Tri decenije otkako je ubijena Indira Gandhi

Indira Gandhi, indijska premijerka koja je ubijena prije trideset godina i danas predstavlja predmet rasprave među historičarima - podjednako je voljena i omrznuta - jedni je smatraju vizionarkom i vođom, a za druge je bila tek vlastohlepan autokrat.

Iako je mnogi slave kao snažnu čelnicu i priznaju joj kako je vješto tu zemlju vodila u najturbulentnijim vremenima, upravo je njeno gušenje secesionističkoga pokreta indijskih Sikha dovelo do atentata u kojem je ubijena 31. oktobra 1984. godine, a zatim je došlo do osvetničkog masakra koji Indiju i danas mori.

Indira Gandhi rođena je 18. novembra 1917. i kao kći prvoga premijera neovisne Indije Džavaharlala Nehrua odrastala je u izrazito politiziranoj atmosferi borbe za nezavisnost.

Za predsjednicu vladajućega Indijskog nacionalnog kongresa izabrana je 1956, a kad joj je otac umro 1964, preuzela je dužnost ministrice za informiranje.

Na vlast je "katapultirana" 1966. i odmah ju je dočekao podsmijeh, a članovi vlastite stranke koji su je postavili na čelo vlade jer su mislili da će njome lako manipulirati iza leđa su je podrugljivo zvali "glupačicom".

Vrijeme koje je provela na čelu indijske vlade može se podijeliti u dva razdoblja: od 1967. do 1974. bila je karizmatična predvodnica masa, a od 1975. do 1984. njenu vladavinu karakterizira centralizacija moći.

Da bi sačuvala vlast, nije prezala ni od čega: koristila se nezakonitim sredstvima i mijenjala pravila igre kako joj je odgovaralo. U četiri mandata na čelu 700-milionske demokratije Indira Gandhi zloupotrijebila je koncept vanrednog stanja, pokušala je sebi podrediti parlament, uvela je cenzuru štampe, kršila zakone, zatvarala protivnike i nasiljem odgovarala na neslaganje, piše Hina.

Prethodno se u pet godina, od 1966. do 1971., od "glupačice" pretvorila u "božicu" jer je pobijedila u indijsko-pakistanskome ratu koji je doveo do stvaranja nove države, Bangladeša.

Indiru Gandhi i danas vide kao premijerku koja je pomagala siromašnima, kaže Aditya Mukherjee, historičar na univerzitetu Džavaharlala Nehrua. Ona je uvela sistem socijalne pomoći i omogućila ugnjetavanima da postanu vlasnici zemlje, a slogan jedne od njezinih izbornih kampanja bio je "Garibi Hatao" (Uništimo siromaštvo).

"Indira je na vlast došla kad je Indija bila najranjivija, neposredno nakon sramotnog poraza od Kine, u vrijeme velikih suša i učetverostručenja cijene nafte. Ali kao odlučna premijerka, ona je dobro vodila siromašnu zemlju i očuvala joj suverenost".

Postavila je temelje indijskoga nuklearnog i svemirskog programa, a istovremeno je pokrenula i zelenu revoluciju u kojoj je nevjerojatno narasla proizvodnja hrane. Smatrali su je čelnicom koja se suprotstavlja američkoj hegemoniji.

No sva ta impresivna postignuća ne mogu skriti činjenicu da je Gandhi bila autoritaran vođa, nije trpjela neposluh, a sredinom sedamdesetih proglasila je i vanredno stanje. To se razdoblje smatra najmračnijim dijelom indijske demokratske historije jer su mediji gušeni, protivnici zatvarani, a politička oporba nemilosrdno gažena. Nije poduzela ekonomske reforme, a zbog drakonskih zakona i pretjerane birokratizacije korupcija je narasla do nevjerojatne razine. Nije se odrekla dinastičkog pristupa politici i vlastitim je sinovima pomagala da napreduju u politici.

"Indira Gandhi bila je apsolutni patriot, ali ne prevelik demokrat. Kongresnu je stranku pretvorila u porodičnu kompaniju", napisao je historičar Ramachandra Guha.

Vrhunac njene vladavine bile su osamdesete kad se sukobila sa separatistima Sikhima iz sjeverne savezne države Punjaba. Sikhi su se borili za nezavisnu državu Halistan, a premijerka Indije poslala je vojsku u Zlatni hram, njihov najsvetiji hram. U junu 1984. vojska je dijelom uništila hram i ubila više od 550 ljudi koji su se u nj sklonili. U oktobru iste godine premijerku su ubili njeni tjelohranitelji Sikhi.

Nakon atentata slijedila su četiri dana nereda u kojima je samo u New Delhiju ubijeno više od tri hiljade Sikha, a širom Indije još četiri hiljade. Navodno su taj pokolj vodili članovi Kongresne stranke u dosluhu s policijom, a budući da gotovo niko nije odgovarao, Indija je i danas zbog njega podijeljena. Nakon pokolja osnovano je deset istražnih povjerenstava, ali je dosad osuđeno samo tridesetak ljudi, a među njima niko iz političkog vrha.