Ovo je skriveni podzemni svijet u Hrvatskoj, tajno su ih gradili i zatvorenici JNA

Gdje pobjeći od atomske bombe? Kuda se uputiti ako krene ruska invazija? Možda su ova pitanja danas aktualizirana, ali su i 50-ih godina prošlog stoljeća mučila i jugoslavensko vodstvu.

Kalničko gorje se tokom historije iskazalo kao odlična utvrda tu se i Bela IV. odbranio od Mongola, a miran kraj s gustim šumama odlično je poslužio i Titu u vrijeme hladnog rata. Naime, nakon razlaza sa SSSR-om, Tito je strahovao od invazije Rusa, pa je Kalnik pretvorio u podzemnu tvrđavu. U najvećoj tajnosti iskopani su deseci podzemnih bunkera i tunela.

Izgradnja i svjedoci vremena

Ti tuneli i bunkeri nisu ucrtani ni na jednoj mapi, ni na jednoj vojnoj karti tako, pa bi bez svjedoka vremena možda ostali i nepoznanica. Jedan od tih svjedoka je Josip Matejak koji je bio dijete kada je pedesetih godina u njegov rodni Sudovec došla JNA.

"Nije se moglo u selo. Ja kasnije kao dijete znam, oni su čak i s konjima i kolima dolazili tu jer u ono vrijeme baš kamiona nije bilo", kaže Josip.

"Dolazak JNA-a u to malo selo nije uvijek bio jednostavan, govori Josip. Sjeća se, kaže, da je vojska često imala vježbe te bi topovima gađala makete tenkova. Nerijetko bi pogriješili metu, pa bi top udario u nečiji podrum ili ubio nečiju kravu", govori Josip.

Izgradnja tunela i bunkera bila je tajna, a posao koji nije mogla napraviti mašinerija radili su i zatvorenici. Cesta uz Kalnik bila je jedina državna u Jugoslaviji koja nije bila asfaltirana.

Tenkovima za prolazak asfalt nije bio potreban. Ideja gradnje je bila spojiti bunkere u male podzemne gradove spremne za dugotrajnu opsadu. Osim spremnosti za dugotrajnu opsadu, sobe u ovim bunkerima trebale su poslužiti i kao sklonište u slučaju atomske opasnosti.

(Ne)održavanje

Usred šume na zapadnom nagibu Kalnika u grmu se krije odlazak u podzemni svijet. Uske i strme stepenice vode u bunker izgrađen osamdesetih godina. Ali i on je godinama napušten. Uz pokojeg žohara u njega jedino zalaze mladi željni skrivenog mjesta za zabavu.

"Da se radi o nekoj drugoj državi, Austriji ili Sloveniji, to bi sve bilo u funkciji, u pogonu, uređeno i već na neki način reklamirano i na mapama i kartama označeno", objašnjava Damir Klarić iz Planinarskog društva Ludbreg te dodaje da su hodnici išarani grafitima nekada imali puno ozbiljniju svrhu.

Svaki od bunkera imao je nekoliko izlaza za bijeg koji su bili dobro sakriveni u šumi. Najčešće je na vrhu tunela bio željezni poklopac koji je krio izlaz i kojeg je prekrivalo lišće.

U mjestu Možđencu našao se najveći komandni bunker. Teško je prema ulazu pretpostaviti da se unutra kriju duge katakombe koje se na nekoliko mjesta račvaju. Na vrhu brda je mitraljesko gnijezdo, a iza kliznih željeznih vrata nekada je stajao top koji je na nišanu držao cijelo područje. Tu su bili i spavaće sobe.

Kalnik kao utočište

Kalnik kao mjesto za odbranu od moguće sovjetske invazije nije izabran slučajno. I partizani su ga koristili za vrijeme Drugog svjetskog rata u borbi protiv ustaša, govori historičar Milivoj Dretar.

"Za nekakvog vojnika, neću sada reći sovjetskog, ili NATO-a ovo je dosta nezgodan teren. Ovo nije ono što bi na West Pointu uvježbavali, takvo kretanje. Sve je puno klisura, potoka, rupa, ogrebotina itd. Ima i vulkanskih stijena. Nešto nezamislivo za neke snage.

I puno više planine, ako ih nemate kako zadržati vrlo lako su osvojive. Kalnik je u potpunosti prekriven šumom", tvrdi historičar Dretar te dodaje da je upravo to razlog zašto je baš Kalnik izabran kao mjesto na koje se bježi u slučaju opasnosti, prenosi Net.hr.