Analiza: Koliko je realno da zbog Sirije počne novi veliki svjetski rat

Radiosarajevo.ba
Analiza: Koliko je realno da zbog Sirije počne novi veliki svjetski rat
Stručnjaci kažu da postoje samo dva načina da počne rat. Prvi i najčešći je onaj u kojemu jedna strana krene u rat jer se vodi osnovnom postavkom: uvjerena je da rat može dobiti.

Piše: Divo Đurović za Telegram.hr

Sigurna pobjeda dovoljan je razlog da neko kome su ratni ciljevi važni doista i krene u napad. Tako su počeli gotovo svi ratovi kojih se možete sjetiti – neko je bio uvjeren da je rat lakši put ostvarenja političkog cilja i da će ga primjena oružane sile i manje koštati i donijeti bolje rezultate nego što bi donijelo mirno rješenje sukoba.

S tom racionalizacijom živimo oduvijek, a potvrđuje je sva povijest ratovanja za koju imamo materijalne dokaze – ista logika koja je vodila Rim da napadne Kartagu, vodila je i Adolfa Hitlera da započne čak tri rata – prvo protiv Poljske i njenih zapadnih saveznika, a potom i protiv Sovjetskog Saveza i na kraju protiv Sjedinjenih Država. Ista logika vodila je Japan kad je napao Ameriku na Havajima, kao i Slobodana Miloševića kad je pokrenuo rat u Hrvatskoj, pa u Bosni, pa na Kosovu. Kao što je očito iz ovih primjera, uvjerenje zavojevača da će pobijediti u ratu koji pokrene ne znači da će se pobjeda doista i dogoditi. Dapače, ratni planovi često se izjalove.

Asadov režim koristi bojne otrove protiv vlastitog stanovništva

Iz ovog primjera mogu se izvući pouke danas, kad naizgled jednostavna situacija – Amerika planira napad na Siriju kao kaznu zbog korištenja kemijskog oružja – može u otvoreni vojni sukob dovesti dvije sile puno moćnije od svih koje sam spomenuo. Ni Britanija, ni Njemačka, ni Rusija, ni Austro-Ugarska, ni Francuska nisu 1914. imale nuklearno oružje. Čak i da su se četiri sile tad ujedinile i odlučile potpuno razoriti petu, razmjeri uništenja ne bi bili ni približni onome što danas s nekoliko projektila mogu napraviti Rusija i Amerika. Razornost oružja porasla je eksponencijalno, ali je mogućnost krive kalkulacije i taktičke pogreške ostala ista kao 1914.

Ne ulazeći u ponore koji kriju razloge građanskog rata u Siriji, činjenica je da smo posljednjih dana ponovo suočeni s činjenicom da tamošnji režim u svojim operacijama koristi bojne otrove. I ne samo da ih koristi kako bi pospješio svoju izglednu pobjedu u ratu (potpomognutu Rusijom i Iranom), nego ih koristi kako bi ubijao vlastito stanovništvo i sijao strah – žrtve posljednjeg kemijskog napada Bašara al-Asada opet su, kao i nekoliko puta prije, većinom civili, a ne naoružani pobunjenici.

Kako se Arapsko proljeće pretvorilo u građanski rat

Na krilima ruske avijacije i iranske podrške na terenu, Asad se vratio iz mrtvih i danas pobjeđuje u građanskom ratu u Siriji. Obama i Donald Trump pomogli su mu u tome jer su zračnim napadima i suradnjom s kurdskim borcima eliminirali tzv. Islamsku državu koja je u jednom trenutku bila zauzela gotovo polovicu Sirije. Asadovo korištenje zabranjenih bojnih otrova najviše od svega ukazuje na njegovo nestrpljenje – građanski rat privodi se kraju, i to u njegovu korist.

Kao što sam već nekoliko puta ovdje pisao, nema sretnog rješenja sa Siriju – od svih neriješenih sukoba na svijetu, ona je najsličnija Bosni. No, ono što se događa posljednjih dana sigurno neće pomoći da Sirija dođe do svog Daytona, dapače. Nakon što je Obama svjesno odlučio da se Amerika neće petljati u Siriju osim da uništi ISIS (fundamentalističku i terorističku pseudo-državu na većini sirijskog teritorija), Moskva je iskoristila priliku. Rusija samo marginalno ima interesa da bude vojno i politički prisutna na Bliskom istoku – pravi razlozi Putinove intervencije su drugdje. Intervencija u Siriji njemu služi da dokaže kako je Rusija i dalje velesila, iako ona to nije. No, kako mu u Siriji ne parira nitko ozbiljan, Putin donekle dokazuje svoju tezu.
Trumpovo povlačenje pomoglo je Asadu

I onda se u sve uplete Donald Trump. Ako ste zainteresirani za kratki kurs “Kako biti najgori državnik u povijesti”, proučite Trumpove poteze zadnjih tjedan dana. Lišen razumijevanja uloge Amerike u svijetu, potpuno nezainteresiran za američku ulogu jamca međunarodnog liberalnog poretka stvorenog nakon Drugog svjetskog rata, Trump je heroj onih koji viču “America First!”, “Prvo Amerika!”. Slogan je posudio od američkih simpatizera Adolfa Hitlera, a s njim je pokupio i logiku takve vanjske politike – izolacionistička Amerika ne mari za druge zemlje, nije je briga za to kako u svijetu stoji i kako se prodaje najuspješniji američki proizvod svih vremena – demokracija. Trumpa zanima koliko tko uvozi i izvozi u robi, a ne u vrijednostima, puca mu prsluk za ljudska prava i demokratske norme, nije ga briga za ono što je Ameriku učinilo toliko drukčijom velesilom od svih koje su joj prethodile.

No, njegovi tvitovi i javne izjave da se Amerika povlači najkasnije u idućih šest mjeseci daju krila Asadu. On već tri godine živi samo zahvaljujući podršci Rusije i Irana, ali mora voditi računa o Amerikancima koji su svejedno prisutni. Sad Trump kaže da Amerikaci odlaze. Fiesta!

"Rakete možda lete prema Siriji, a možda i ne lete"

Neuravnotežena osoba koja je trenutačno predsjednik Amerike potom malo razmisli, i za koji dan odluči angažirati svoje vojne snage u Siriji zato jer mu se posljednji kemijski napad nije svidio (bilo ih je i prije, ali nije reagirao). Neuravnotežen kakav jest, Trump onda najavi vojne napade, čak i specificira vrstu oružja (pametne bombe) koje su “na putu”. To napravi na svoj, najgori mogući način – u tvitu, kojim se ne vodi diplomacija, a još manje se najavljuju vojne operacije. Ne zbog neprijatelja, nego zbog saveznika. Ali njega za saveznike nije briga. On želi raketama udariti na nešto jer misli da će time biti jači.

Prije stotinu i nešto godina takve su nas “dobre namjere, a loši potezi” odveli u strašan pokolj. Donald Trump sigurno ne spada u prvu kategoriju onih koji izazivaju rat – on zna da bi intervencija u Siriji – kako god da je okreneš – bila loša za Ameriku. Čak ni on ne misli da bi mogao pobijediti u tom ratu. Ali ona druga opasnost, rat iz nehata, prati ga u stopu. Rijetko kad se na poziciji moći pojavi čovjek tako neodgovoran prema moći koja mu je povjerena i tako nevješt u upravljanju njom. Prije ili kasnije izaći ćemo iz ovog ludila – nadajmo se samo da ćemo izaći živi.

Ostatak teksta pročitajte na LINKU...

Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

/ Najčitanije

/ Povezano

/ Najnovije

Podijeli članak