Željko Komšić želi izmjenu Daytona: "Vrijeme je da idemo dalje od njegovih diskriminatornih odredbi"

Hrabra oslobodilačka borba Ukrajine protiv agresije i nezakonite okupacije Ruske Federacije nedvojbeno je velika geopolitička borba našeg vremena. Posljedice ovog sukoba imat će generacijski utjecaj na velike i male države širom Euroazije i atlantskog svijeta.

Piše: Član Predsjedništva BiH Željko Komšić za justsecuritiy.com

U Bosni i Hercegovini, koja je i sama bila žrtva agresije susjedne zemlje tokom 1990-ih, posebno smo svjesni kako strateške nužnosti pobjede Ukrajine, tako i patnje ukrajinskog naroda u njegovim nastojanjima da postignu taj uspjeh.

No, kao član Predsjedništva Bosne i Hercegovine, također sam jako svjestan ograničenja suvremene sigurnosne politike atlantske zajednice, prije svega na isto tako strateški ranjivom Zapadnom Balkanu.

U našoj regiji, a posebno u Bosni i Hercegovini, zabrinut sam što je zapadna politika ostala vezana za kratkoročna rješenja i razumijevanje stabilnosti ukorijenjeno u umirivanju kriminalno-nacionalističkih elita, umjesto da potiče nastanak funkcionalnih predstavničkih i demokratskih institucija.

Vidim da je zloćudna agenda Kremlja na djelu u ovoj regiji. Moj kabinet je stalno upozoravao naše atlantske partnere na dubinu ruskih makinacija u Bosni i Hercegovini i širom zapadnog Balkana. U decembru 2020., na primjer, usprkos riziku ozbiljne odmazde Kremlja protiv moje zemlje, odbio sam se sastati s ruskim ministrom vanjskih poslova Sergejem Lavrovom nakon što je njegova vlada još jednom jasno dala do znanja da podržava lokalne secesioniste. Bili smo spremni riskirati odmazdu Moskve dok su mnogi u Europi još uvijek pokušavali angažirati Vladimira Putina.

Naravno, bio sam zadovoljan sve većom pomoći NATO-a našim Oružanim snagama i priznanjem Bosne i Hercegovine od strane Saveza kao važnog poprišta u borbi protiv imperijalnog programa Kremlja. I kao i većina Bosanaca, posebno sam zadovoljan što su NATO i njegove članice tako spremno pružile vojnu pomoć Ukrajini, posebno imajući u vidu naša iskustva s neopravdanim embargom Ujedinjenih naroda na oružje tokom rata u Bosni, koji je samo pogoršao teror nanijet nad civilno stanovništvo.

Ipak, na Zapadnom Balkanu Rusija rijetko djeluje direktno. Umjesto toga, oslanja se na složenu mrežu posredničkih aktera kako bi unaprijedio svoj program, što je činjenica koju naši zapadni partneri često ne uspijevaju u potpunosti cijeniti. Kao što je nedavni izvještaj Majde Ruge iz Europskog vijeća za vanjske odnose ispravno primijetio:

Svi pokazatelji govore da je prijetnja miru u Bosni prije svega domaća i regionalna, dok Rusija igra ulogu kvaritelja tamo gdje to može učiniti uz nisku cijenu. Suverenitet i teritorijalni integritet Bosne bili su pod opetovanim napadima bosanskih Srba – i, suptilnije, bosanskih Hrvata – nacionalističkih političara od 1996., kada je započela provedba Daytonskog mirovnog sporazuma… najvažniji ruski instrumenti na terenu su ti akteri i ustavni mehanizama blokade koji su im na raspolaganju.

Dobro su poznate zbunjujuće i diskriminirajuće odredbe postojećeg ustavnog režima moje zemlje. Ali budući da je Ustav Bosne i Hercegovine ugrađen u Daytonski mirovni sporazum uz posredovanje SAD, te zbog golemih ovlasti koje ovaj dokument daje separatističkim elementima, reforma se pokazala izuzetno teškom. Ogromna želja bosanskohercegovačke javnosti da se ustavne i pravne norme naše zemlje usklade s onima s demokratskim standardima euroatlantske zajednice osujećena je i institucionalnim i vaninstitucionalnim sredstvima, uključujući prijetnje nasiljem od strane tvrdokornih nacionalističkih elemenata.

To je razlog zašto su Bosanci toliko dugo bili prisiljeni oslanjati se na posredovanje i pomoć Sjedinjenih Država i Europske unije u rješavanju bezbrojnih izazova upravljanja našom zemljom, uključujući prijetnje našem suverenitetu i teritorijalnom integritetu. To je nužnost proizašla iz same prirode našeg ustava koji su stvorili Amerikanci.

Ali ovo je odnos koji moramo promijeniti. Da bismo to učinili, moramo stvoriti demokratske institucije i procese neophodne za stvaranje suverene Bosne i Hercegovine, sposobne da bude država koja doprinosi interesima EU i NATO-a, a ne samo ona koja ovisi o njima.

