Priča ukrajinske novinarke: Znam sve vrste ruskih projektila, ali i značenje riječi ponos

U zemlji u kojoj sirene određuju ritam svakodnevice, a svako veče može postati noć provedena u podrumu, Ukrajinci su naučili cijeniti najjednostavnije stvari poput svjetla, toplote i tišine.

U razgovoru za portal Radiosarajevo.ba, ukrajinska novinarka Natalia Yarmola govorila je o svom životu i radu u ratom razorenoj Ukrajini, o svakodnevici u Kijevu, o hrabrosti, gubitku i o ponosu koji nose kao dio svog identiteta.

Rusija je invaziju na Ukrajinu pokrenula 24. februara 2022. godine. Natalija uvijek kaže "sveobuhvatna invazija" kao napomenu da Rusija i prije 2022. napadala je Ukrajinu.

"Jednom sam se predstavila kao žena od 32 godine. I sada ću. Moje ime je Natalia Yarmola. Ja sam Ukrajinka i znam sve nazive različitih projektila od tenkova, dronova, raketa i drugih vrsta oružja koje su Rusi koristili i koriste protiv moje zemlje. Nisam očekivala da ću u tim godinama znati sve te tačne brojeve i oznake tog oružja. Ali, evo, znam ih", kazala je Yarmola na početku razgovara za portal Radiosarajevo.ba.

Potpisnica ovih redova upoznala je Nataliu, reporterku ukrajinske THN televizije, na jednom od zadataka, daleko od Bosne i daleko od Ukrajine. O našoj zemlji i svemu što je Bosna i Hercegovina prošla zna mnogo i često je pitala kako se danas život odvija nakon agresije na BiH. Mir i sloboda su nezamjenjivi, a čini se da upravo to ovih dana zaboravljamo. To je jedino čemu se Natalia i milioni drugih Ukrajinaca nadaju već skoro četiri godine.

A kako je biti novinarka u jeku rata, Yarmola je odgovorila:

"Cijeniš sve i posmatraš to... uvijek boli. Istovremeno, ovaj rat nam je dao inspiraciju da budemo ujedinjeni kao zemlja, kao narod. Pokazao nam je koliko smo jaki. Znam da kad čujem nekog Ukrajinca u inostranstvu, znam da će me ti ljudi razumjeti.

"Zaslužujemo miran život"

Ali uopšteno ja svakodnevno radim svoj posao. Ponosna sam što sam novinarka i što mogu prenositi informacije vama, na primjer, ili našim građanima. Ovaj posao mi je dao mnogo prilika da rastem kao ličnost, prije svega. Nikada nisam mislila da ti posao može dati toliko empatije prema drugim ljudima."

Dodala je da uvijek gleda oko sebe sa željom da pronađe nekoga kome je potrebna pomoć više.

"A kada otputujem u inostranstvu, shvatim da život ide dalje i da moramo raditi ono što radimo. I zaista pomaže samo da radiš svoj posao, da pratiš svoju rutinu, da nastaviš uprkos svemu. Jer mi ne želimo... Mi zaslužujemo miran život. Jer želimo mir kao zemlja. Uvjerena sam da smo jači nego što smo mogli zamisliti prije početka sveobuhvatne invazije. I ponosna sam što sam Ukrajinka", poručila je.

Ona, kao i milioni drugih Ukrajinaca, prate online kretanje projektila preko Ukrajine. I to je jedan od razloga kako uspijevaju preživjeti sve žešće napade ruske vojske, jer stižu pobjeći u skloništa.

Nataliia je objasnila da su naučili razlikovati projektile samo po zvuku iz vazduha. I da tačno znaju koliko imaju vremena za sakriti se prije nego padne.

"Zavisi od toga iz kojeg ste grada. Recimo, iz Harkivske oblasti, Kijevske ili Dnjipropetrovske. Brzina rakete je ista, ali udaljenost je različita. Ja, kao stanovnica Kijeva, imam više vremena nego ljudi koji žive u Harkivu, Zaporožju ili Dnjipru. Oni imaju samo 30 sekundi. Ja imam možda nekoliko minuta da stignem do skloništa. U Kijevu ima mnogo metro stanica i tu su skloništa. To je kao cijeli sistem. Gotovo svake noći, to je "puni paket" (svaka stanica bude krcata ljudima koji traže sklonište, op.a.). U mom slučaju, živim na 17. spratu, a dronovi lete na istoj visini kao moj balkon. Zato nemam izbora, siđem u naše sklonište, u podrumu zgrade, udobnije mi je", kazala je Yarmola.

Prije invazije išla je, kako kaže, na planinarenja u Karpate. Zato ima dosta opreme iz mirnog vremena koja joj sada služi.

"Shvatila sam da mi treba samo nekoliko stvari, a to su struja, grijanje zimi i nekoliko ljudi oko mene koji me podržavaju. Na primjer, svake noći imamo sirene. U Kijevu možda ne svake, ali nekoliko noći sedmično sigurno. I u skloništu provedemo otprilike 7 do 8 sati. Spavamo na podu, neki ljudi kupe mali kauč ili sofu, da im bude udobnije.

