Njemački mediji: Tri sina i budućnost Bosne i Hercegovine

"Visoki predstavnik", koji u Bosni treba da bdije nad vladavinom prava, glasno je protestovao. Business as usual u eri Trumpa. U pozadini se, međutim, upravo odvija pomijeranje moći mnogo veće nego što bi to i sami dealmakeri mogli sanjati.

Jer kroz gasovod ne teče samo energija, nego i moć, piše Norbert Mappes-Niediek u tekstu pod naslovom "Ostavka bavarskog vicekralja u Bosni zbog tri moćna sina koji dilaju gasom", objavljenom u berlinskom lijevo-liberalnom sedmičniku Der Freitag.

Potom se pojašnjava kako će gas ubuduće dolaziti preko hrvatskog LNG-terminala na ostrvu Krk, barem za zapadni, proeuropski dio BiH, čime će se energetska zavisnost od Rusije zamijeniti zavisnošću od SAD-a, piše DW.

“Zapad je, u podijeljenoj Bosni, bošnjačko-hrvatska ´Federacija´ sa glavnim gradom Sarajevom. Istok je drugi entitet, RS, koja se tijesno oslanja na Putina i marljivo ponavlja ideologiju njegovih europskih fanova – za snažno vodstvo i kršćanske porodične vrijednosti. Prema političkim koordinatama, Srbi bi morali žestoko da se protive projektu gasovoda, jer on smanjuje srpski i ruski uticaj. A Bošnjaci bi, s druge strane, morali paziti da se ne zamjere Briselu. Ali nije tako", piše Mappes-Niediek.

U aprilu je u Banja Luci prvi sin - Igor Dodik priredio demonstrativan prijem drugom sinu - Trumpu Junioru, neposredno nakon što je njegov otac Donald ukinuo sankcije Igorovom ocu Miloradu.

"Da li Amerikanci sada žele podijeliti zemlju, kao što je Milorad Dodik više puta prijetio? Zapravo bi američko-srpsko bratimljenje sada moralo uzbuniti bošnjačku stranu. Ali i treći sin, Bakir Izetbegović, djeluje potpuno suprotno očekivanjima: umjesto da sabotira dogovor i prikloni se uznemirenim Evropljanima, upravo on, kao šef bošnjačke nacionalne stranke, kroz parlament provlači milijardski posao za Trumpove izaslanike“, navodi se u tekstu.

Europljani stoje zbunjeno sa strane

Mappes-Niediek potom naglašava kako su Europljani više od dvadeset godina ostavljali otvorenim pitanje šta zapravo žele s Bosnom – i da li uopšte nešto žele?

Europsku dilemu autor podcrtava i pitanjem koje je sam Christian Schmidt s razumljivom gorčinom izrekao u intervjuu za FAZ: “Šta smo mi Europljani zapravo učinili da razvijemo vlastitu strategiju?”

“U izvrnutom, ili bolje rečeno novom svijetu Balkana sada se paradoksalno događa ono što su Evropljani decenijama prizivali: stranke koje smo doživljavali kao neprijatelje približavaju se jedna drugoj. Problematični dogovor s Trumpovom familijom pročiščava situaciju na linijama fronta i stvara pretpostavke da Bosanci sami nađu kompromis – možda najprije u lošem, korumpiranom obliku, a kasnije eventualno i u dobrom“, kaže se u tekstu lista Der Freitag.

Bosanski „državni patriotizam" protiv srpsko-hrvatskog „etnonacionalizma"

Do sada se osnovna proturječnost BiH, pojašnjava se dalje, uglavnom opisivala ovako: Srbi (trećina stanovništva), ili barem njihovi korumpirani predstavnici, žele izaći iz zajedničke države. Većina Hrvata (oko jedne sedmine stanovništva) u suštini želi isto. Bošnjaci, koji čine gotovo apsolutnu većinu, žele očuvati Bosnu zajedno s Europljanima, manjinskim zajednicama, „Visokim predstavnikom“ i svim silama dobre volje. Bosanski „državni patriotizam“ stoji nasuprot srpsko-hrvatskom „etnonacionalizmu“.

