Sarajevske učenice provode raspust volontirajući u Muzeju genocida

Radiosarajevo.ba
Sarajevske učenice provode raspust volontirajući u Muzeju genocida

Dok njihovi vršnjaci provode vrijeme na skijanju, a poneki na odmorima van zemlje, učenice četvrtih razreda sarajevske Prve bošnjačke gimnazije Amina Ibišević, Amra Kitovnica, Esma Đulović, Nedžmija Čamdžić, Amna Omerović, Medžida Hidić, kao i Pete gimnazije Nejla Emšo, Hana Suljević, Adna Kurspahić, Nađa Fejzić odlučile su da ovaj raspust provedu na jedinstven način. One, naime, volontiraju u Muzeju zločina protiv čovječnosti i genocida 1992-1995 je otvoren u julu 2016. godine u Sarajevu.

Piše: Faruk Vele

Svaki dan raspusta, po nekoliko sati, ove djevojke učestvuju u pripremanju novih eksponata i prevođenju izjava i priča žrtava, kreiraju promotivne materijale muzeja, dočeuju posjetitelje muzeja te im pomažu pri obilasku. Također, prikupljaju izjave žrtava koje doniraju eksponate, i sl. Ovo je, kako kažu, njihov način borbe za očuvanje istine i sjećanja na agresiju tokom koje nisu bile rođene, što je iznimno važan gest.

Učenice će nastaviti da volontiraju i po završetku zimskog raspusta, onoliko koliko im školske obaveze budu dozvoljavale.

Lamija Kurtić, učenica Prve bošnjačke gimnazije kaže za Radiosarajevo.ba da je rođena u septembru 1999. godine, četiri godine nakon završetka rata čije strahote nije osjetila na svojoj koži, no s pažnjom razmišlja o žrtvama užasa u našoj bližoj historiji.

"Znate, mi poslijeratne generacije vjerovatno ne razumijemo u potpunosti šta to znači. Znam samo da se oni koji su prošli kroz sav taj ludi besmisao i dalje trzaju na prasak vatrometa. Ili petarde. Možda pomisle da im treba zaklon.

Znam i da je neko ostao vječno željan očevog zagrljaja, muževe ljubavi, bratovog poljupca i sinovog osmijeha. Neko i na javi sanja neka sretnija vremena, kada su porodice bile potpune, a kuće ispunjene dječijim smijehom.

Čuvam te teške uspomene uz sebe, uspomene koje je neko ostavio u amanet

Muzeju i, znajte, nije nimalo lahko čitati priče iza eksponata, ali onda kažem sebi da moram. Jer je neko to preživio, jer je neko imao hrabrosti to ponovo ispričati", priča Lamija.

Muzej ostavlja veliki utisak na ljude. Lamija primjećuje da i posjetitelji i koji dolaze dođu nasmijani, nikada u "nikad ne napuste Muzej sa onim izrazom lica sa kojim su došli".

 "Ni oni, a ni ja, ne želimo živjeti u svijetu u kojem djeca umjestoigranja žmurke trče u sklonište bježeći od granata, a djevojčice umjesto sakupljanja salvetica skupljaju kosti svojih umrlih. Često se pitam, šta je nerođena beba skrivila pa je ubijena hicem u stomak njene majke?Volonterka sam u Muzeju zločina protiv čovječnosti i genocida. Moje volontiranje možda nikome neće pomoći, ali pomoglo je meni. Uz učenje o historiji moje domovine, stekla sam nove prijatelje i vještine, ali isto tako, vjerujem, da je svima onima koji su svoje zadnje uspomene donijeli u Muzej lakše, znajući da neće pasti u zaborav i da će vječito služiti kao opomena na ono što se nikada više ne smije ponoviti”, kazala je Lamija Kurtić.

 Kustosica Midheta Šoljić pozdravila je odluku učenica da volontiraju u Muzeju.

 “S obzirom na to da lični predmeti žrtava, pisma, fotografije u muzej dolaze skoro svakodnevno, podrška koju nam pružaju volonterke je nešto najbolje što se moglo dogoditi Muzeju. Na ovaj način, svi zajedno učimo neke nove detalje iz rata i prošlosti i nastojimo učiniti sve kako bismo govorili u ime onih koji više ne mogu i kako sjećanja na mnoštvo tragičnih sudbina nikada ne bi izblijedila. I žrtve, i mi, i naša domovina, i buduće generacije to zaslužuju”, kazala je Šoljić.

 

 

Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

/ Najčitanije

/ Povezano

/ Najnovije

Podijeli članak