Životna priča Nasrudina Bilalića: “Niti ti znaš zašto si ga ubio, niti on zna zašto je ubijen”

Bliži se još jedan septembar, 32. po redu otkako je s nepunih 20 godina Faruk Bilalić odveden iz kuće u Bijeljini i ubijen, a njegovo tijelo odnijela Drina u susjednu Srbiju. Njegov otac Nasrudin govori kako je bio pažljiv i dobar, te da se svakog dana pita zašto je ubijen.

Faruk je bio najstarije dijete Nasrudina Bilalića, koji je s njim te suprugom i sinovima Elvirom i Enverom živio sretno u bijeljinskom naselju Zair do početka rata u Bosni i Hercegovini.

"Svaki roditelj bi poželio takvo dijete. On je bio brižan, bio je dobar učenik. Pogotovo je bio pažljiv prema majci. Kad bi imao slobodno vrijeme, radio je u kafiću. On bi, kad bi došao, u ono vrijeme bakšiš, šta li, samo zavukao ruku u džep i majci u kućnu haljinu stavio. A ja, ono iz zezancije, rekao mu: 'A kamo meni?' On bi rekao: 'Ti radiš'", počinje Nasrudin dočaravati novinarima Detektora kakav je bio njegov Faruk, za čiju smrt do danas nema kažnjenih.

Rođen 1973. godine, Faruk je bio mladić omiljen u društvu. Imao je i djevojku, prisjeća se njegov otac.

"Volio je biti u trendu… Možda mi je to ostalo i žao… Izađu jedno vrijeme one pantalone sa zakrpama – ja ga sreo i naružio ga, govoreći mu šta će mu to", kaže Nasrudin.

Dodaje kako mu i danas supruga kaže da ga nije trebao ružiti, te da i on smatra da je tako, ali da je sada kasno.

"Ima tih slika po kući, kad god se okrenem i počnem razmišljati, šta bi bilo kad bi bilo…", kaže Nasrudin.

"Sve sam mislio, dijete će doći kući a nas nema"

Dok je s lakoćom opisivao dobrotu svog sina, Nasrudin mijenja izraz lica kada novinarima govori o 11. septembru 1992. godine. Tada je bio na radnoj obavezi van Bijeljine.

Bilalić kaže da se nakon početka rata u Bijeljini nekoliko mjeseci prividno smirila situacija i da su zato ostali, dok nije dobio poziv od supruge, koja ga je obavijestila da je njihov sin odveden iz kuće i da se nije vratio.

Faruk je radio tog dana, priča njegov otac, te je bio tek stigao kući kad su došli po njega.

Nasrudin je poslije saznao da je policijski kombi zaustavio njihovog mlađeg sina Elvira, koji je krenuo biciklom u grad, te da su ga pitali za brata Faruka. Kako bi im pokazao gdje se nalazi njihova kuća, Elvir je ušao u kombi, u kom je bilo pet policajaca.

Supruga mu je ispričala da je po pozivu Faruk izašao iz kuće i stavio joj ruku na rame.

"Nemoj se sekirati, nemoj plakati, oni su školski drugovi, samo na informativni razgovor idem", rekao joj je, prepričava Nasrudin i govori da je njegova supruga tada osjećala neku tjeskobu.

Kasnije će saznati da mu je sina ispitivao Dragan Čobić zvani Čombe, koji je njegovoj supruzi rekao: “Vaš sin moj je školski drug, nemoj se sekirati.”

Policajci su odgurnuli mlađeg sina, koji je želio ući s bratom u kombi. Danas im je zahvalan na tome, jer u suprotnom, smatra, ni on ne bi bio živ.

"U to vrijeme koga su odveli, rijetko se vraćao", kaže Nasrudin govoreći kako tada nisu znali gdje je odveden njegov Faruk.

Narednog dana Nasrudin je otišao u policijsku stanicu, gdje su mu rekli da, prema evidenciji, nema podatka da je privođen. Tu sreće bračni par Salković – Demira i Bedriju, koji su došli da traže svoga sina Mustafu.

Odveden je istu večer kad i Faruk, priča Nasrudin i govori da je njegov sin volio sport i gitaru, a zajedno s Mustafom, koji je vodio folklor, bio je bio član Kulturno-umjetničkog društva "Semberija".

Svakog narednog dana Nasrudin je odlazio u policijsku stanicu nastavljajući potragu za sinom. Pokušavao je i na druge načine. Tako su u Bijeljini ostali do 1994. godine.

"Sve sam mislio, vratit će se. Bilo je mnogo logora, mislio sam – dijete dođe a nas nema u kući", govori.

Nastavak ove tužne priče možete pogledati na linku OVDJE.