Sjećanje na veličanstvenu pobjedu Armije RBiH na Lisači: "Kako smo natjerali agresora na predaju"

"Sedamnaest punih dana, od 8. do 25. novembra, trajala je neizvjesnost zvana Lisača na Majevici i prava drama za 75 četnika koji su se našli u potpunom okruženju snaga Armije RBiH. Svaki od tih sedamnaest dana herojske borbe – brigada, manjih jedinica i pojedinaca – priča je za sebe. Ovo je priča o jednom od tih dana u nizu."

Zapisat će ovo Amir Hasanović za Stav, zabilježivši događaje koji su prethodili onome kada je na Dan državnosti RBiH, prije 30 godina, oslobođena strateški važna Lisača pri čemu je zarobljen 61 vojnik takozvane VRS. Njegov zapis objavljujemo u cijelosti:

"Svitalo je. Pramenovi jesenje magle još su se vukli iz Tojišića uz obronke brežuljaka koji su se nastavljali gore prema Majevici. S grana drveća spuštale su se kapi nalik kišnim. S naporom sam otvorio oči i u polumraku jesenjeg praskozorja počinjao razaznavati konture improvizirane spavaonice, u koju je polahko ulazilo jutro. Neki od saboraca također su se počeli meškoljiti, a neki su, sjedeći na spužvama koje su im služile kao ležajevi, počinjali svakodnevni ratni jutarnji ritual.

Kroz svijest mi sijevnu saznanje da tog jutra opet preuzimamo liniju, odnosno dio linije na platou Lisače. Bjesnjeli su gore pješadijski napadi jedan za drugim. Tukla je artiljerija – i teška i lahka – po našim položajima iz svih mogućih pravaca. Sinoć smo došli samo da se preko noći malo odmorimo, dopunimo tehničko-materijalna sredstva, municiju pa da idemo nazad, gore.

Ispravio sam se i teškom mukom u rancu pronašao peškir, četkicu i nešto što je ličilo na pastu za zube. Stresajući se od rane novembarske hladnoće i ostataka sna u tijelu, nabrzinu sam obavio 'jutarnju vojničku toaletu' pa počeo pakovati ranac i rezervnu municiju. Sada je već bilo mnogo življe u ovoj spavaonici, nekadašnjoj učionici škole u Tojšićima. Borci iz naše čete, naviknuti na ovakva jutra, bez mnogo riječi, uz poneku usputnu primjedbu, obavljali su pripreme za polazak na još jednu, ovaj put nama dobro poznatu liniju.

S vrata hale začuo se prigušeni glas komandira čete. Požurivao je borce, smjenu je trebalo izvršiti što prije, dok još u dolini i po obroncima brežuljaka ima magle, kako bi se i četa koju mijenjaju mogla sigurno vratiti barem malo na odmor i popunu svega što im je bilo potrebno.

Haris mi šutke pruži nedopušenu cigaretu. 'A šta misliš da prvo nađemo nešto za doručak, ti odmah ustao pa cigaru', rekoh mu brzo. Hari se nasmija i prošaputa kroz zube u svom stilu: 'Ponuđen k'o počašćen, brate', pa nabacivši ruksak na rame, uze pušku sa stola postavljenog na sredinu prostorije i ode niz hodnik.

Napolju je na kišici, koja je padala od jutros, na nas čekala veća grupa vojnika. Bili su to momci iz 241. sprečanske muslimanske lake brigade 'Gazije'. Jedan dio njihove jedinice još je bio gore, a ovi su, kao i mi, dobili dvanaest sati priželjkivanog odmora. Motor parkiranog kamiona već je bio upaljen i mi smo se polahko počeli ukrcavati. Nekoliko momaka iz 'Gazija' sjeli su s nama u kamion. Mnoge smo od njih poznavali jer smo dosta puta skupa bili na ratištima, naročito na Majevici. Bili su to veoma hrabri momci na koje si mogao računati u najtežem momentu. Dobri i hrabri borci, koji nisu prezali ni pred kakvom silom, a za njih su dobro znali i na onoj drugoj strani.

Ubrzo smo stigli na odredište. Dok smo izlazili iz kamiona, pažnju su nam privlačile jake detonacije koje su odjekivale gore s platoa. Osim detonacija, čula se i jaka pješadijska paljba.