„Tako to izgleda iz perspektive Zapadne Europe. Iz unutrašnje perspektive, međutim, to podsjeća na nekada popularne optičke varke – crteže na kojima se, zavisno od ugla gledanja, mogla vidjeti ili mlada žena ili starac. Ni jedna perspektiva nije prava a obje su tačne. Ali u jednoj glavi nikada ne postoje istovremeno“, slikovito pojašnjava autor.

Ko naginje jednoj, a ko drugoj strani tog proturječja, ko sebe predstavlja kao „državnog patriotu“, a ko kao „etnonacionalistu“, pitanje je odnosa većine i manjine: ko je u većini, posebnost manjine često doživljava kao hir ili ekscentričnost, rezimira Mappes Niediek.

Od Franza Kafke do Christiana Schmidta

S druge strane, navodi se dalje, manjine imaju tendenciju da sve posmatraju kroz prizmu identiteta. Tamo gdje je većina uvjerena da odlučuje „sasvim objektivno“, manjina se ponovo osjeća nadjačanom. To nesigurno međusobno stanje nema veze s mržnjom, ideologijom, različitim kulturama ili čak religijama; pojedinci se mogu odlično slagati. Problematična je samo politika. Što jedna frakcija više insistira na jedinstvu i jednakosti, druga sve hitnije želi izaći iz zajednice.

„Jasno i istovremeno nevidljivo - to su dva lica jedne optičke varke", citira autor teksta Franza Kafku ističući kako je to jasno za onoga koji je pronašao ono što mu je rečeno da traži a nevidljivo za onoga ko uopšte ne zna da nešto treba da traži. „Ako sve prođe dobro, Kafka možda natjera uspavane Europljane da se barem malo zamisle“, poentira Mappes Niediek na kraju teksta za berlinski sedmičnik Der Freitag.

Približavanje BiH Europskoj uniji i Dodikove opstrukcije

"Dodiku je postalo jasno da ga dosadašnja lojalnost Moskvi nije mnogo približila cilju razbijanja Bosne. Čini se da se nada kako bi mu savez s Trumpom mogao pomoći da ostvari taj san“, piše Alexander Rothert za Berliner Zeitung u okviru formata "Open Source", te konstatuje: "To je za mir u BiH zabrinjavajući razvoj situacije".

„Oružani sukob na Balkanu došao bi u vrlo nezgodnom trenutku za EU, jer je svaki vojnik potreban za osiguranje istočnog krila, dok EU istovremeno pokušava izgraditi vlastitu odbrambenu strukturu, nezavisnu od SAD-a”, piše između ostalog u tekstu.

EU i OHR moraju razviti strategiju za Bosnu

Bosni je, navodi se još, potreban novi visoki predstavnik kako bi nacionalističke separatiste poput Dodika držao pod kontrolom, jer bi bez Schmidtovih intervencija situacija u Bosni odavno eskalirala.

Svaka promjena granica, piše Rothert, imala bi nesagledive posljedice za region i mogla izazvati domino-efekat na multietničkom Balkanu: posebno za potencijalnu ´frontovsku državu´ EU – Hrvatsku, koja s Bosnom dijeli više od 1.000 kilometara dugu granicu.

Autor teksta smatra da bi EU, koja pokriva više od 50 posto budžeta OHR-a, trebala insistirati na imenovanju narednog visokog predstavnika, te podsjeća da su i njemački ministar vanjskih poslova Johann Wadephul i visoka predstavnica EU Kaja Kallas jasno poručili da je opstanak OHR-a od ključnog značaja.

I upozorava: "Ako bi Trump zaista uspio postaviti sebi lojalnog visokog predstavnika, prihvatljivog i Dodiku i Putinu, koji bi bio tek figura bez stvarne moći, Balkan i Europa suočili bi se s još burnijim vremenima".

„Sada je na EU da zaustavi takav razvoj događaja i zajedno s OHR-om razvije snažnu i održivu strategiju. U slučaju krize ili rata EU bi, uz sadašnjih 2000 vojnika Eufora, morala poslati još 20.000 kako bi spriječila širenje sukoba. Ali, odakle bi ti vojnici došli? Moramo biti svjesni da se Bosna nalazi u ´unutrašnjem dvorištu´ EU, a ne pred vratima SAD-a. Posljedice i troškove eventualnog rata prije svega bi snosila EU. Kao što je to već bio slučaj od 1991. do 1995. godine”, zaključuje se u tekstu objavljenom u listu Berliner Zeitung.