Poljoprivrednik Mirzet Kesten: Najgore je ne raditi ništa

Kao izbjeglica iz Šipova bukvalno je, kaže,  s kesom u ruci  došao u Bugojno ratne '93., od kada se puno toga, priznaje, promijenilo u njegovom životu.

Danas je vlasnik više od dvadeset  grla stoke, a posljednjih godina uspješno se bavi prodajom mlijeka i uzgojem silaže na, uglavnom, iznajmljenim zemljišnim parcelama.

"Kada je rat završio, kao i svi mladi ljudi, počeo sam tražiti posao. Najprije sam bio vozač u jednom privatnom preduzeću, u kojem sam proveo pet-šest godina", prisjeća se Mirzet.

Nakon toga se, dodaje, počeo baviti stočarstvom. Prvo je imao ovce da bi, nešto kasnije, počeo nabavljati krave, među kojima je danas osam muznih.  

"U međuvremenu, kupio sam ovdje kuću, još jedan plac, zemljište u dijelu Milanovića. Naravno,  sagradili smo štalu i prateće objekte, koji su nam bili potrebni", naglasio je.

Kaže da je, sve što ima, stekao „sa svojih deset prstiju“, skupa sa suprugom koja mu pomaže u poslovima, na koje su već odavno navikli svi ukućani.

"Kada god zatreba, u pomoć priskoče sin i kćerka. Stalnim mušterijama dnevno prodamo oko šezdeset litara mlijeka, a ostatak preuzme gornjovakufska mljekara Agrocentar", kaže ovaj poljoprivrednik.

Otkup je, dodaje, redovan, ali bi zadovoljstvo bilo još veće, kada bi i naplata bila bolja.

Ipak, Mirzet se ne žali već se, u dogovoru s ostalim članovima porodice, odlučio na skoro proširenje proizvodnje.

"Stvaramo preduvjete za to. Najvažnije je da nikome ne dugujemo ništa, i mislim da smo, kada podvučemo crtu, kao porodica uspjeli", kaže Mirzet.

Poručuje, na kraju, kako bi svaki čovjek trebao voljeti posao kojim se bavi i da je „rad, rad i samo rad“  parola s kojom počinje i završava svaki dan u njegovoj kući.

"Kada se trudite i jako želite to što hoćete, onda vam se želja i ostvari. Najgore je ne raditi ništa", poručuje ovaj vrijedni Bugojanac.