Pokupivši opremu, krenuli smo gore prema liniji uskim krivudavim putem. Uskoro su nam u susret došli neki momci iznoseći ranjenike na nosilima. U koloni su prema sanitetskim autima nosili šest ranjenih momaka. Prepoznali smo posljednjeg na nosilima i onako usput ga pitam kako je. Bio je ranjen u rame i glavu, ali je bio pri svijesti i dobro se osjećao. Odmahnuo je rukom i samo nam kratko rekao: 'Požurite gore, ovo je drugi napad od jutros, ali je žestoko. Ima mnogo ranjenih, svaki je borac potreban. Ne dajte im ni pedlja da uzmu sad kad smo ih stisli.' Komandir ga prekri dekom po prsima i naredi nosačima da požure ka sanitetu.

Dolaskom na plato Lisače pred nama se ukazao apokaliptičan prizor. Cijeli taj prostor bio je u dimu od granata. Dolje, desno, trajao je jak pješadijski napad.

Brzo smo ušli u tranšeje i zauzeli položaje. Dio nas je krenuo udesno, prema sastavu s 'Gazijama'. Cijeli napad bio je koncentriran na njihove položaje. Agresori su po svaku cijenu pokušavali pomaknuti naše odbrambene položaje. Granatiranje nije prestajalo niti jednog momenta. Haubički i tenkovski projektili padali su po nama, ali i iza naših položaja, čineći time izvlačenje ranjenih veoma otežanim.

Iz pravca Jelice agresor je pokušavao, uporedo s napadom svojih jedinica koje su bile u okruženju, probiti obruč s vanjske strane. U jednom momentu, stotinjak metara desno od nas, uz kanonadu minobacačkih granata, kreće njihov siloviti napad na naše linije. Jedna njihova grupa pod okriljem i podrškom minobacačke vatre pokušavala je potokom, koji je vodio tačno do naših rovova, proboj kroz liniju. 'Gazije' nam javljaju da imaju jednog poginulog pa im nekoliko naših ide dolje u ispomoć.

Hamza je sa svojom osamdesetčetvorkom pokušavao presjeći put agresorskim vojnicima kroz potok. Jedan naš vojnik dotrčao je i tražio da idemo u ispomoć. Cijela linija bila je u dimu. Agresori su nam otvarajući vatru prišli na dvadesetak metara.

Došavši u ispomoć, zatekli smo nekoliko naših ranjenika kako leže u tranšejama. Ponovo su počele sipati minobacačke granate po našoj liniji, a agresorski napad krenuo je još žešće. Ključalo je kao u kotlu, a od pucnjave praktično nismo čuli jedni druge ni kad smo vikali.

Četnici nakon punih pola sata direktne borbe uviđaju da je nemoguće razbiti obruč i povlače se nazad uz sporadičnu pucnjavu. Ponovo nas zasipa jaka salva granata praktično zatrpavajući tranšeju. A onda je, nakon nekoliko minuta, sve utihnulo. Čula se tek ponegdje sporadična pucnjava. Kiša je počela padati još jače.

Tog su 11. novembra 'Gazije' ostale bez još četiri velika borca i insana. Gledao sam u lica na kojima su se prepoznavali nevjerica i tuga zbog pretrpljenih gubitaka. Niko od nas nije znao kada će se ovo okončati.

Dvije sedmice poslije, nakon bezuspješnih pokušaja srpske vojske i njihovih stalnih napada iz rejona Stolica prema neprobojnom obruču jedinica Armije Bosne i Hercegovine, pred zalazak sunca 25. novembra, ruke šezdeset jednog četnika bile su visoko iznad 'srpskih glava'.

Taj sedamnaesti, posljednji dan ove velike bitke 'Gazije' će, zarobljavajući i dovodeći četnike s Lisače, pokazati SVOJ ČASNI OBRAZ. Uprkos vlastitim gubicima, niko od ovih boraca nije uputio nijednu uvredljivu riječ zarobljenicima, a pogotovo nešto drugo, gore. Kroz svoje časno ponašanje pokazat će istinsku veličinu snage i borbe Armije Bosne i Hercegovine."