Sukobi sa Iranom: Kako raste nuklearna opasnost u regiji Bliskog istoka

Nuklearna opasnost na Bliskom istoku se povećala nakon aktualnog konflikta s Iranom. U toku rata, koji je krajem februara započeo napadima Sjedinjenih Američkih Država i Izraela na Iran, gađani su nuklearni pogoni kako u Iranu, tako i u Izraelu. Riječ je o oblasti koja važi kao posebno senzibilna.

Predsjednik SAD-a Donald Trump je više puta pojasnio da se radi o sprječavanju Irana da napravi i posjeduje atomsko oružje. Iranski nuklearni program je sada sastavni dio pregovora u vrijeme dogovorenog dvotjednog primirja. Stručnjaci, međutim, upozoravaju da bi se postupanje SAD-a i Izraela protiv iranskog režima moglo pokazati kontraproduktivnim i potkopati postojeće logike zastrašivanja, prenosi DW.

Atomsko oružje važi kao sredstvo zastrašivanja: ono protivnike treba odvratiti od toga da vojno djeluju. Često se u tom kontekstu upućuje na Sjevernu Koreju čiji nuklearni arsenal, prema viđenju nekih promatrača, doprinosi stabilizaciji režima – tako što malo vjerojatnim čini vanjske intervencije. To bi unatoč svim demantijima moglo itekako biti i računica Teherana.

Kao jedan drukčiji primjer važi Ukrajina. 1994. godine je ta zemlja bila treća na svijetu po pitanju arsenala nuklearnog oružja. Te godine se odrekla tog oružja i zauzvrat dobila sigurnosne garancije od strane Rusije, SAD-a i Velike Britanije. Danas neki stručnjaci argumentiraju da Rusija tu zemlju nikad ne bi mogla napasti da se Ukrajina prije više od 20 godina nije odrekla svoga atomskog oružja.

Iran se donedavno nalazio u stanju takozvane "nuklearne latencije" – dakle postojećoj sposobnosti da razvije atomsku bombu, ali bez da je taj korak ta zemlja i išla, prema svim dostupnim informacijama. To je Iranu ostavljalo prostor za politički manevar, bez da prijeđe prag otvorene konfrontacije.

"Strateška nejasnoća"

"Godinama se Iran oslanjao na stratešku nejasnoću i svjesno nije prelazio nuklearni prag, kako bi izbjegao napade", napisao je nedavno Rupal Mehta, stručnjak s London School of Economics: "Novo vodstvo (Irana) je sada suočeno s mračnim odmjeravanjem između rizika i logike zastrašivanja." To bi se moglo još pojačati Trumpovom prijetnjom da će Iran bombardirati i vratiti ga nazad u kameno doba.

Protekle sedmice su iranski političari objavili da zemlja razmatra napuštanje Sporazuma o neširenju atomskog oružja iz 1968. kojega su potpisnice 191 zemlja. Takav jedan korak bi dalje oslabio međunarodni kontrolni režim.

Pomicanja u regionalnom sigurnosnom poretku, koja je izazvao ovaj rat, mogla bi i druge zemlje Bliskog istoka ponukati na to da razmisle o vlastitim atomskim programima ili da ubrzaju postojeće planove o tome. "Više faktora bi zemlje Perzijskog zaljeva moglo približiti atomskom naoružanju", kaže Kelsey Davenport iz Arms Control Association sa sjedištem u Washingtonu. Te zemlje se, kaže ona, nalaze između težnje za moć Irana i Izraela te su dijelom izgubile povjerenje u SAD kao u zaštitnu silu.

Istovremeno su prepreke velike; kratkoročno posezanje za bombom važi kao malo vjerojatno, kaže Davenport i dodaje da bi se prvo morali stvoriti tehnološki, institucionalni i politički uvjeti. Zemlja Perzijskog zaljeva bi usto, ističe ova stručnjakinja, pričekale daljnji tok konflikta. "Ovaj rat će debatu o sigurnosnopolitičkoj važnosti atomskog oružja znatno pooštriti", naglašava stručnjakinja Davenport.

Teže li zemlje Perzijskog zaljeva atomskom naoružanju?