Dijete odrasta u skloništu

Naš odnos prema svemu tome sada je drugačiji nego na početku invazije. Sada poznajem sve svoje komšije jer se srećemo u tim podzemnim stanicama. I zaista se podržavamo. Čak poznajem jednu bebu koju sam prvi put srela kad je imala samo tri mjeseca. Sada ima dvije godine. I gledala sam kako raste. Svaki put kad je vidim, vidim je u skloništu. Nevjerovatno je to što nije na igralištu, nego u skloništu", kroz suze nam je ispričala.

Tako izgleda njen život sada. 

Bila je i blizu mnogih linija fronta.

"Ne znam kako to funkcioniše, ali kad sam, na primjer, u Zaporožju, osjećam se otpornije, hrabrije. Jer sam blizu fronta i moram biti snažna. Ali kad sam u Kijevu, to je već rutina - ići u sklonište. A to privilegija koju nema svaki Ukrajinac, zaista.

A kad vidimo vijesti o poginulim ljudima, to je zato što se Ukrajina nije mogla pripremiti za ovako okrutan rat. Niko nije očekivao da će rakete gađati mirne gradove s djecom. Mnoga djeca su poginula zbog ruskih projektila. Ovo nije rat između dvije vojske, oni napadaju civile namjerno", istaknula je.

Rat u Ukrajini traje od 2014. godine, kada je anektiran Krim (u februaru 2014. Rusija je započela vojnu operaciju na Krimu, op.a.). Kako je naglasila, uvijek insistiraju na tome da rat traje već više od 10 godina, a ne samo ove skoro četiri godine.

"Moje kolege su posjećivale linije fronta od tada. Oni su ratni izvještači. Ja nisam ratna reporterka. Nisam bila barem. Sada smo svi ratni reporteri, jer živimo u Ukrajini.

U to vrijeme, kada je rat bio 'hibridan', Rusi su govorili da nema njihovih vojnika, ali ih je, naravno, bilo. Tada su postojale 'vruće tačke' na različitim mjestima fronta. Ali sada je potpuna katastrofa.

Na primjer, ako živite u Harkivu, vi ste gotovo na prvoj liniji fronta. Ako živite u Hersonu, stalno ste pod artiljerijom, pod napadima dronovima i slično. Kada odete u Krivij Rih, Zaporožje ili Dnjipro, na frontu ste, jer je to toliko blizu. I zaista sam ponosna na svoje kolege koji odlaze na same položaje, u rovove i na barikade. Jer mislim da nisam toliko hrabra da to proživim. To me duboko pogađa", naglasila je.

Izgubila je najboljeg prijatelja još iz studentskih dana.

"Bio je novinar. A kada je počela invazija punog obima, odlučio je pridružiti se vojsci. Poginuo je. Branio je Severodonjeck, u Luganskoj oblasti.

Napravila sam prilog o svom prijatelju, jer zaslužuje da se sačuva sjećanje na njega i njegovu porodicu. Njegov sin je imao samo tri mjeseca kad je on poginuo. I vjerujem da će za 20 godina, kada rat bude prošlost i kada Ukrajina pobijedi, njegov sin vidjeti moj prilog - s poštovanjem, s čašću. Jer je njegov otac branio njegovu budućnost", drhtavim glasom je kazala.

Rat u Ukrajini je promijenio sve. I to je vidljivo na dnevnoj bazi skoro svugdje u svijetu.

"Kada zvaničnici EU kažu da Ukrajina štiti Europu, to je potpuno tačno.
Jer jeste. Naše barijere stoje na prvoj liniji ove invazije. Vjerujem da ako Ukrajina padne, Rusija će krenuti dalje, prema drugim europskim zemljama. Neće stati.

Shvatili smo da smo jaki i u geopolitičkom smislu. Mnogo toga danas zavisi od situacije u Ukrajini. A naši izbjeglice koje su prešle granicu i započeli živote u europskim zemljama pokazali su da su oni europski ljudi. Nisu 'istočni dio Evrope'. Oni su Europljani i zaslužuju članstvo u EU. To želimo još od 2013. godine, kada je Viktor Janukovič, naš bivši predsjednik, izbrisan iz naše historije i poslan u Rusiju. Zato se sve promijenilo", istaknula je Nataliia.

To je bila prijelomna tačka i za Ukrajinu i njeno društvo.

"Idemo prema EU i želimo to članstvo u budućnosti. I mislim da ga zaslužujemo. Zbog visoke cijene. Platili smo životima. Životima djece, životima boraca. Platili smo. Nismo odustali. Niko od nas nije odustao.

Jer na početku rata svi su branili svoje imanje, dom, ulicu, grad, regiju i zemlju. Shvatili smo da to možemo samo zajedno. I boli nas kada ruska propaganda pokušava podijeliti društvo u EU. A to rade iz različitih razloga.

Iako sam plakala tokom ovog intervjua, puna sam energije da nastavim i da živim svoj život. Da živim svoj život sa svojom zemljom koja se zove Ukrajina. I ponosna sam na to, zaista", naglasila je Yarmola.

Dodala je da, kako i mnogi psiholozi kažu, ako imate planove za budućnost, vi se zapravo oporavljate od traume. 

"Jer svi smo traumatizirani zbog ovog rata. Ali kada gledate prema budućnosti, to je dobar znak", zaključila je Nataliia Yarmola.