Ahmed Burić

Ahmed Burić

Berlinski i naš Zid

18. 05. 2018. u 18:52:00

Shares: 116

Na berlinskoj ulici Friedrichstrasse je legendarni Checkpoint Charlie, nekadašnja posljednja točka američkog sektora u Zapadnom Berlinu.

Nekako me uvijek zapadne da kad sam u Berlinu tumaram tuda, što kaže moj prijatelj iz djetinjstva Hase, „nas srce vuče da idemo na istok“, ali nikad se dosad nisam uslikao sa vojnicima obučenim u britanske i američke uniforme.

Zbog poštovanja prema žrtvama: tu su ljudi ginuli da bi prešli na drugu stranu, i nekako mi se idiotski kliberiti u kameru. A fol je jednostavan: da kupite rusku šapku i da se u duhu novog svjetskog poretka i demokratizacije zagrlite s lažnim vojnicima i uživate u tome da Zida, i podjela više nema. Historija se ionako poigrala s nama: ako čovjek dovoljno dugo živi u takozvanim historijskim okolnostima, shvati da je pogrešno učen. Historija nije nikakav veliki koncept.

Prije će bit da je nekakva igra sa sudbinama. Poput okretanja šibica, legendarnog balkanskog 'sporta', u kojem majstor vrti tri unutrašnja dijela kutijica od šibica, i kuglicu napravljenu od staniola. 'Igra' se sastoji u tome da uložite novce i pogodite ispod koje od tri kutije stoji kuglica. 'Igra' se protiv slučajnih prolaznika, a pobjednika nema, jer je kuglica ispod malog prsta onoga ko 'vrti' šibicu. Teško je povjerovati da još ima nekoga ko bi mogao povjerovati u tu igru, u kojoj pomagači, dizajnirani kao turisti, šatro igraju sa operativcem navlačeći prolaznike da bace koju desetinu, ili stotinu eura. Historija je, u nekom smislu, okretanje šibica: nemoguće ju je pobijediti, baš kao što je iz nje nemoguće naučiti kako se ponašati u određenom trenutku.

17. avgusta 1962. Peter Fechter, dvadesetjednogodišnjak pokušao je s još jednim kolegom s univerziteta preći berlinski Zid. Policija ih je primijetila i otvorila vatru: kolega je pobjegao, a on je teško ranjen ostao ležati i iskrvario. Policija Zapadnog Berlina nije mogla reagirati. U martu 1997., trideset i pet godina poslije berlinski Sud je optužio Rolfa F. i Ericha Sch. koji su otvorili vatru. U zatvoru su odležali godinu i osam mjeseci i sud ih je potom oslobodio.

Priča je uvijek bolja ako je zanima sudbina, a ne povijest. I uvijek je povijest. A i Zid nije nastao sam od sebe, a ni 'nako. Ljudi, naime, nisu htjeli živjeti u jednom dijelu Njemačke. Povijest opet kaže da se do 1952. godine, unutar okupirane Njemačke slobodno moglo prelaziti granicu. Kako je vrijeme odmicalo, a rat postajao sve hladniji, tako je sve više ljudi odlazilo: čak dvadeset posto stanovništva, dakle oko 3,5 miliona Nijemaca, nije smatralo potrebnim čekati da se ruski ausvajs socijalizma konačno prihefta za njemačku dušu, pa se ufatilo noge.

Granica je bila najpropusnija, a gdje drugo nego u Berlinu, pa je Zid, zapravo, opkolio teritorij koji je pripadao Demokratskoj Republici Njemačkoj. Zapadni Berlin je pod kontrolom Amerikanaca, Britanaca i Francuza ostao jedna vrsta pokaznog izloga duboko u socijalističkoj teritoriji. No, unatoč velikoj građevini, ljudi su nastavili odlaziti, računa se da je od 5000 pokušaja prelaska, 239 završilo smrtnim ishodom.

3. aprila 1975., opet je 21 – godišnjak Herbert Halli došao na granicu između Wilhelm i Zimmerstrasse. Prije nego je došao do zadnje prepreke, začuo se alarm. Odlučio se, ipak, vratiti, okrenuo se i pao pogođen metkom, s leđa. Iste noći je iskrvario u bolnici, a istočnonjemačka tajna policija je krila okolnosti njegove smrti sve do 1995., kad je DDR zvanično prestao postojati.

Čast i slava stradalima, ali većina misli su ipak kući. Sudbine dvojice dvadesetjednogodišnjaka kojih više nema - Dženana Memića i Davida Dragićevića, dobile su i potporu u vidu građanskih protesta. Njihovi nerasvijetljeni slučajevi – a biće da se u oba slučaja, uz sve razlike, ne radi o nesrećama u ubistvima koje tužilaštvo i policija nisu imali snage ni rasvijetliti ni privesti pravdi , ili su na to natjerani – mogu biti nukleus jednog novog građanskog pokreta. Ali, to se, najvjerovatnije neće dogoditi: niti će zbog toga tužioci ići na odgovornost, niti će policija savjesnije raditi.

Posljednjih dana kruži vijest da su ljudi skandalizirani što maturanti sarajevske Prve gimnazije proslavljaju završetak škole turbo-folk pjesmama: „Bela ciganka“ od Stoje je apsolutni hit, a vi se pokušajte zamisliti u situaciji u kojoj imate dijete koje preko noći ne dođe kući: sutra vam jave da ga/je nema, i objave da je stradalo u nesreći. Tako je, naime, bilo Dženanovim i Davidovim roditeljima, i to je jedna od najstrašnijih stvari koje se u životu mogu desiti. Ne braneći Stojin svjetonazor (a nije mi, vala, ako ćemo pravo ni nešto posebno mrska) to, draga moja gospodo, da vam djeca pjeva njezine pjesme, još uvijek nije najgore.

Najgore je kad odete na identifikaciju, i onda vam poput Muriza Memića i Davora Dragičevića razvlače pamet, jer su u ubojstvu vašeg djeteta možda učestvovali oni direktno povezani s vlašću: raznorazne igre šibicama sa svjedocima, vještacima, tužiocima i sudijama tjeraju vas u poziciju gdje pravdu morate tražiti sami. Na ulici. To je današnja Bosna i Hercegovina, to su Sarajevo i Banja Luka, i čini se da će proći dosta vremena dok ne bude tako. Dok ne padne Zid. Nevidljiv, ali ogroman.

Jer, Berlinu se danas ništa ne može zamjeriti: oni nisu birali model u kojem su živjeli.
Mi smo ovo svoje izabrali sami.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" su isključivo lični stavovi autora tekstova i ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.