Tanja Miletić Oručević: Život u muzeju moderne umjetnosti
Radiosarajevo.ba
Život u muzeju moderne umjetnosti, piše: Tanja Miletić Oručević, Brno
Ilustracija: Petra Varl, Zvezda and Odeon
Svak ima ideal nekog mjesta gdje bi volio živjeti, neku manje ili više ludu ili nerealnu viziju svoga doma. Jedan moj prijatelj, na primjer, ima viziju, na prvi pogled luckastu, a na drugi više nego razumnu: pokazuje mi slike kućica koje je izmislio jedan Pakistanac, kućica koje se grade od recikliranih plastičnih kesa napunjenih zemljom i povezanih bodljikavom žicom. Kad se sagrade izgledaju tako predivno i bajkovito, okrugle kao termitnjaci, s lukovima i kupolama, da bih se iste sekunde u njih uselila; a trošak izgradnje jedne kućice je oko 2000 $. Nerealno je u priči samo to da u Bosni i Hercegovini nije legalno izgraditi takvu eko-alternativnu kućicu. Sigurno građevinske vlasti misle da u našoj zemlji nema stanovnika koji bi rado imali krov nad glavom za 2000 $.
Meni se, naravno, sviđaju razna mjesta za život. Ali kad bih se morala odlučiti za jedno jedino, onda mislim da bi to bilo : najradije bih živjela u muzeju moderne umjetnosti. Ova opservacija je mene samu iznenadila prije izvjesnog vremena. Naime, uvijek mi se činilo da je moj lični odgovor na to pitanje da bih najradije živjela u pozorištu, što u dobroj mjeri i činim, evo zvanično dobrih petnaestak godina, a nezvanično i mnogo duže. No, valjda, s godinama čovjek postaje zahtjevniji i nije mu dovoljno imati samo jednu monolitnu viziju.
Tako sam, iznenadivši sama sebe, otkrila da, dok mi je u pozorištu, svakom pozorištu na svijetu, ugodno u onom smislu u kom je svak potpuno opušten i slobodan u svom domu, ono, nonšalancija u papučama, sve znaš gdje ti šta stoji, u stanju si potrefiti put do kupatila ili frižidera ne paleći svjetlo i ne otvarajući oči... dakle, dok sam ja u svakom pozorištu na svijetu (i valjda samo tamo) baš „svoj na svome“, dotle je muzej moderne umjetnosti nekakav...“dreamhouse“. Arhitektura i sadržaj takvih mjesta obično su mi tako zanimljivi i uzbudljivi da nakon višesatnog lunjanja okolo na najvišem nivou adrenalina i endorfina obavezno u nekom trenutku počnem potajno planirati kako se sakriti u neki kut i naseliti tu zauvijek. Ili možda svezati se lisicama za neki radijator i ne dati se izbaciti na kraju radnog vremena.
Nije u pitanju samo suvremena umjetnost, mada – naravno – prvenstveni povod i razlog je ona. Ne znam kad se to tačno desilo, mogu priznati da nije bilo jako davno, ali kod mene je nastupio jedan trenutak kad sam , učinilo mi se nekako preko noći, počela jako voljeti i – čini mi se – razumjeti suvremenu umjetnost. Meni kao običnom, i rekla bih, laičkom konzumentu, u suvremenoj umjetnosti se jako sviđaju dvije stvari: jedna je da me vrlo često nasmijava, naravno, onim smijehom razumijevanja, ironije i cinizma koji tako volim. Skoro da mi je bilo neprijatno kad sam se na jednoj velikoj retrospektivnoj izložbi Fluxusa uhvatila da mi pred radovima suze frcaju iz očiju i opasno se naginjem da se počnem valjati po podu.
Druga stvar je da se mnogi radovi savremene umjetnosti mogu – prepričati. Ne želim time reći da su oni zbog toga manje materijalni (naprotiv, čini mi se da su novi mediji i nove tehnike, značaj tijela i vremena učinili umjetnost „materijalnijom“ nego što je ikad bila) ali taj misaoni proces u kome djelo nastaje i koji se nekako rekonstruira u njegovom primanju, to je ono što mi se čini da se može „prepričati“, ono što ima svoju narativnost, ono što prelazi granice drugih – izvođačkih i jezičkih umjetnosti. Misaona operacija, a ne samo estetska dimenzija, to me zanima i uvlači u priču. I stvarno nemam nikakvih dilema u smislu „je li to još uvijek umjetnost ili nije“, na primjer o radu, u kome je materijalna strana samo dokumentacija godine dana u kojoj je umjetnik živio potpuno bez novca, iskorišćavajući sve mogućnosti potrošačkog društva da uzima robu sa promocija, ili predmete nakon korištenja vrati na reklamaciju. Ili rad srpske umjetnice Tanje Ostojić „Tražim muža sa EU pasošom“, akcije koja je trajala punih pet godina i u kojoj je umjetnica preko oglasa našla muža da bi imala pravo legalno živjeti i stvarati u EU? Sasvim je moguće da se radi samo o mom primitivizmu, ali meni su takvi radovi razumljiviji i komunikativniji od čisto estetičnih, „lijepih“ artefakata.
Uostalom, i ja sam kao i vi koji čitate odrasla u sredini punoj prezira, nerazumijevanja i podsmijeha prema modernoj umjetnosti. Sredini u kojoj svaki polupismeni i neobrazovani čovjek daje sebi za pravo da o modernoj umjetnosti kaže „kakve su to brljotine“ ili „takvu bih umjetnost znao i ja napraviti“. A svaki nešto obrazovaniji smatra da nije sramota u startu razgovora reći – ja modernu umjetnost ne volim, ne razumijem i ne trudim se razumjeti.
