Čičkova Antikvarnica snova

Želimir Altarac Čičak: Antikvarnica snova; Izdavač: Dobra knjiga, Sarajevo   

Godina je, biće, 1981., mi djeca iz naselja Džidžikovac, tinejdžeri, počinjemo slušati ‘svoju’ prvu muziku, neko ima gramofon, neko kasetofon, neki već hvataju prve akorde na gitari, napredniji već izvlače i neka sola, a mi manje talentirani mudrujemo , uglavnom ono što smo čuli od starijih:

"Znaš, Azra, to ti je progresiva, takvu muziku sviraju manje popularni bendovi, ali nisi ti čuo to su Alexis Corner, Ian Dury i takvi tipovi, pravi mačci."

"Ma dobro, ali Azru slušaju i hašišari. Nema mi ništa gore nego kad otkine rukave, napravi prsluk i napiše Azra. To je baš seljački."

"Pa neću ja sad birat’ šta ću slušat’, zato što papci nešto slušaju!"- dometne Neko stariji i osvješteniji. U to vrijeme, oštro sam zaluđen punkom i novim valom, imam vojnu jaknu s otpada, otac i majka nikako ne žele da kupe kožnu s rajfešlusom, slušam Paket aranžman, Ramonese i Pistolse, Jugoton je objavio London Calling, a ja se čudim otkud punkerima trube koja zvuče jazzli , na Wrong em boyo, i pišem neke tekstove koji bi mogli biti pjesme, ali nisu.

Mićo, nešto stariji, i verziran u heavy/hard šemama, ima češku kopiju Statocastera – Jolanu, i pojačalo "Čajavec" i kaže da će zvati informacije , tamo dobiješ broj telefona od koga hoćeš:

"Znaš, tamo možeš dobit’ Čičkov broj."

"Nemoj zezat’", kažem ja.

"Stvarno", nastavlja on.

"Mi imamo tu grupu, dobri smo, mislim da ga pitam, ako bi nas uzeo da sviramo nekad u Slozi, ili u Kaktusu. Nazoveš, i samo kažeš Željko, Želimir, on se nekako preziva Altinek, ili tako nešto, i dobiješ broj. I pričaš sa Čičkom."

Da budem iskren, tad sam jedva znao ko je čičak. Ali video sam da ta pojava mom drugu zaista puno znači. Te jeseni, odnosno te zime, prvi put ću ući u Slogu, i vidjeti prvo natpis na plakatu Želimir Altarac – Čičak. I sresti lika sa pantalonama – zvoncarama i u špicokama, kako s bine viče jee, i o-o-o-o-o, i pušta muziku, uglavnom stari rock, Purple, Zeppeline i Stonese, a totalno otkači kad pusti Black Betty, grupe Ram Jam, koju nikad dotad nisam bio čuo. Mi dole, u publici, pušimo prve cigarete, padaju i prvi poljupci, a čarolija traje negdje do deset, ili pola jedanaest uveče, zavisi koliko su čiji starci fleksibilni.

Od punk pjesama idu samo Pistolsi, najčešće God save the Queen, zatim London Calling, a nekako ‘svojim’ osjećamo i Motorhead, jer čuješ da ga krljaju bez pardona i da ih nije briga. Ace of spades, normalno. Čička pomalo smatramo dinosaurusom, više su nam cool Pero Luković iz Beograda ili Dražen Vrdoljak iz Zagreba, i trebaće nam još nekoliko godina da shvatimo ono što će reći Peca Popović, još jedan guru iz generacije pronositelja anglosaksonskog zvuka i muzike:

"Pazite, kad Bog deli, on deli i vrline i mane, ali njemu je dao nešto jako retko. Dao mu je najbožanstveniji od svih darova. Dao mu je dar prepoznavanja. Prepoznati u nekome ko prvi put izlazi na binu neki talenat, neko čudo, to ne mogu obični ljudi. Jer, prepoznati na vreme nekoga i dati mu šansu, to je mnogo dragocenije nego da sačekamo da on umre ili da propadne pa da kažemo, šteta ili a mogao je. E, Čičak  je radeći to što je radio od pisanja poezije od koje su nastale tri veoma važne pesme, recimo Negdje na kraju u zatišju, koja je promenila jugoslovensku popularnu muziku s kraja 60-tih , ne samo u dužini trajanja , već i u pristupu, jer to je prevođene undergrounda i progresivne muzike na naš jezik i uvođenje u našu muzičku stvarnost. "Svijet u kojem živim" je pjesma bez koje se ne mogu zamisliti mnogi koncerti, mnoge godine, a na kraju krajeva zahvaljujući toj pesmi su se neki klinci ohrabrili da pišu o svetu u kojem oni žive. I ta pesma ko Džeku Trbosjeku to su neke stvari koje Čička izdvajaju on onih kao što sam ja koji smo voleli da budemo blizu muzike pa da se divimo. (…) Ja opet uvek postavljam pitanje kakva bi ta sarajevska scena bila da se u svoje vreme u pravom trenutku nije uključio njen vršnjak, njen dobrotvor i njen svedok Želimir Altarac poznatiji kao Čičak."

