O Damiru Šagolju: Sveto i profano

Sarajlija Damir Šagolj, Reutersov fotograf dio je tima koji je dobio ovogodišnju Pulitzerovu nagradu za fotografiju. Naš kolumnist, njegov dugogodišnji saradnik, ovom prilikom mu čestita 47. rođendan . 

 “Čudno. Sve što se dogodilo prije rata, pamtim odlično, sve znam kad je šta bilo i koja je godina. U ratu, kako šta. Neke stvari odlično pamtim, a neke zaboravljam kad su bile. A ovo polije rata, svaka mi godina ista. Upitaj me, da li je nešto bilo 2004. ili 2009., fakat ne znam. “

Ovakav iskaz ćete nerijetko čuti u Sarajevu, pogotovo od onih starih između četrdeset pet i šezdeset godina, kojih nekako u ovom društvu još uvijek ima najviše. Ako je točno da čovjek cijeli život razvija i gramatiku i sliku svijeta i sposobnost njegova razumijevanja iz fundusa priča i situacija koje su se dogodile u djetinjstvu, onda je smrt svakog djeteta uništenje svijeta.

Ne znam zašto, ali pri pogledu na Damirove fotografije najčešće mi na pamet pada ona pjesma Majakovskog Nekoliko riječi o samome sebi, koja počinje, naizgled,  sablažnjivim stihom «ja volim gledati kako umiru djeca.»  Tumači i kritičari će kasnije pokušati 'obraniti' taj stih i zapisati kako ga ne treba čitati na referencijalnoj razini, nego kao etičku provokaciju. Ali, ne zaboravimo da pjesma dalje kaže: «Vidim Krista kako bježi s ikone (...)»  i «Ovo je moja krv tamo prolivena».  No, nijedan stih ne treba 'braniti', baš kao što se nijedan pjesnik ne treba izvinjavati zbog svojih stihova, ma šta u njima bilo napisano.

Fotografija koju je napravio čovjek za kojeg mogu reći da je više od prijatelja, a da je nas je, valjda sreća (ili muka, a najprije oboje) spojile da smo kolege koje su nekoliko desetina stvari uradile zajedno, prikazuje mrtvog dječaka Abdul Aziza. Nastala je na granici Miyanmara odakle narod Rohingya, inače muslimani, bježe od genocida koji se sustavno provodi nad njima, od strane burmanske vojske. Dječak je preminuo od upale pluća, a sahranjen je s lišćem preko očiju, i njegvo je tijelo umotano u deku.

Agencija Reuters u kojoj je Damir Šagolj prošle godine proglašen za fotografa godine, ove je godine za reportažu u kojoj su, među ostalim, i fotografije Damira Šagolja, dobila Pulitzerovu nagradu za najbolju fotoreportažu.

U mojim očima to neće promijeniti ništa: mi ćemo ostati što smo bili, ja ću se nastaviti diviti njegovom umijeću, zaboravit ću čak i koje je godine bila Pustinjska oluja, kad je stigao iz Iraka i kad smo u Karabitu, pijući čaj čekali rezultate Pulitzera, ne kazavši pritom nikom da je nominiran. On je mislio da je dovoljno da to znamo nas dvojica, i do kasno u noć pričao kako se tamo događaju jezive stvari, kako strujom muče zarobljenike, i tjeraju ih da jedni drugima čine najgroznije stvari. Još kasnije su stigli rezultati, i u sitne sate smo otišli kući. 

Osjećao sam se istovremeno nagrađenim i poniženim: nagrađenim što znam nešto što ne zna više od nekoliko promila ljudi na svijetu,  a poniženim zato što niko od nas, pa ni čovjek koji mi je to povjerio, ne može učiniti ništa da bi taj svijet bio imalo bolji. Sveto i profano.

Nastavljajući svoju borbu, nakon svog, bosanskog idući iz rata u rat, Damir Šagolj je napravio veliku karijeru. Koja mu je, više nego zasluženo, donijela, svjetsku slavu i nagrade. Ali, ništa od toga njemu nije toliko važno koliko činjenica da poslije slike Abdul Aziza niko ko odlučuje od sudbinama ljudi i naroda ne može reći da nije znao. U tom smislu – a ako ima nešto što ne voli onda je to da ga se zove umjetnikom – ta je slika poezija, a njegov objektiv oko koje gleda obespravljene. Možda oko koje je pobjeglo s ikone. 

Oko u kojem ima nešto toliko precizno i posvećeno da ga se slobodno može nazvati svetim. Dok slika sve, pa i profano.

Jer, nijedan se stih, kao ni nijedna fotografija, ne mogu objasniti. Treba ih pročitati. Ili gledati. Sve je u njima. Cijeli svijet. U objektivu Damira Šagolja. 

P.S. Nakon svih godina putovanja njegovom Toyotom po raznim dinarskim gudurama, uzduž i poprijeko, od Prijedora do Trebinja, od Gospića do Nikšića, od Dunava do Jadrana, duboko znam da je ostao onaj isti dječak kojeg sam prvi put ugledao u redakciji Slobodne Bosne, iznad parka Svjetlosti. Veliko srce bistrih očiju, s nešto malo odbrambenog mehanizma, sasvim sigurno nedovoljnog da se odbrani od zla koje će njegove oči kasnije vidjeti. Danas puni četrdeset osam godina, i to bi moglo biti vrijeme za nekakvo eventualno svođenje računa ili prigodničarenje. Ali, ne treba: znam da je sada tamo gdje treba biti, u nekom džipu na granici neke azijske zemlje za koju smo jedva čuli, sa drugom pokrajinom za koju nismo čuli. Slika tugu svijeta, i iznosi je pred naše oči. Ko želi vidjeti, zna i zašto je to tako.

Zbog svetog i profanog.