Mirjana Rakić: Kako uz Gadafija zaštititi civile

Prenosimo blog spoljnopolitičke komentatorice HRT-a Mirjane Rakić u kojem piše o sudbini civila nakon zračnih udara na Libiju

Bliski istok danas je pokazatelj koliko se sukob produbljuje! Vrijeme nezadovoljstva je trajno. Dnevni bilten sadržava uobičajene vijesti za posljednjih mjesec dana: u Libiji napadi, u Jemenu deseci tisuća prosvjednika na ulicama, u Siriji vlasti se obračunavaju s protivnicima. To je najkraći pregled terena na kojem se nitko, amabaš nitko ne usuđuje prognozirati: što dalje?

Prije tjedan dana Vijeće sigurnost UN-a strelovito, za svoj način rada, donijelo je rezoluciju 1973 kojom se poziva na prekid vatre u Libiji te uspostavljanje zone zabrane leta nad tom zemljom. Istodobno, zamrznuto je sve što i malo sliči na financije u vlasti režima iz Tripolija. Bez veta, uz nekoliko suzdržanih, rezolucija je stupila na snagu. Važno je znati da se čekala odluka Arapske lige jer bez arapske podrške da se zaštite civili u Libiji, od rezolucije ne bi bilo ništa! I ovako je bilo dosta nesporazuma: tko je koga razumio, a tko koga krivo interpretirao? Naime, arapske su zemlje malo ustuknule, pokušale su se naknadno izvući iz svega, prebrzo se sve događalo za njihov ukus, počele su rogoboriti da nije to baš tako da se dalo zeleno svjetlo za lov na Gadafija.

Naravno, nitko normalan ili pri punoj svijesti ne bi to stavio na papir, ali... Pokušajmo malo raščistiti zavrzlamu visoke diplomacije i prikrivanja bjelodanog! Ljudi su izašli na ulice nezadovoljni postojećom vlašću, neslobodama i gospodarskom neravnopravnošću. Režim je u startu odgovorio oružjem. Sve više prosvjeda, sve više oružja i pucanja po civilima, sve više mrtvih koje ni Gadafi nije uspio prikriti ma koliko se sustav trudio!

Kada se počelo ostvarivati ono što je narodu s ekrana poručio sin pukovnika Saif - "poteći će rijeka krvi" - međunarodna zajednica, prije svega Europa, postala je nervozna. Posumnjalo se i u zdrav razum vođe koji je ponavljao da ga njegov narod voli i da će on sve učiniti za njih! Pokazalo se samo kako ih lako rješava života!

Sve se to događa na Sredozemlju, val izbjeglica, ljudski tsunami, bio bi katastrofalan kada bi udario o Stari kontinent. Mnogi su bili spremni samostalno nešto poduzeti. Uostalom, rezolucija UN-a davala im je za pravo ovlastivši ih da poduzmu sve nužne mjere i akcije u zaštiti civila i zaustave prijetnju napada. Ono što je vrlo jasno isključeno bila je i mogućnost postavljanja stranih snaga na teritorij Libije. U pozivima za akciju i tituliranju Gadafija kao zločinca, bez legitimiteta da nakon ubijanja vodi taj isti narod, prednjačili su Francuzi i Britanci.

Ostalo je brzo uslijedilo! U obrani naroda zapucalo se združenim snagama iz zraka po snagama Gadafija! Nekao u zraku je ostalo: tko zapravo vodi napade, tko koordinira akcije, kako stojimo s ciljem.... U brzini preskočene su bitne odredbe.

Kada se to uvidjelo, počela su dodatna pregovaranja i uvjeravanja da bi bilo normalno i poželjno da zapovjedništvo preuzme NATO.

Napokon, i to je odlučeno! No, kako se u startu šepavo krenulo, tako je i nastavljeno! Sada NATO glumi policajca, dakle nadzire poštovanje zone zabrane letova, a međunarodne snage koje su to do sada činile, jedino one mogu gađati tenkove na zemlji!!!

Primjera radi: ako NATO-ov pilot uoči tenkove koji pucaju, on to samo bilježi, a međunarodne snage trebaju se pojaviti u zraku i obaviti zadatak, zaštititi civile. Kako će to izgledati u praksi? Takve novine još nisu testirane te je sve moguće.

Sve prije rečeno trebalo bi pomoći protivnicima Gadafija da prijeđu u vodstvo i pobjede u nekim dalekim snovima. Nejasno je s čime bi oni to trebali potući regularne snage, pa i pod zaštitnim kišobranom. Naime, danas glavni tajnik UN-a Ban Ki-moon tvrdi da svjetska organizacija nije dala zeleno svjetlo da se ubije Gadafija niti da se naoružavaju njegovi protivnici, već samo da se zaštite civili. Gadafi ubija civile, oni su slabo naoružani, zbog svega i dalje u najvećem broju ginu civili... kako to uskladiti s papirom s East Rivera?

Ono što je posebno opasno jest da pobunjenici nisu potpuno podbacili samo na bojnom polju već i na polju komunikacijske strategije prema sunarodnjacima, ali i prema Europljanima čija je podrška krucijalna. Otkako je u veljači osonovano Prijelazno nacionalno vijeće, do danas nisu objasnili svoju viziju buduće zemlje i kako to namjeravaju postići. Kako vrijeme prolazi, te nejasnoće opasne su kao i režimsko oružje! One Gadafiju daju vjetar u leđa da nastavi s terorom, a civilima, uza sve dogovore i papire, slabe izglede za preživljavanje idućih dana!