Kako je London riješio smog, a Sarajevo ga opisuje u arhivskim pismima iz 1978.?

Skoro pola vijeka prije nego što je zagađen zrak postao jedna od najvećih savremenih tema u Sarajevu, jedan građanin javno je upozoravao da se u gradu više ne može disati.

U pismu upućenom tadašnjem predsjedniku Gradske skupštine, objavljenom 1978. godine, Milan Andrić opisuje svakodnevni život u smogu i strah za zdravlje vlastitog djeteta. Tekst je preuzet od Historijskog arhiva Sarajeva.

"Poštovani druže Predsjedniče, kao stanovnik ovoga grada želim da Vam se požalim: ne mogu da dišem! Nestalo mi vazduha. Išao sam ljekarima i rekoše mi, da oprostite, da sam zdrav kao dren. Pitaćete šta mi se onda desilo. Desilo mi se, druže Predsjedniče, smog.

Pošto mi ljekari nisu mogli da pomognu, sjetih se da se obratim vama. Prvo što sam zdrav birač i što su vam takvi još potrebni i, drugo, što ste predsjednik Gradske skupštine, a treće, znam da se godinama zalažete da nas lišite te nemani smogovske.

Grad pliva u oblacima dima, prašine i otrovnih materija. Povećava se smrtnost ljudi sa oboljelim srcem i plućima, bronhitis, astma i rak pluća napadaju nas sve temeljitije, a u januaru, februaru i martu kad se nad našim lijepim Sarajevom najduže zadržava olovno-siva koprena, grobari su najzaposleniji stanovnici ovog grada.

Imam dijete od tri i po godine i da bismo imali čist zrak zatvaram sve prozore da zrak ne bi ušao, ustajem u tri sata poslije ponoći da izvidim kako je vani, kuham čajeve od bilja koje čisti krv i dajem sinu med od kadulje, a on je zdrav i blijed. Vjerovatno se i vama isto dešava, jer i vi imate djecu i, rekoše, izvanredan ste otac. Zato vam se i obraćam kao ocu porodice i ocu grada. Jednostavno, želim da se zajednički podsjetimo na opasnost koja nam prijeti. Da vidimo šta da radimo? Dozvoljavam sebi slobodu da vas to upitam u ime mnogih građana, a pogotovo u ime stanovnika Ulica Veselina Masleše, Dimitrija Tucovića, Danijela Ozme i Dobrovoljačke, gdje je koncentracija sumpor-dioksida osam puta veća od dozvoljene, a čađi jedanaest puta. To je, kao što znate, egzaktno utvrđeno.

Takođe znate i još druge podatke na koje želim da se zajednički prisjetimo: u Engleskoj, Njemačkoj, Belgiji i Meksiku umrle su desetine građana od zatrovanosti zagađenim vazduhom. Čeka li to i nas? U okolini Rura četinari ne rastu duže od šest metara. iako im je normalno rasti više od dvadeset metara. Čekao li to i nas? Djeca koja se tu rađaju manja su od djece rođene u drugim krajevima Njemačke.

Američki biofizičar dr. Kenet Kantor (Kalifornijski univerzitet) ustanovio je sljedeće posljedice aerozagađenja: neplodnost, rađanje nedonoščadi, rađanje mrtve djece, povećana smrtnost djece, umna zaostalost podmlatka... Hoće li se i to nama desiti? Neće li nas proklinjati generacije koje dolaze? Vjerujem da i vi svoju djecu ne smijete izvesti u gradske parkove gdje je ugroženo bilje, niti na dječija igrališta koje je okupirao smog.

Pedeset dana godišnje koncentracija zatrovanog vazduha je maltene smrtna. Svima je nama poznato da su u ovom gradu, u prvom redu zahvaljujući Gradskoj skupštini, održani ugledni simpozijumi o aerozagađenju, znamo da su vam gosti bili dr. Pol Šoven iz Francuske, gospodin Filip Ingl iz Britanije, i Artur Stem iz SAD, sve sami eksperti i svjetska imena iz pokreta za borbu protiv zagađenog vazduha, znamo da je Gradska skupština osnovala Komisiju za čistoću vazduha, znamo za vaš zahtjev da ta Komisija sve nalaze objelodani građanima, znamo da su održani kursevi za ložače 300 kotlovnica u Sarajevu da bi se naučili kako da lože, a da iz dimnjaka izlazi što manje dima, znamo da su građanima dijeljene upute kako da postupaju sa vatrom u svojim malim pećima (70 odsto zagađenosti izlazi iz malih dimnjaka naših), znamo da je donesen i Zakon protiv aerozagađenja i da on ne valja, jer na osnovu njega ne mogu vaši inspektori da kazne ama baš nikoga, znamo da je prof. dr. Grujica Žarković predložio da se oporezuju zagađivači vazduha i da se novac stavlja u fond za borbu protiv smoga... Znamo sve to kao i vi, vi znate to više nego mi.

Ali druže predsjedniče Gradske skupštine, ja neki dan nisam imao vazduha i dijete sam cijeli bogovetni dan držao u dobro zatvorenoj kući, jer ga mnogo volim kao i ostali roditelji svoju djecu.

Čitao sam da se nad pojedinim dijelovima Londona, najzagađenijeg grada, pokazalo plavo nebo pošto su Britanci donijeli zakon koji je predvidio i pregradnju ložišta u kućanstvu. Posebne komisije odlazile su u domaćinstva i davale građanima nacrte i savjete kako da pregrade peći. Budući da su troškovi za takve preinake visoki, Vlada i Opština snosile su 70 odsto troškova. Za nekoliko godina pokazalo se plavo nebo. Slično se desilo i u nekada vrlo zagađenom Pitsburgu u SAD. Može li se to desiti i nama? Možemo li donijeti lokalne propise, ako savezni ne mogu da rastjeraju smog?

U izbornim kampanjama gradonačelnici zatrovanih gradova u svijetu nastupaju i sa obećanjima da će građane riješiti smoga i, vjerujte, mnogi su na tome dobili izborne bitke. Mi smo vas birali u dva mandatna perioda za svoga gradonačelnika odajući vam povjerenje i poštovanje i zbog napora koje ste učinili da nas oslobodite straha od postepene smrti koja se nadvija nad nama u oblacima smoga. Vi niste mnogo obećali, ali ste mnogo radili.

Ali ja, ipak, mora da vas upitam na kraju, šta da radimo druže Predsjedniče, nemamo čistog vazduha? Grad je fantastično napredovao u svakom pogledu, ali sve smo blijeđi i bolesniji udišući gradski vazduh. Kako da dišemo? Slobodnim plućima ne smijemo", napisao je tada Milan Andrić iz Sarajeva.