Jim Marshall za Radiosarajevo.ba: Veliku Britaniju treba pohvaliti za odluku o referendumu

Nešto više od četiri miliona Škotlanđana sutra će na referendumu imati pravo odgovoriti na pitanje: "Treba li Škotska biti nezavisna država?"

Ankete provedene dan prije referenduma ukazuju da je podrška glasača za nezavisnost porasla, ali da i dalje više Škota želi ostati u sklopu Velike Britanije - posljednji rezultati ukazuju da će 52 posto građana sutra zaokružiti "Ne".

Iako je personalna unija između Engleske i Škotske uspostavljena već 1603. godine, dvije zemlje su u potpunosti ujedinjene tek 1707. godine. Te su godine oba parlamenta prihvatila plan unije. Spojena kraljevstva Škotske i Engleske dobila su ime Velika Britanija, s jednom zastavom (Union Jack) i jednim parlamentom. Zakonom o Uniji, koji je stupio na snagu 1. maja 1707, posebni škotski i engleski parlament prestali su postojati, a u oktobru iste godine sastao se Parlament Velike Britanije.

Težnje Škota za nezavisnošću nikada nisu zamrle, a kulminaciju će doživjeti sutra.

Škotlanđanin Jim Marshall za sebe kaže da je "Bostranac" s obzirom na to da u našoj zemlji živi već godinama i ovdje je zasnovao porodicu. On je za portal Radiosarajevo.ba dao svoje mišljenje o sutrašnjem referendumu, iako je naglasio da neće biti uključen u referendum jer je Bosna i Hercegovina njegov dom.

Radiosarajevo.ba: Šta je, prema vašem mišljenju, dovelo do situacije da dio Škotlanđana želi da se otcijepi od Ujedinjenog Kraljevstva? 

Jim Marshall: Još u 1960-im, pokret za samoodređenje Škotske postojao je samo na rubu škotske politike i politike Velike Britanije. Škotski identitet u to vrijeme bio je u kontekstu Unije koja je utemeljena 1707. godine. Međutim, do kasnih 1970-ih škotski pokret za decentralizaciju dobio je na snazi ​​i nakon referenduma 1979. godine nije došlo do formiranja škotskog parlamenta samo zbog nedovoljnog odziva birača. 1979. je bila i godina u kojoj je Margaret Thatcher postala britanski premijer. To je kasnije imalo dramatičan učinak na škotski pokret za samoopredjeljenje jer ju je tokom 11 godina vladavine većina Škota prezirala. To je rezultat ključnih događaja kao što su štrajk rudara iz 1984-1985 i uvođenje zloglasnog poreza 1989. godine, koji je uveden u Škotskoj godinu dana prije nego što je uveden u ostatku Velike Britanije.

Dok su u Velikoj Britaniji na vlasti bili laburisti, Škotska je velikom većinom glasala u korist formiranja škotskog parlamenta 1997. godine. George Robertson, tadašnji vođa kluba škotskih laburista, koji je kasnije postao šef NATO-a, predvidio je da će ovaj ustupak biti dovoljan da "ubije nacionalizam zauvijek". No, Škotska nacionalna stranka je prvi put 2011. godine dobila uvjerljivu većinu u škotskom parlamentu, utirući put za septembarski referendum o nezavisnosti.

Na referendumu će glasači odgovoriti sa "Da" ili "Ne" na pitanje "Treba li Škotska biti nezavisna država?". Zbog složenih političkih razloga, ne postoji treća opcija za Devo-max, ili punu fiskalnu autonomiju, što je preferirani izbor većine Škota.

Postoji bezbroj razloga zašto su Škotska i Velika Britanija došle do ovog referenduma. Prvo, Velika Britanija ima vrlo centraliziranu političku strukturu koja je dovela do političkih i ideoloških razlika između sjevernog i južnog dijela Britanije. Jug je, općenito, naklonjen desnici i neoliberalan je, dok sjever tradicionalno gravitira više ulijevo i socijaldemokratiji. Postoji percepcija na sjeveru Britanije da je jug domaćin kapitalističke elite koji su u službi korporacija, dok na jugu smatraju da sjevernjaci žive od povlastica ekonomskih aktivnosti na jugu. Antievropski osjećaji na jugu su u porastu, a na sjeveru zemlje raste uvjerenje da vodeće političke stranke u zemlji, uključujući i Laburističku stranku koja čije je tradicionalno uporište upravo sjever, sve više rade u interesu poduzeća, a ne ljudi.

Prema mom ličnom mišljenju, to znači da škotski referendum, bez obzira na ishod, neće u potpunosti riješiti probleme koji se odnose na podjelu između sjevera i juga u Britaniji pošto se jaz između, na primjer, Škotske i Londona ne razlikuje bitno od jaza između sjevernih engleskih gradova poput Liverpoola, Manchestera, Newcastlea i tako dalje, i Londona. U cijeloj Velikoj Britaniji treba biti preneseno više demokratije jer današnje političke strukture lišavaju ljude na sjeveru Britanije izbornog prava i otuđuju ih.