Naravno, i to je pitanje sredine i ukupnog sistema obrazovanja. Muzeji moderne umjetnosti u Evropi imaju dječije galerije, mnoštvo privlačnih i maštovitih obrazovnih programa. Malo sam u životu vidjela ljepših prizora od grupice djece od kojih pet – šest godina, koja je sjedjela u Boburu, tj.pariškom Centre Pompidou, na podu pred slikom Kazimira Maljeviča, dok im je učiteljica pričala i objašnjavala.
Posljednja izložba koju sam vidjela s ogromnim zadovoljstvom bila je nazvana „Gender Check – Femininity and Masculinity in the Art of Eastern Europe“ (moglo bi se prevesti kao „Kontrola roda – ženskost i muškost u istočnoevropskoj umjetnosti“) u bečkom MuMoK – u (Museum Moderner Kunst). Izložba je producirana u suradnji s varšavskom Galerijom Zacheta, gdje će biti pokazana nakon završetka bečke egzibicije 14.2.
Glavna kuratorka Bojana Pejić, u suradnji s istraživačkim timovima iz svih istočnoevropskih zemalja i zemalja bivše Jugoslavije (za BiH taj posao je obavila neuništiva Dunja Blažević) na četiri je sprata arhitektonski uzbudljivog prostora MuMoK-a prikazala slike ženskosti i muškosti u skoro pedesetak godina umjetnosti one „druge“, zapostavljene Evrope. Radovi su grupisani u niz tematskih cjelina, teoretski vrlo precizno problematiziranih; od tema poput Heroine rada: emancipacija i nezadovoljstvo, Privatne stvarnosti, lični otpori, preko jasno feministički definiranih teza kao Žena u reprezentaciji: stari stereotipi nasuprot latentnom feminizmu, Performativ roda / performativ sebstva, Politika samoreprezentacije do oštrije socioloških i političkih krugova – Politizacija privatnog, Nacionalizam i kritika, Kapital i rod.
Izložba prezentira radove preko 200 umjetnica i umjetnika i daje ne samo fantastičnu panoramu istočnoevropske umjetnosti zadnjih pedeset godina, nego svojom sjajnom dramaturgijom punktira i otvara mnoštvo problema posredno i neposredno vezanih za rodna pitanja: pitanja historije, politike, ideologije, privatnog i javnog, estetskog i etičkog... Teško je i nepravedno izdvojiti bilo koga, jer izložba prije svega govori i djeluje svojom ukupnošću i složenošću cijele strukture. Ali samo na nivou utiska – u cijelom kontekstu mogla se uočiti izvjesna hrabrost i direktnost balkanskih umjetnica – možda to ima veze s posebnim kulturnim položajem Jugoslavije u odnosu na druge komunističke zemlje, a možda samo s navikama i afinitetom ove promatračice... u svakom slučaju, bila sam pozitivno šokirana svježinom, snagom i humorom radova, recimo Vlaste Delimar iz šezdesetih godina, beskompromisnošću Katalin Ladik iz sedamdesetih ili ironičnom inteligencijom Sanje Iveković iz osamdesetih i devedesetih... zanimljivo je da je velika Marina Abramović predstavljena samo jednim videom (Art Must Be Beutiful, Artist Must Be Beautiful), mada su meni lično mnogo zanimljivija problematiziranja roda, ideologije i politike u njenom ciklusu Balkan Epic iz 90-tih... Bosanskohercegovački umjetnici su predstavljeni finim izborom iz, uglavnom, poslijeratne produkcije (stariji su samo čuveni Autoportet sa spomenicom Ismeta Mujezinovića i rad Rad oslobađa čovjeka Jusufa Hadžifejzovića, koji me je dočekao na samom ulasku na izložbu, poput starog, dobrog poznanika). Radovi Gordane Anđelić, Damira Nikšića, Šejle Kamerić..(možda sam nekog i propustila navesti!) – nalaze se unutar temata Nacionalizam i kritika i Politizacija privatnog . Vrlo je istaknuta, u kontekstu izložbe, snažna nota njihovog političkog angažmana. Malo mi je došlo tužno što je to tako, u poređenju s morem oslobođenih, pa ponekad i pomalo neodgovornih igrarija, naročito u radovima nastalim u istočnoj Evropi tokom 2000-tih (na primjer, Sportistkinja Olega Kulika, hiperrealistična skulptura tenisačice u skoku, u prirodnoj veličini, u staklenom kavezu, sve sa vještačkom travom ispod; ili rad Plod moga rada u kome je Emes Benczur izložila nekoliko savijenih korica limuna na kojima je napisala Fruit of my work...) bosanskohercegovačka umjetnost ima svoju političnost, težinu i mrak.... kao i kosovska, naravno; što je sve nužno, jer je politička frustracija i bol u društvu stalno prisutna.
Mogla bih još dugo razmišljati i pisati o ovoj izložbi, ali moram se prisjetiti da vjerojatno nema svak želju, kao ja, živjeti u muzeju moderne umjetnosti zauvijek. No – ako bi se neko slučajno odlučio – samo da dodam; kafići i restorani u muzejima moderne umjetnosti su obično savršeni. Dobra mjuza, fina kafa, neka lagana klopa, uz prelistavanje kataloga i časopisa...(uopšte mi nije smetalo što je katalog Gender Checka u stvari knjižurina u tvrdom povezu sa 400 strana)... ja zaista idealniju sliku dreamhousa ne znam zamisliti.
radiosarajevo.ba
Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.