I to moramo učiniti danas, za ovu generaciju bosanskih građana, kako bismo također zaustavili plimu osakaćujuće emigracije koja nam je oduzela naše najbolje i najpametnije i kako bismo stvorili održivu budućnost za one koji su još uvijek u svojoj domovini, i one koji bi mogli biti namamljeni vratiti.

Sigurnost Bosne i Hercegovine, a s njom i stabilnost cijelog Zapadnog Balkana, ovisi o demokratskoj evoluciji zemlje. Nažalost, nedavno obnovljeni napori međunarodne zajednice, uključujući intervencije Ureda visokog predstavnika na našim općim izborima 2. oktobra, samo su dodatno učvrstili neposlušne sektaške interese, još više udaljavajući Bosnu i Hercegovinu od naše EU i, većina odmah, težnje za članstvo u NATO-u.

Umirenje ekstremističkim elementima samo ih ohrabruje. Znamo to iz rata u Bosni. Znamo to iz prve i druge invazije Rusije na Ukrajinu. A to znamo iz najmračnijih trenutaka Europe početkom 20. stoljeća.

Pomoć koja je potrebna Bosni i Hercegovini je pomoći u usklađivanju našeg ustavnog režima sa suštinom pravne stečevine EU, njenim kolektivnim pravima i obvezama koje čine zakon EU, koji naglašava "univerzalne vrijednosti nepovredivih i neotuđivih prava ljudske osobe , sloboda, demokracija, jednakost i vladavina prava".

Ovo ne smije biti samo naš neposredni cilj radi samog sebe — jer je to politički i etički imperativ — već zato što je istinska ustavna demokratija jedini sistem koji može garantovati suverenitet Bosne i Hercegovine, a time i stabilnost i sigurnost zapadnog Balkana.

Ostajem predan korištenju svih dostupnih demokratskih i pravnih sredstava kako bih Bosnu i Hercegovinu približio tim univerzalnim standardima slobode i jednakosti. To znači minimalno provedbu svih preostalih odluka Europskog suda za ljudska prava i vlastitog Ustavnog suda.

Za moj kabinet to također znači nastavak podupiranja svih vjerodostojnih pravnih izazova postojećem sektaškom režimu u zemlji i korištenje ovlasti sudova kako bi se Bosna i Hercegovina pomaknula prema punim građanskim pravima za sve građane.

I dalje sam uvjeren da rezultat tih napora mora i bit će naš ulazak u EU i NATO, te da će to biti povijesno postignuće ne samo za moju zemlju nego i za euroatlantsku zajednicu.

Ostvarenje ovih ambicija zahtijeva vjerodostojne i hitne napore u pravcu uspostave institucionalnih aranžmana neophodnih za proširenje punih demokratskih prava i zaštite na sve građane Bosne i Hercegovine, bez obzira na njihovu etničku pripadnost, spol, vjeru ili vjeru. Od naših partnera u euroatlantskoj zajednici tražim samo da inzistiraju i da nam pomognu u stvaranju istih ustavno-pravnih normi u Bosni i Hercegovini koje su zakon u njihovim zemljama.

Ta se pomoć ne može sastojati od nastavka reinvestiranja u propalu politiku etničkog sektaštva, kao što je to nedavno učinio Ured visokog predstavnika. To zahtijeva od naših saveznika da potvrde kraj te ere u odnosima Bosne i Hercegovine sa Zapadom, a od nas da se kolektivno posvetimo rješenjima koja će zemlju pomaknuti prema demokratskim i političkim standardima EU i NATO-a.

Iznad svega, ovaj pristup će zahtijevati prepoznavanje i jasno navođenje da Dayton i šira daytonska ustavna formula nikada nisu trebali biti gornja granica političke evolucije Bosne i Hercegovine. Dayton je trebao biti polazna tačka. I došlo je vrijeme da pređemo dalje od njegovih uskih, diskriminirajućih odredbi prema modelu istinske demokratske jednakosti i slobodnog i poštenog političkog takmičenja.

Bosanskohercegovački narod ne traži iznimke, niti traži bilo kakav popust od EU ili NATO-a. Tražimo samo podršku potrebnu za ostvarenje naših demokratskih težnji: puna jednakost za sve naše građane i vlast koja je odgovorna, transparentna i reprezentativna.

Uvjeren sam da je otpornost Ukrajine u suočavanju s ruskom agresijom ukorijenjena u pluralizmu i demokraciji zemlje. I Bosnu i Hercegovinu kroz našu historiju karakterizira pluralizam, unatoč čestim nastojanjima da se uništi i podijeli naš narod i njegova kultura. To je naša snaga. Sada je došlo vrijeme da se ta snaga usmjeri na stvaranje ustavne demokratije u Bosni i Hercegovini dostojne svog imena – i dostojne naših građana.