Radiosarajevo.ba: Vi ne možete glasati jer ne živite trenutno u Škotskoj, ali kada biste mogli, koja bi bila vaša opcija? Koji su argumenti za to?

Jim Marshall: Već sam jasno stavio do znanja putem društvenih medija da ja nisam uključen u proces referenduma te da neću biti značajno pogođen rezultatom. Bosna i Hercegovina je moj dom već 20 godina te je vjerojatno da će i dalje biti moj dom.

Spreman sam priznati da više naginjem prema škotskoj nezavisnosti nego što sam protiv nje. Za mene je racionalno, logično i razumno da više moći treba biti preneseno na škotski narod pošto se čini da, zbog političke udaljenosti, geografskog položaja i specifičnosti škotskih ideologija, one nisu dovoljno u skladu s centrom političke moći u Londonu. Škotski parlament je pokazao da je Škotska spremna prihvatiti veću odgovornost i samoopredjeljenje.

Ponavljam, o tome ne trebam odlučiti ja, već stanovnici Škotske, jer će oni biti ti koji će živjeti s rezultatom referenduma. Naravno da želim najbolje stanovnicima Škotske, kao i stanovnicima Engleske i drugih dijelova Velike Britanije, ove sedmice i u budućnosti.

Radiosarajevo.ba: Koji su najvažniji argumenti suprotne strane?

Jim Marshall: U potpunosti shvatam da se veliki broj Škota osjeća sigurno u sklopu Unije koja je trajala 307 godina. Mnogim ljudima je teško prihvatiti ono što doživljavaju kao radikalnu promjenu i sigurno postoji mnogo ljudi u Škotskoj koji se boje budućnosti izvan Velike Britanije. Ja mogu razumjeti da mnogi ljudi u Škotskoj osjećaju da su odgovori na neka ključna pitanja - kao što je buduća valuta Škotske - malo previše neodređeni. Razumijem da su mnogi ljudi u Škotskoj zastrašeni i uplašeni često iznimno negativnim izvještavanjem o škotskom referendumu u gotovo svim probritanskim medijima.

Škotski birači imaju veliku odgovornost u tom referendumu. Postoje mnogi primjeri širom svijeta kako su deklaracije o nezavisnosti poboljšale stanje u zemljama i odnosima između zemalja, ali postoje i primjeri iznimno neurednih razvoda, kao što je, naravno, raspad Jugoslavije. Iako ne mislim da bilo ko realno očekuje da će se odnosi između Škotske i Engleske pogoršati i dovesti do haosa, pošto će nakon referenduma slijediti decenije postupnih promjena, prepoznajem zabrinutost ljudi za kraj Unije i neizvjesnu budućnost.

Radiosarajevo.ba: Ukoliko dođe do osamostaljenja Škotske, da li mislite da će to utjecati i na druge evropske narode koji nemaju svoju državu, na primjer na Katalonce ili Baske?

Jim Marshall: Ukoliko Škotska postane nezavisna mislim da će to sigurno imati posljedice i za druge dijelove Evrope. Međutim, način na koji će to utjecati na druge dijelove Evrope nije mi jasan, a mislim da je povlačenje previše paralela između pitanja Škotske i pitanja Katalonije i Baskije nije pametno ni korisno po političku situaciju u tim dijelovima Evrope. Iako je samoodređenje naizgled zajednička težnja i želja svih naroda, te različite dijelove Evrope teško je uspoređivati zbog historijskih i političkih razlika​. Kontekst, problemi i političke dimenzije škotskog referenduma su jedinstveni za Škotsku i Veliku Britaniju, a mislim i da Škoti već nose dovoljno teško breme odgovornosti na tom referendumu, bez potrebe da se dodatno razmatra šta bi to moglo značiti za Španiju ili bilo koju drugu oblast u Evropi i svijetu.

Jedan pozitivan aspekt pitanja škotske nezavisnosti koji bi mogao i trebao biti usvojen u drugim dijelovima Evrope je postupan proces koji je doveo do referenduma. Ovaj postupni proces omogućio je da svaki korak u promjenama bude pažljivo razmotren i odmjeren u svakoj etapi tog procesa. Hrljenje u proglašenje potpune nezavisnosti je obično daleko dramatičnije, pa čak i štetno za sve koji su uključeni u proces. S druge strane, kada jedna strana jednostavno odbija slušati potrebe i zahtjeve onih koji traže veće samoodređenje može biti jednako štetno, ako ne i štetnije.

Čvrsto mislim da Veliku Britaniju, a posebno Škote i Engleze, treba pohvaliti za odluku o referendumu, nakon dugog i često teškog putovanja, koje je, ipak, uglavnom bilo obilježeno pristojnošću, međusobnim poštovanjem i konstruktivnom, a ne destruktivnom interakcijom.