Saudijska Arabija je protekle godine uz američku podršku napravila prve korake u smjeru nuklearne neovisnosti. Prestolonasljednik, princ Mohamed bin Salman, prethodno je već kazao da će se njegova zemlja također atomski naoružati ukoliko Iran napravi atomsku bombu.

Nakon jednog posjeta SAD-u u studenom se bin Salman prema navodima medija vratio kući sa sporazumom o nuklearnoj suradnji u džepu, a koji bi Saudijskoj Arabiji mogao omogućiti obogaćivanje uranija. Takav jedan sporazum bi, međutim, morao odobriti američki Kongres, pojašnjava Nour Eid, neovisna stručnjakinja za razne institucije sa sjedištem u Parizu.

Inače takvi sporazumi sadrže stroge kontrolne mehanizme Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA) koji trebaju osigurati transparentnost i provjerljivost. U saudijskom slučaju bi ti mehanizmi mogli ispasti slabiji, kako se strahuje. Kritika, između ostalog, stiže i od bivšeg direktora IAEA-a Roberta Kelleya koji govori o prekidu dosadašnje prakse.

Međutim, prema navodima Noure Eid, trebalo bi potrajati još desetak do dvadesetak godina dok Saudijska Arabija bude mogla raspolagati temeljnim nuklearnim kapacitetima. Osim toga, pojašnjava ona, nedostaje kvalificiranih stručnjaka i industrijskih osnova. Kratkoročno gledano Saudijci izgleda doista u prvi plan stavljaju energetski aspekt, kaže Eid.

In my latest piece for The Stimson Center, I argue that Saudi Arabia’s nuclear trajectory should not be understood as a simple reaction to whether Iran acquires the bomb. https://t.co/NocSQVyG1l

— Nour EID (@_Nour_Eid) March 23, 2026

Ujedinjeni Arapski Emirati već posjeduju jednu nuklearnu elektranu i svjesno ne koriste tehnologiju obogaćivanja uranija. Toj zemlji je dosad više bilo stalo do prestiža negoli vojnih interesa. Jedna klauzula sporazuma, međutim, dopušta nove pregovora, ukoliko druge zemlje dobiju fleksibilnije uvjete.

I Egipat i Turska imaju planove

Jedan od razloga za očitu fleksibilniju američku poziciju prema Ujedinjenim Arapskim Emiratima i konkurentu Saudijskoj Arabiji bi mogla biti i utrka Amerikanaca s Kinom i Rusijom, koje nuklearnu tehnologiju često nude uz manje stroge uvjete i time osiguravaju geopolitički utjecaj, pojašnjava Eid.

I Egipat i Turska bi mogli dugoročno razviti nuklearne kapacitete, smatraju eksperti i poručuju kako Egipat uz rusku podršku već gradi jedan reaktor na obali Sredozemnog mora, ali da u dogledno vrijeme ne bi trebao biti u stanju da ga vojno koristi. Turska također sarađuje s Rusijom, a moguće je da to bude slučaj ubuduće i s Kinom, kaže Nour Eid. Kao NATO-članica, nastavlja Eid, Turska ionako ima nuklearni sigurnosni kišobran koji umanjije pritisak stvaranja vlastitog nuklearnog naoružanja.

Kako zaustaviti daljnje širenje?

Američka stručnjakinja Kelsey Davenport ističe globalnu dimenziju: ni Kina ni Rusija nisu zainteresirane za ukidanje dogovora o neširenju atomskog naoružanja – i zbog vlastite sigurnosno-političke strategije.

Obje zemlje bi, doduše, mogle isporučiti tehnologije ili materijale, ali aktivna podrška gradnji atomskog oružja unatoč konkurenciji iz SAD-a i suradnji dviju zemalja s Iranom nije vjerojatna, procjenjuje Davenport. Države bi, nastavlja ona, radije mogle koristiti geopolitičke napetosti u svoju korist.

Davenport ističe da odlučujući jeste i ostaje regionalni dijalog o sigurnosti koji izlazi izvan okvira kratkoročnih konfliktnih logika. Takav jedan dijalog će „biti težak nakon jednog takvog konflikta. Ali je on najbolja šansa za sprječavanjem daljnjeg nuklearnog naoružavanja i stvaranjem dugoročne stabilnosti", poručuje analitičarka Davenport.