Zaista, kakvo bi Sarajevo bilo da nema Čička? Zasigurno, puno siromašnije, za cijeli jedan svjetonazor, za onaj zarazni smijeh, i onu nevjerovatnu frizuru koju su najčešće nosili Crnci (namjerno ne kažem Afro.amerikanci, jer se tada nisu tako zvali), jer Afroamerikanac može biti i ovakav i onakav, a Crnac je uvijek u pravu.

Kao što je i Čičak bio u pravu kad je doveo Rory Gallaghera u Sarajevo, ili kad je tvrdio da je Peter Green, možda, ipak, najveći bijelac koji se dohvatio bluesa. Ili, kad je pravio rock maratone, na kojima smo prvi put čuli neke od stvari koje će postati ultimativni dijelovi naših sjećanja i kolekcija. Ili kad je u hiljadama minuta koje je proveo na radijskim emisijama u eter puštao stotine albuma koji su određivali svjetonazor i duh jednog vremena.

Čičak je bio i ostao čuvar jednog vremena, duh jednog grada, i pokazivao je put velikom broju generacija. Mi koji smo s drugih strana i na druge načine saznavali šta se događa u svijetu popularne culture, uvijek smo mu nešto zamjerali – te što u sarajevu nema više koncerta alternativnih bendova, te što ne protežira ništa izvan mega – projekata i već duboko (pre)poznatih grupa, ali ono što mu niko ne može oduzeti, ni odreći jeste da je živio svoje snove. 

Zato je njegova knjiga "Antikvarnica snova" više nego dragocjeno svjedočanstvo, kompendij jednog vremena, hronika jednog (izgubljenog) svijeta. Zato je ne vrijedi ni prepričavati, ni kritizirati, niti na bilo koji način umanjiti niti njenu, niti vrijednost pojave kakva je Čičak. Kako je rekao Peca Popović: čovjek s najbožanstvenijim darom od svih darova.          

Danas, neko ko se tako nesebično dao jednom načinu života, rock and rollu, može izgledati kao anahrona pojava, borac s vjetrenjačama, Don Kihot iz naše ulice, Mis Irbine, broj 5, preko puta FIS-a. Antikvarnice snova. Baš onako kako se zove njegova knjiga.

Trideset i šest godina nakon događaja s početka priče, zazvonio je telefon, a na displayu je pisalo Želimir Altarac Čičak. U svijetu u kojem telefonski imenik više ne postoji, niti ima potrebe za informacijama privatno kao da više ne postoji. Ipak, osjećate kad je neko "vaš."

"Halo, Čičak je ovdje."

"Vidim. Zdravo legendo, izvoli. Stojim na raspolaganju."

"Vidi, ja bi ove tvoje ‘Kablove’ zvao da mi svirate za 50 godina umjetničkog rada, a izašla mi je i knjiga, ali znaš kako Rambo kaže… ne znam imaš li hita…"

"Čile, znaš mene, nisam ti ja baš od hitova, ali bi nam bila čast da uveličamo tvoju priredbu. A i znaš da nećemo obrukati ni sebe ni tebe."

 "Znam, zato sam te i zvao."     

Dvadeset i trećeg decembra 2017., dobio sam na poklon knjigu s posvetom: "Ahmedu Buriću, rock ‘n’ roll saborcu, izvan vremena, za sva vremena."

Odsvirali smo program, uz još sedam bendova, među kojima su bili Osvajači, Bombaj štampa i legendarni Mića Vukašinović, a Čičak je rekao:

"Iznenadili ste me, nisam znao da ste ‘vaki!?"

Nisam ni ja.

Bilo je to zbog antikvarnih snova. I zbog toga što si nekada ime svog idola mogao dobiti na informacijama.

Nazdavlje, Čičak. Još puno godina. Roll on, Don Kihote. Jer, u svakom od nas čuči jedan takav vitez koji se bori s vjetrenjačama. I zato Don Kihot više od četiristo  godina ne gubi ništa na svojoj vrijednosti. Kao ni Čičak. Jer, sudbina saboraca, ma koliko bili različiti, uvijek ima nešto zajedničko. Danas, već odavno, u Sarajevu ne postoje ni dnevne ni sedmične novine u kojima bi mogli pisati ni Čičak, ni onaj što ovo piše. Ali, postoji nešto drugo. Takve priče, jednostavno, nije moguće sakriti, niti prešutjeti. Jer, postoji neka kosmička Antikvarnica snova.

I mi u njoj.