Zrinka Bralo: Sunday Bloody Sunday
Radiosarajevo.ba
Piše: Zrinka Bralo (London) za radiosarajevo.ba
Prije sto godina, u nekom prošlom životu, kad mi je rock’n’roll bio najveća briga na svijetu, započe se jednom prilikom priča o U2 i Sunday Bloody Sunday. Gazda me po običaju postroji pitanjem znam li ja uopšte o čemu je ta pjesma? U januaru 1972 pobila vojska demonstrante u Londonderry-ju u Sjevernoj Irskoj, odgovorih ja štreberski i impresionirah Gazdu u sekundi. Nakon novih sto godina kasnije ukaza mi se prilika da svoje prijatelje Irce u Londonu štreberski ‘impresioniram’ istim odgovorom. “Al’ mi kažemo Derry a ne Londonderry!” ispravi me jedan od njih. Iako su mi odmah u sekundi svi oprostili što ne kontam semantičko-geografsko-političke finese konflikta u Sjevernoj Irskoj. Bilo im je dovoljno što znam da su te kobne nedjelje 30. januara 1972 britanski vojnici ubili 14 demostranata za ljudska prava, pa makar bilo i iz U2 pjesme i Engleske kartografije.
http://www.youtube.com/watch?v=JFM7Ty1EEvs
Ovaj je nesretni događaj prerastao u simbol koji godinama bacao sjenu na sve pokušaje da se okonče sukob koji je generacijama prouzrokovao strah, tugu i razaranje na sve strane.
Te u tom smislu nije ni čudo da je jedno od obećanja koje je Tony Blair dao kao uslov mirovnog sporazuma 1998. da će sprovesti javnu istragu o tome šta se desilo te krvave nedjelje.
U jeku procesa tranzicije i pomirenja, koji je svuda spor i mukotrpan, uz redovne političke trzavice i cinična potkopavanja, Lord Saville, sudija u penziji je započeo proces traganja za istinom – posao na kojem mu je malo ko zavidio.
15. juna 2010 nakon 12 godina istrage koja je koštala skoro £200 miliona funti u preko 30 miliona riječi, nakon što je uzeo u obzir izjave 2,500 svjedoka, penzionisani sudija je zaključio da je britanska vojska pucala, ubila i ranila nenaoružane civile bez razloga. Porodice poginulih su zorom sazvane da prije medijskog cirkusa pregledaju izvještaj, i euforičnim su sugrađanima kroz prozor signalizirali da su zadovoljni izvještajem.
Nakon 38 godina, zvanična istraga je za sva vremena, jasno potvrdila da su njihovi najmiliji poginuli kao nevini civili, a ne kao teroristi kao što je tvrdila vojska. Za svih ovih 38 godina zvanična verzija o ovoj tragediji je bila Widgery istraga koja je u manje od 600 riječi potvrdila vojnu verziju događaja.
Filmskom brzinom, nakon objavljivanja Saville-ovog izvještaja, novi premijer David Cameron se u ime vlade bez rezerve izvinuo porodicama nastradalih.
Iako se par desnih novina malo zatalasalo oko toga šta će se desiti tim sada penzionisanim vojnicima koji eto sad ispadoše krivi, javnost u Birtaniji je zajedno sa članovima ožalošćenih porodica i građanima Derry-ja i Lordom Seville-om , kolektivno odahnula. Čak su i najljući kritičari istrage na kraju morali priznati da istina nema cijenu, i da nema ni mira, ni napretka ni budućnosti dok istina ne izađe na vidjelo.
Poznati i priznati komentatori i analitičari su se na neuobičajen način fokusirali na to šta se sve treba naučiti iz ovog primjera. Neuobičajen kažem, jer se isti obično okome na vladu, cijenu istrage i slično. No ovaj put ton javne debate je potpuno drugačiji. Ne samo u tonu poštovanja prema žrtvama i porodicama. Ne samo da se u medijima naizmjenično koriste oba imena za nesretni gradić (Derry i Londonderry) i da se stalno poziva na razum, istinu i pomirenje. Nego se jasno i glasno prihvata da je istraga trajala 12 godina i koštala gomilu para zato što se zabrljalo od početka i da je lekcija skupa ali jasna – ne samo da nema više pucanja na civile, nego nema nafake od laganja i zataškavanja.
Nisu se naravno novinari preobratili preko noći, niti lupaju šta je njima ćejf. Javno mnijenje u posljednjih desetak godina evoluiralo je u Velikoj Britaniji ne samo u odnosu na to šta i kako treba da radi vojska već kako se istorija bilježi i kako se iz iste uči. Iskustvo je luksuz koje si malo ko može priuštiti.
Činjenica je da je mirovni proces u Sjevernoj Irskoj stvorio uslove da se preispitaju kontraverzni događaji. S druge strane, Britanija je u posljednjih desetak godina doživjela tranziciju ‘neprijatelja’ države i naroda, pa je Irskog ‘teroristu’ zamjenio globalni ‘islamski fundamentalist’. Također se ostvarlia istorijska distanca sa koje je moguće koliko toliko kritički osvrtati se na vlastite postupke, priznati greške i izvinuti se. Uz sve moguće olakšavajuće okolnosti koje su omogućile istragu, i uz sve što se može zamjeriti političarima kao što je Tony Blair koji je započeo istragu, ili David Cameron koji ju završio javnim izvinjenjem, uz sve kritike sporosti i troškova istage, neosporno je da je Britaniji 15. juna 2010 istina o prošlosti pomogla da zakorači u svjetliju budućnost.
