Zatvor iz kojeg nema izlaska: Ovdje žive najgori od najgorih

Zatvor maksimalne sigurnosti u Florenceu u Coloradu, tzv. ADX, najčuvaniji je zatvor u SAD-u.

U njemu su smješteni Ramzi Yousef, koji je planirao bombardiranje Svjetskog trgovačkog centra 1993. godine, jedan od urotnika 11. septembra - Zacarias Moussaoui, Theodore Kaczynski poznatiji kao Unabomber i Richard Reid, tj. bombaš s cipelama.

Nakon što je bombaš bostonskog maratona, 21-godišnji Džhokhar Tsarnaev službeno osuđen na smrtnu kaznu, također je postao stanovnik ADX-a, mjesta kojeg 24 sata dnevno nadziru patrole pod teškim naoružanjem.

Život poslije smrti

Dvanaest velikih tornjeva s naoružanim čuvarima dižu se iznad ciglastih zgrada, dok se na vrhovima zidina prostire bodljikava žica sa žiletima na vrhu, koja djelomično zaklanja pogled na snježne planine u blizini.

"Čim prođu kroz ulazna vrata, možete vidjeti kako se mijenja njihov izraz lica.... To je trenutak kada shvaćaju što ih čeka. U jednom trenutku gledaju u ljepotu Rocky Mountainsa u pozadini, a kad uđu unutra, to je posljednji put da ih ikad više vide", priča bivši čuvar iz ADX-a Robert Hood.

"ADX je život poslije smrti. To je nešto što traje do kraja života. I, prema mojem mišljenju, to je puno gore od smrt", kaže Hood koji je radio u zatvoru između 2002. i 2005. godine.

Većina od 400 zatvorenika koliko ih se nalazi u ovom zatvoru, dane provode u maloj betonskoj ćeliji - 23 sata dnevno. Obroke dobivaju kroz male otvore u vratima. Krevet je od betona, a na njemu se nalazi tanki madrac i deka. U ćeliji imaju jedan prozorčić koji dopušta ulazak malo danjeg svijetla, ali zatvorenici kroz njega ne mogu vidjeti ništa osim zgrada.

U ćelijama su i nepomični betonski stolci i stolovi, a čvrsti zidovi sprječavaju da se zatvorenici međusobno mogu vidjeti ili na bilo koji način komunicirati.

"Arhitektura ove građevine kontrolira sve. Dizajnirana je tako da zatvorenici ne mogu vidjeti nebo. Namjerno. Stavili su žice tako da helikopteri ne mogu sletjeti", objašnjava Hood.

Zatvorenici skoro da i ne komuniciraju s bilo kim osim s čuvarima i zatvorskim osobljem. Kad napuštaju ćelije moraju imati zavezane noge, ruke i lance oko trbuha, te ih prate čuvari.

Rekreacija u kavezu na otvorenom omogućena im je jedan sat dnevno, ali ni ona se ne odvija na prostoru većem od njihovih ćelija. Uz to, unutar kaveza mogu vidjeti tek nebo.

Da bi uopće došli do tamo moraju proći pored nekoliko stotina kamera dok se za njima otvaraju i zatvaraju metalna pomična vrata. U nekim ćelijama imaju radio prijamnike i crno-bijele televizore na kojima mogu pratiti vjerski, obrazovni ili program od općeg interesa. Pisma i razgovori se nadgledaju cijelo vrijeme, a zatvorenici mogu nakon nekog vremena dobiti zatvorske poslove, kao što su čišćenje tuševa ili preseljenje među opću populaciju.

Režu se, bacaju izmet...

Razinu slobode dostupne zatvorenicima određuje za 'velike zvjerke' među zatvorenicima Ministarstvo pravosuđa, te agencije koje su ih istraživale i digle optužnicu, a ne osoblje zatvora. Oni najgori smješteni su u H Odjelu koji je pod posebnim mjerama sigurnosti. Njima je strogo ograničena sva komunikacija s vanjskim svijetom, a smiju ih posjećivati samo njihovi odvjetnici i najbliži članovi obitelji.

Zatvorenici su tokom posjeta odijeljeni od posjetitelja staklenim prozorom i komuniciraju putem telefona. Svi osobni razgovori se nadgledaju, a samo se pravni razgovori i pisana komunikacija s odvjetnicima smatra privilegiranom i osobnom.

Zatvorenici u ADX-u smatraju se najnasilnijim i tu su smješteni brojni teroristi. Mnogi od njih već su bili u zatvoru, ubijali zatvorsko osoblje ili posjetitelje, a mnogi u američkom pravosuđu smatraju da su zaslužili završiti u ADX-u.

Prije nekoliko godina protiv Ureda za zatvore pokrenuta je tužba u kojoj je stajalo kako godine provedene u ovako teškoj izolaciji, bez direktnih kontakata s ljudima uzrokuju potpuni nestanak bilo kakvih društvenih sposobnosti kod zatvorenika, naročito kod zatvorenika koji već imaju mentalne poteškoće. U tužbi je stajalo kako dobar dio zatvorenika u ADX-u konstantno plaču, vrište i lupaju o zidove svojih ćelija.

"Neki se režu žiletima, komadima stakla, naoštrenim kostima kokoši ili bilo čim drugim što im može poslužiti za rezanje. Neki od njih gutaju sve te opasne predmete, kao i diiiijelove televizora, radija...", pisalo je u tužbi, a navedeno je i ovo: "Zatvorenici imaju zamišljene razgovore s glasovima koje čuju u glavi. Neki razmazuju vlastiti izmet po zidovima ćelije ili izmetom gađaju čuvare."

Otkako je zatvor otvoren u novembru 1994. godine poznato je da je unutra od tada šest zatvorenika počinilo samoubistvo, a skoro svi su si oduzeli život vješanjem o plahte.

Živi mrtvaci

No, nisu svi zatvorenici isti. Primjerice, Unabobmer, odnosno Ted Kaczynski većinu vremena u zatvoru provodi čitajući. Za njega su psiholozi rekli kako je riječ o iznimno inteligentnom ubojici, koji govori nekoliko stranih jezika, završio je fakultet i da ih njegova mirnoća u zatvoru ne čudi.

Drugi su pak praktički "živi mrtvaci", koji će do kraja života provesti u četiri zida. Džhokhar Tsarnaev zatvorenik je kojem najteže pada boravak u ovako strogom zatvoru. Mlad je i pred njim je minimum 50 godina ADX-ove ćelije ako se u međuvremenu neki odbor za pomilovanje ne smiluje i pusti ga van ranije, za što su šanse minimalne, gotovo nikakve.

"Nisu svi zatvorenici poput Kaczynskog, kojeg nikad nećete vidjeti da izmetom gađa čuvare ili priča sam sa sobom. Puno njih ne zna čitati, nemaju neko formalno obrazovanje iz vanjskog svijeta kojeg bi ih navelo da nešto rade. U tom besmislu u kojem ne rade ništa i ništa ne čitaju naravno da postaju paranoični i pomalo ludi. Osim toga, skoro svi imaju po nekoliko doživotnih kazni. Trebate živjeti s tim između četiri hladna betonska zida", ispričao je bivši ravnatelj za CNN, piše Express.hr.