Kako je prokopan Tunel spasa: Da nije bilo tunela, možda ne bi bilo ni Sarajeva

Ipak, Sarajevo je izdržalo nemoguće, a u tim najtežim prilikama posebnu ulogu odigrao je ratni tunel, prokopan ispod piste sarajevskog aerodroma i pušten je u funkciju na današnji dan prije 25 godina.

Na velikom tajnom zadatku našao se i Nusret Halilbašić, pripadnik Dobrinjske brigade i jedan od rijetkih koji je za medije pristao govoriti o ovoj temi. Tada četrdesetčetverogodišnji građevinski inžinjer prihvatio se krampe i lopate i zajedno sa svojim saborcima dane provodio kopajući u pogetom položaju čineći tako veliko djelo svima onima koji će kasnije i pojesti i popiti i biti spašeni zahvaljujući Tunelu spasa (Tunelu D-B).

Rat ga je zatekao u Dobrinji gdje dobrovoljno pristaje u redove Armije RBiH.

"Držao sam stražu u našem naselju Dobrinja mahala i jednog dana 1992. godine, nekad u septembru, kazali su nam da imamo postrojavanje i neki važan događaj. Svi smo otišlli na dobrinjsku pijacu i postorjili se. Tada je komandir Dobrinjske brigade bio gospodin Hadžić Ismet i kratko je rečeno ima jedan tajni zadatak, a to je da ispod piste treba prokopati tunel jer, mi smo u okruženju,“ prisjeća se Halilbašić na početku razgovora za Radiosarajevo.ba.

Tražili su se dobrovoljci građevinske struke.

"Oni su bili prioritet da bi prokopavanje, koliko toliko, bilo izvršavano stručno jer je na tome bila počela raditi Civilna zaštita, ali je išlo traljavo i nestručno. Odmah sam se javio. Bilo je još tehničara i dva inžinjera. Rekli su nam da ćemo voditi smjene i stručno obratiti pažnju oko kvaliteta podgrađivanja i pravca, da ne bi bilo grešaka. Međutim, ja sam se poslije trećeg dana prihvatio krampe i lopate. Trebalo je raditi i bilo mi je zanimljivije da radim kao i svi ostali,“ govori Halilbašić.

Prema njegovim podacima Tunel spasa je dug 720 metara, dok njegova visina varira od metar i po do metar i osamdeset.

"Na samom početku, nekih desetak metara ulaznih, gdje je počela kopati Civilna zaštita, on je bio nešto niži, metar i četrdeset centimetara tako da je to jedna varka, crni humor ustvari. Imam i ja jedan biljeg kao i većina ljudi koji su prošli kroz tunel. Jednostavno, svi koji bi silazili s te visine od metar i po naišli bi na taj niži dio i udarili bi glavom. Nije to nikakva tajna, to svi pričaju,“ govori nam kroz smijeh ratni kopač.

Sama ideja tunela bila je tajna prva tri mjeseca, a kopačima je bilo zabranjeno da išta govore, čak i svojim porodicama.

 "Rekli su nam da niko ništa ne govori. Radilio je nas oko dvije stotine kopača u tri smjene i prvi dan su nam dali povelike humanitarne pakete i to je bila jedna velika radost kod mene u kući jer nije se imalo šta jesti. Sjećam se u paketu su bile dvije velike paštete, po kilogram teške, deset Ikar konzervi, pa graha... Ali ništa se ne može sakriti. Poslije izvjesnog perioda supruga Azra me pita: „Gdje čuvaš stražu sada?“ Kažem na jednom sam tajnom zadatku, a ona mi odgovara: „Boga mi, ti jedeš kao da si kopač koliko jedeš“. Sugestija ženska, ona je već prokužila da ja kopam,“ priča nam jednu od svojih ratnih anegdota Halilbašić.

Pojašnjava i kako su se u teškim ratnim uslovima snalazili za portrebni materijal koji je korišten u prokopavanju Tunela D-B.

"Za konstrukciju s dobrinjske strane bile su korištene željezne šine koje su dovožene iz devastiranih tvornica i drvo koje se moglo nabaviti u vanrednom stanju u Sarajevu. S butmirske strane bilo je više drveta, jer tamo je biilo drugačije. Oni su radili sa drvenim podgradama. Već na početku došla nam je ekipa stručnih ljudi iz firme ŽGP i pružili su pomoć u smislu stručnog štemanja, kopanja, podgrađivanja, a mi smo radili sve što su nam oni rekli,“ pojašnajva Halilbašić.

Nakon mjeseci i mjeseci truda, konačno, desio se trenutak koji ovaj ratni veteran nikada neće zaboraviti.