Vezano: Krvava nedjelja: Istina nakon 38 godina čekanja
radiosarajevo.ba
Prije sto godina, u nekom prošlom životu, kad mi je rock’n’roll bio najveća briga na svijetu, započe se jednom prilikom priča o U2 i Sunday Bloody Sunday. Gazda me po običaju postroji pitanjem znam li ja uopšte o čemu je ta pjesma? U januaru 1972 pobila vojska demonstrante u Londonderry-ju u Sjevernoj Irskoj, odgovorih ja štreberski i impresionirah Gazdu u sekundi. Nakon novih sto godina kasnije ukaza mi se prilika da svoje prijatelje Irce u Londonu štreberski ‘impresioniram’ istim odgovorom. “Al’ mi kažemo Derry a ne Londonderry!” ispravi me jedan od njih. Iako su mi odmah u sekundi svi oprostili što ne kontam semantičko-geografsko-političke finese konflikta u Sjevernoj Irskoj. Bilo im je dovoljno što znam da su te kobne nedjelje 30. januara 1972 britanski vojnici ubili 14 demostranata za ljudska prava, pa makar bilo i iz U2 pjesme i Engleske kartografije.
http://www.youtube.com/watch?v=JFM7Ty1EEvs
Ovaj je nesretni događaj prerastao u simbol koji godinama bacao sjenu na sve pokušaje da se okonče sukob koji je generacijama prouzrokovao strah, tugu i razaranje na sve strane.
Te u tom smislu nije ni čudo da je jedno od obećanja koje je Tony Blair dao kao uslov mirovnog sporazuma 1998. da će sprovesti javnu istragu o tome šta se desilo te krvave nedjelje.
U jeku procesa tranzicije i pomirenja, koji je svuda spor i mukotrpan, uz redovne političke trzavice i cinična potkopavanja, Lord Saville, sudija u penziji je započeo proces traganja za istinom – posao na kojem mu je malo ko zavidio.
15. juna 2010 nakon 12 godina istrage koja je koštala skoro £200 miliona funti u preko 30 miliona riječi, nakon što je uzeo u obzir izjave 2,500 svjedoka, penzionisani sudija je zaključio da je britanska vojska pucala, ubila i ranila nenaoružane civile bez razloga. Porodice poginulih su zorom sazvane da prije medijskog cirkusa pregledaju izvještaj, i euforičnim su sugrađanima kroz prozor signalizirali da su zadovoljni izvještajem.
Nakon 38 godina, zvanična istraga je za sva vremena, jasno potvrdila da su njihovi najmiliji poginuli kao nevini civili, a ne kao teroristi kao što je tvrdila vojska. Za svih ovih 38 godina zvanična verzija o ovoj tragediji je bila Widgery istraga koja je u manje od 600 riječi potvrdila vojnu verziju događaja.
Filmskom brzinom, nakon objavljivanja Saville-ovog izvještaja, novi premijer David Cameron se u ime vlade bez rezerve izvinuo porodicama nastradalih.
Iako se par desnih novina malo zatalasalo oko toga šta će se desiti tim sada penzionisanim vojnicima koji eto sad ispadoše krivi, javnost u Birtaniji je zajedno sa članovima ožalošćenih porodica i građanima Derry-ja i Lordom Seville-om , kolektivno odahnula. Čak su i najljući kritičari istrage na kraju morali priznati da istina nema cijenu, i da nema ni mira, ni napretka ni budućnosti dok istina ne izađe na vidjelo.
Poznati i priznati komentatori i analitičari su se na neuobičajen način fokusirali na to šta se sve treba naučiti iz ovog primjera. Neuobičajen kažem, jer se isti obično okome na vladu, cijenu istrage i slično. No ovaj put ton javne debate je potpuno drugačiji. Ne samo u tonu poštovanja prema žrtvama i porodicama. Ne samo da se u medijima naizmjenično koriste oba imena za nesretni gradić (Derry i Londonderry) i da se stalno poziva na razum, istinu i pomirenje. Nego se jasno i glasno prihvata da je istraga trajala 12 godina i koštala gomilu para zato što se zabrljalo od početka i da je lekcija skupa ali jasna – ne samo da nema više pucanja na civile, nego nema nafake od laganja i zataškavanja.
Nisu se naravno novinari preobratili preko noći, niti lupaju šta je njima ćejf. Javno mnijenje u posljednjih desetak godina evoluiralo je u Velikoj Britaniji ne samo u odnosu na to šta i kako treba da radi vojska već kako se istorija bilježi i kako se iz iste uči. Iskustvo je luksuz koje si malo ko može priuštiti.
Činjenica je da je mirovni proces u Sjevernoj Irskoj stvorio uslove da se preispitaju kontraverzni događaji. S druge strane, Britanija je u posljednjih desetak godina doživjela tranziciju ‘neprijatelja’ države i naroda, pa je Irskog ‘teroristu’ zamjenio globalni ‘islamski fundamentalist’. Također se ostvarlia istorijska distanca sa koje je moguće koliko toliko kritički osvrtati se na vlastite postupke, priznati greške i izvinuti se. Uz sve moguće olakšavajuće okolnosti koje su omogućile istragu, i uz sve što se može zamjeriti političarima kao što je Tony Blair koji je započeo istragu, ili David Cameron koji ju završio javnim izvinjenjem, uz sve kritike sporosti i troškova istage, neosporno je da je Britaniji 15. juna 2010 istina o prošlosti pomogla da zakorači u svjetliju budućnost.
Vezano: Krvava nedjelja: Istina nakon 38 godina čekanja
radiosarajevo.ba
Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.