Stravično svjedočanstvo ukrajinskog snimatelja: "Ujak me zove nacistom, dom mog oca bio meta rakete"

Kako izgleda život u kojem svaka sirena mijenja tok misli, a raketa precrta sve što je do jučer bilo normalno?

"Kako počinje naš dan? Kako ga provodimo?", pita ukrajinski novinar i snimatelj Oleksandr Alifanov, pa odmah i dodaje: "Imate li šta da jedete? Imate li toplu odjeću? Imate li nešto da radite?"

Njegove riječi nose iskustvo svakodnevice u ratu u Ukrajini, u kojem ništa nije sigurno, osim potrebe da se ide dalje. Snimatelj je ukrajinske THN televizije, a za portal Radiosarajevo.ba govorio je o svom iskustvu u Ukrajini i užasu.

U Ukrajini, objasnio je, dan se planira do trenutka kada nebom ne preleti raketa ili dron.

"Dok ne doleti do vas. Iz Rusije. U Kijev, Černihiv ili neki drugi grad", rekao je Alifanov.

Planiranje postaje i jedna od taktika preživljavanja. Ljudi razmišljaju o tome šta ponijeti na posao ako će noć morati provesti u kancelariji. Ako planiraju veče s prijateljima, znaju da možda neće moći kući zbog policijskog sata ili paljenja novog alarma.

"Nema taksija, nema ničega što bi vas vratilo kući. Zato planirate unaprijed svoj život", naglasio je Oleksandr.

Rat, osim što razdvaja gradove, razdvaja i porodice. Oleksandr se prisjetio trenutka kada je preživio napad ruskog projektila. I to napad koji je organizovao njegov ujak iz Rusije. Zato što drugačije razmišljaju.

"Bila je subota, 14. januar 2023. godine. Počele su sirene. Ljudi su navikli. Niko se posebno nije obazirao, jer su prečeste. Ne možeš stalno živjeti u skloništu", dodao je.

Aleksandar je tog dana bio u posjeti roditeljima u Dnjipru. Sa ocem je bio na balkonu, pušili su cigarete, a sirene za uzbunu su se oglasile.

Njegov otac se, u pokušaju da razbije nervozu, našalio: "Pa ti živiš u tom mirnom Kijevu. Hajde da pogledamo horizont, možda ćemo vidjeti raketu."

I tada - eksplozija. Raketa je pogodila stambenu zgradu u kojoj su živjeli njegovi roditelji.

"Od siline udara, bačen sam u drugu sobu. Prozori su bili razbijeni, balkon srušen. Nismo bili ozbiljno povrijeđeni, ali šok je bio ogroman", prisjeća se Oleksandr.

Kada su izašli na ulicu, vidjeli su da dijela zgrade više nema. Umjesto jednog dijela objekta, bila je samo rupa.

Tog dana, rekao je, poginulo je između 49 i 54 osobe. To je bila raketa namijenjena za gađanje brodova na moru, a iskorištena je za napad na stambenu zgradu.

"Nije dozvoljeno koristiti je protiv civila, ali oni jesu. Ta raketa ima problem s proračunom putanje, može pogoditi drugu metu od one koju su Rusi programirali", kazao je Alifanov.

Neki od stanara nikada nisu pronađeni.

"Kao da su nestali. Nema DNK, ništa nije ostalo zbog požara. Ljudi nisu ni imali priliku da se oproste od svojih bližnjih", ispričao je.

Ono što je još strašnije jeste da je Oleksandr siguran da je njegov ujak dao koordinate zgrade. Jer je on na strani Rusije, a Oleksandra smatra neprijateljem koji podržava Ukrajinu i kroz posao širi istinu svega što se dešava u njegovoj domovini.

Poslao je poruku ujaku, čije ime nije htio spominjati. Ali, poruka je ostala bez odgovora. Umjesto toga, njegov ujak je poslao poruku Oleksandrovoj majci: "Tvoj sin je nacista."

I nakon više od dvije i po godine, Oleksandru je teško govoriti o tome, jer mu je i danas teško uopće povjerovati šta se i na koji način desilo.

"Zašto? Zato što imam ukrajinski stav. Zato što samo želim živjeti u nezavisnoj zemlji, sa europskim vrijednostima i načinom razmišljanja", kaže Oleksandr.

U njegovim riječima ne čuje se mržnja, već umor i tuga.

"Mi želimo putovati, razmjenjivati iskustva. To je naša budućnost. Nije vezana za rat. Mi želimo mir, ali oni ga ne žele zaustaviti. Oni ga podržavaju", istakao je.

Od tog 14. januara 2023. godine, Oleksandr je promijenio pogled na svijet.

"Od tada imam potpuno novi osjećaj vrijednosti života. Pokušavam živjeti svaki dan tako da vrijedi. Zbog tog osjećaja", zaključio je Oleksandr Alifanov.