Da nam je kako da sve ostane isto

Dovoljno je samo naći banalan povod: rušiti lažne krstove i izmisliti svađu s Amerikancima. Ili samo dovesti Turčina. Ili uzeti kredit.

Piše: Emir Aletić, Radiosarajevo.ba 

Jer, birači su dovoljno zatucani. 

Déjà vu.

Prva polovina kampanje za izbore 2014. podsjetila je na sve ono što smo u intervalima od po dvije godine, gledali u proteklih dvadesetak. Priča - prazan hod, šuplja, neutemeljena, neargumentirana, na momente ratno-retorička.

Programa, dakle, uglavnom nema. Još ga samo rijetki i spominju: dva događaja skoro da su zapečatila sudbinu i onih koji su se nadali bilo kakvim promjenama.

Prvi je krst, odnosno pokušaj krsta na Zlatištu. Pojavio se u pravo vrijeme, jednima i drugima. Treći su se držali po strani. Oni prvi, bruku čuvaju policijom, hvaleći se uspješno izvedenim akcijama hapšenja rušilačke bagre.

Drugi su gnušaju tog čina teškog užasa, raspiruje se mržnja, narod ponovo zagrizao za mamac i trza u smrtnom hropcu vlastite povodljivosti. Sve isto, prije je bio neki drugi krst na Zlatištu, za dvije godine smislit ćemo opet novi.

USAID-ov spot nam je poručio da glasamo ili da trpimo. Dosad smo uglavnom činili oboje. Nema razloga da se ta praksa ne nastavi jer je okvir takav ''da bi posvađao dva goblena na zidu''. S jedne strane je lažna konsternacija ponašanjem Amerike (šta se kao oni imaju baviti našim poslovima), dok je s druge apsolutno povlađivanje američkim dužnosnicima, čak i kad pričaju gluposti.

Ovaj događaj, po mnogo čemu važniji, da ne kažemo ozbiljniji, pokazao je svo licemjerje koje jedan čovjek u grudima može ponijeti. Glasaj ili trpi, slogan u videospotu od dvadesetak sekundi, uspio je podijeliti podjeljivo. Oni koji su unutra, frapirani su ponašanjem Amerike. Drugi, oni koji su vani, aplauzima pozdravljaju pokušaje prijatelja da od ove zemlje nešto naprave.

A gubitnici su, svejedno svi, osim onih koji su "gore". Jer, glasat će za svoje, šta god to značilo. Ništa se promijeniti neće, kao što se ne mijenja već godinama. Isti ljudi, iste priče, isti dani, sve je kao jučer, napravili smo krug. Vidjeli smo sve.

Panta Rhei.

Sve se mijenja i prolazi, samo su političari i njihovi govori u ovoj zemlji konstanta. Niko više i ne priča šta treba uraditi da nam svima bude bolje. Svi obećavaju da će biti bolje, a kako, to ćemo smisliti dok budemo odmarali na putu neizvjesnosti. Smislit ćemo i bit će nam super, svima.