Irački ustanak: U Iraku gore nego pod Sadamom

Piše: Fred Weston (Marxist.com)

Talas revolucije koji je započeo u Tunisu dosegao je i Irak, u kojem je već prošle sedmice došlo nemira u kurdskim oblastima. Međutim, demonstracije nisu ostale ograničene na ova područja. U petak je veliki antivladin protest nazvan „Dan gnjeva“, održan u Bagdadu i drugim gradovima.

Do ovakvog razvoja događaja je došlo nakon višesedmičnih protesta širom države zbog korupcije, nezaposlenosti, nedostatka hrane, vode i struje, loše zdravstvene zaštite i školstva i generalnog sunovrata u cijelom javnom sektoru. Barem je 9 ljudi ubijeno, a 49 ranjeno u sukobima sa sigurnosnim snagma u više gradova, kada su demonstranti pokušali da zauzmu vladine zgrade, a obezbjeđenje ispalilo više hitaca u gomilu kako bi je rastjeralo. Grupe demonstranata su vikale: „Ne nezaposlenosti!“ i „Ne lažovu al-Malikiju“.

U Bagdadu se odigralo više sukoba između demonstranata i policije. Prema BBC-u „Bagdad je bio doslovno blokiran. Vlasti su zabranile kretanje saobraćaja u centru grada i rasporedile nekoliko hiljada vojnika na ulice.“

Sve staze koje vode ka Bagdadu bile su blokirane vojnicima u pokušaju da spriječe bilo kakve proteste. Uprkos ovome, protesti su nastavljeni i došlo je do sukoba sa policijom koja je koristila nasilje.

Od Mosula na sjeveru, do Basre na jugu organizovani su slični protesti. U sjevernom gradu Hawija, sigurnosne snage su pucale u zrak, prilikom pokušaja demonstranata da zauzmu vladine zgrade. Obezbjeđenje je pucao na narod, ubivši pri tome 15 ljudi. U Mosulu je veliki broj ljudi demonstrirao ispred zgrade lokalnog vijeća. Stražari su otvorili vatru, a dva demonstranta su ubijena.

U Basri se oko 4000 ljudi sakupilo ispred zgrade guvernerove kancelarije zahtjevajući njegovu ostavku, budući da nije učinio ništa na kako bi unaprijedio gradski javni sektor. Snaga protesta je bila tolika da je guverner trenutno podneo ostavku. U međuvremenu su se hiljade demonstranata sukobile sa policijom u Faludži.

Al Maliki pokušava spriječiti pokret

Premijer Iraka, Al-Maliki je još ranije uputio apel narodu da ne učestvuje u protestima. Ovo je objasnio „sigurnosnim razlozima“. Pokušavši uplašiti narod, izjavio je da proteste organiziraju jurišnici al-Qaede, kao i lojalisti Saddama Huseina. Ova tvrdnja zvuči jednako smiješno kao Gaddafijeva da iza pobune u cilju njegovog svrgnuća, stoji Al-Qaeda.

Također je ponovljen scenarij koji smo mogli vidjeti i u drugim arapskim državama. Al-Maliki je, u obraćanju na iračkoj državnoj televiziji obećao da će 70 posto iračkog budžeta biti preusmjereno u državne službe. „Vaši zahtjevi će imati utjecaja na budžet“, rekao je. Zbog čega o ovome nisu mislili prije nego što su protesti počeli, nije objasnio. Njegova obećanja su prazne riječi, baš kao što su bila Ben Alijeva i Mubarakova.

Uključen iranski režim

A šta se dešava sa islamistima? Veliki ajatolah Ali al-Sistani i moćni šiitski klerik Muqtada al-Sadr pozvali su narod da ne izlazi na ulice i ne učestvuje u protestima.

Al-Sadr, koji je bio smatran „ekstremistom“ je doduše ranije obećao da će, za šest mjeseci, ukoliko se stanje državi ne popravi, predvoditi demonstracije

Činjenica da je al-Sadr dao ovo obećanje upravo po vraćanju iz Irana, jasno indicira da, dok za iranski režim iako je deklarativno podržavao revolucije u Egiptu i Tunisu, predstavljajući ih „islamskim“ – kada je u pitanju revolucija u blizini kućnog praga, koja bi uključivala šiitske Iračane, sasvim drugačiji slučaj. Kod iranske vrhuške postoji bojazan da bi ovakva revolucija mogla ojačati narastajuću opozicionu snagu u Iranu. Koliko dugo će al-Sadr biti u stanju da zadržava iračke mase, sasvim je drugo pitanje.