"Proboj se desio 30. jula 1993. godine u 23.10 sati i dobro se sjećam, to neću nikada u životu zaboraviti. Čujemo oni lupaju, mi lupamo. U jednom momentu pojavila se jedna rupa i istog trena začula se vriska, cika. Oni su nama s one strane dodali flašu rakije, bilo je to opšte veselje. Konstatovali smo da je tunel bio približan uzimajući u obzir pravac, dok je kod visine bila jedna manja greška koju smo poravnali jednom rampicom da se to ne osjeti,“ ističe Halilbašić.

Kroz tunel su se odmah počela prevoziti kolicima s opremom, ranjenicima, lijekovima i već slijedećih dana je proveden naponski kabl koji je u grad Sarajevo doveo dragocjenu električnu energiju.

"Kako smo mi onda čuli, sa 80 miliona kilovat sati električne energije Sarajevo je time snabdjevano, a prioritet su bile bolnice.  Bilo je 24 kolica koja su se vozila šinama i ona su težila sa teretom od 200 do 400 kilograma. Sam prolaz kroz tunel je trajao 15 do 30 minuta u normalnim uslovima, ali takvih uslova je bilo malo. Prosječno je to bilo oko dva do tri sata čekanja, a nekada i cijlu noć kad bi bilo granatiranje ili kada bi se organizirao prevoz važnog ili povjerljivog materijala. Tada bi ljudi čekali na porlaz na jendoj ili drugoj strani i to čekanje je bilo jako neugodno. Nije bilo zraka unutra, ljudima je to padalo teško, nekima se dešavalo da im pozli,“ dodaje Halilbašić.

Ipak, prolazak na drugu stranu sarajevske piste za mnoge Sarajlije značio je mnogo više nego što se riječima može opisati.

„Doživljaj prolaska na aerodromsku stranu bio je kao da dolazimo u Njemačku. Tamo su svi podrumi pretvoreni u prodavnice, non stop su radile, bilo je svega, jaja, konzervi, sira, suhog mesa, nema šta nije bilo. Plaćanje je bilo u njemačkim markama i drugim stranim valutama, a ksnije su uvedeni bosanski bonovi. Ali je za nas ona strana piste bila kao Amerika. Nekako je drugačiji osjećaj bio tamo, lakše se disalo, ljudi su djelovali slobodnijii,“ govori Halilbašić.

Za dolazak do te Amerike s one strane piste, kopači su imali jednu privilegiju.

"Imali smo neku privilegiju da su nas puštali dva ili tri puta mjesečno, ne kroz tunel nego na granici na kojoj se kopalo, da pređemo preko aerodromske piste kako se vratili s hranom za naše porodice. Bilo je i šverca puno,“ dodaje Halilbašić.

Nažalost, obećanja o nagradi za neprocjenjiv trud izostala je do danas, no naš sagovornik tvrdi, da je njegovo srce puno i ponosno jer je svjestan dobra koje je Tunel spasa donio njegovom gradu.

"Što se tiče samih kopača, njih je u fazi regrutacije bilo 180, kasnije je to smanjeno, mnogi od njih danas nisu među živima, neki su nažalost invalidi, neki su u inostranstvu. Bio sam u punoj snazi kada smo kopali tunel, međutim, šta me je posebno potreslo? Danas niko neće da priča o ovome o čemu ja sada govorim. Ljudi su nekako frustrirani, a pogotovo kopači. Lani kada smo bili na obilježavanju godišnjice, nas dvadesetak koji su pozvani i došli sa štakama, štapovima, a neko je opet i u formi kao što sam ja, iako sam i obolio. Sjeli smo i čuli predavanje, razišli se, a da nismo doblili ni marke. Očekivali smo barem po 100 konvertibilnih maraka, na kafu ako ništa drugo.

Ali, da ironija bude veća, bila je zakuska, imali smo da pojedemo i popijemo, bilo oko 300 zvanica i posjetilaca iz različitih zemalja, a ulaznica u Spomenički kompleks tunela je bila 10 KM. Reko Bože mili, toliki promet, a ovi ljudi koji su kopali nisu ništa dobili osim duševne satisfakcije i one slike što su nam nalijepili na zidu tunela.

Lijepo bi bilo da nam se ukaže barem neka pažnja, ne mora to biti novac jer da nas nije bilo ne bi bilo ni tunela, a možda ni Sarajeva. Mi nikada nismo dobili nikakvu novčanu naknadu niti vrijedan poklon. Bilo je obećanja. Međutim, bez obzira na sve, ponosan sam što sam bio učesnik kopanja i dao doprinos odbrani Bosne i Hercegovine,“ ističe Halilbašić.