IWPR izvještava da je jedan stanovnik Bagdada rekao, „Ima ljudi koji su isuviše očajni da ne bi protestovali. Nije im preostalo ništa drugo nego da demonstriraju. Neki od njih imaju diplome, ali ne mogu pronaći dobar posao. Jedva sastavljaju kraj sa krajem. U prošlom režimu smo bili u ratu, a sada nas korupcija uništava. Gdje je sada sav naš novac? Gdje su naši resursi?“

Ono što pokreće proteste u Iraku, isti su problemi koji su korijen revolucija u svim arapskim zemljama, a to je nezaposlenost, katastrofalna politika stanogradnje, loše socijalne usluge, korupcija itd... Posebno u Bagdadu dolazi do čestih prekida snadbjevanja vodom ili nestanaka električne energije.

Kako izvještava Reuters, jedan je čovjek hodao kilometrima kako bi prisustvovao bagdadskim protestima. „Narod je gladan. Zahtjevamo od vlade da nađe poslovne prilike za mlade. Svi moji sinovi su nezaposleni i ja sam ovdje da protestujem protiv nepravde u kojoj živimo.“

Za sada se mediji tješe činjenicom da narod zahtjeva samo „reforme“, a ne revoluciju. Problem, međutim, leži u činjenici da je reforma nemoguća. Vladajući političari su pokvarena, korumpirana klika, koja svoje pozicije duguje invaziji predvođenoj SAD. Njihov posao je da brane kapitalizam, a ne da služe interesima iračkog naroda.

Prelaz od zahtjevanja reformi do poziva na recoluciju, mogao bi biti vrlo kratak, s obzirom da ljude na ulicama ne ubijaju al-Qaedini teroristi, već snage državne sigurnosti, koje bi trebalo da ih brane.

Sramota američkog imperijalizma

Američka administracija pod Bushom je tvrdila da je napala Irak kako bi stvorila demokratiju zapadnog stila. Pad Saddama Husseina za irački narod je značio katastrofalan gubitak ljudskih života i uništenu infrastrukturu.

Jasno je da je zbacivanje Saddama Husseina bila stvar isključivo iračkog naroda i nikoga više. Argument koji je nuđen javnosti, da siromašni irački narod nije dorastao takvom zadatku, bijedna je laž! Narodi Tunisa i Egipta su dokazali da se svaki despot može srušiti ako mase djeluju odlučno. Ko može sumnjati da, u slučaju da SAD nisu izvršile invaziju na Irak, Saddama Husseina ne bi s vlasti srušio vlastiti narod i da bi to bio dio Arapske revolucije?

Ono što je najironičnije u trenutnoj situaciji jeste da se upravo režim postavljen od strane invazionih trupa SAD susreće sa ovakvim masovnim protestima. Sasvim je sigurno da bi Irak sa svojom „demokratskom“ vladom trebao biti imun na njih.

Današnji pokret iračkog naroda dokazuje da su revolucije koje su izbile daleko drukačiji događaji od pukog uklanjanja despota. Iračka vlada je, formalno govoreći, demokratska, a ljudi još uvijek nisu zadovoljni. Socijalni i ekonomski uslovi srozali su se čak u usporedbi sa onima iz vremena Saddamove vladavine, što je vidljivo iz zahtjeva iračke radničke klase.

Ovo mora da je vrlo neugodna vijest za američku administraciju. Kako će ove činjenice objasnii vlastitom narodu? Da l je 3000 američkih vojnika poginulo da bi sada u Iraku na vlasti bili korumpirani političari? U SAD se raspoloženje običnih radnih ljudi, kada je u pitanju rat u Iraku u potpunosti promijenilo. Ljudi će, sasvim je sigurno, biti vrlo bijesni.

Prije ili kasnije, irački narod će se pridružiti svojoj braći i sestrama u drugim arapskim zemljama, dajući tako još moćniji poticaj revolucionarnoj misli. Stoga je potrebno izraziti divljenje iračkom narodu, koji polako staje na svoje noge, nakon strahotne patnje pod režimom Saddama Husseina, a sada pod imperijalsitičkom čizmom.

Prevod: Radiosarajevo.ba