Sabina Ćudić: 'Civilizirani grad Hamburg'

Fotografije i tekst: Sabina Ćudić za radiosarajevo.ba 

Hamburg je prijatan, “civilizovan” grad. Knjižare su mnogobrojne, tihe, sa udobnim foteljama. Prodavačice u radnjama su nenametljive. Ljudi su uljudni i diskretni, djeca govore hvala, a revizorke se smiješe. Hrana je često organska, a platneni cekeri su prisutni koliko i plastične kese. Pozorišta su puna dok na željezničkoj stanici gotovo preglasno svira klasična muzika. Bilo bi, i jeste, pomalo “necivilizovano” kritikovati ga. Ali ipak.

Nekada, bilo kojim danom u sedmici, dok sama stojim na semaforu, gledajući kako se crveno i zeleno svjetlo semafora bez potrebe smjenjuje u jednom od mnogobrojnih imućnih naselja ovog grada, pomislim da sam u gradu od kartona, jednom od sablasno praznih setova izgrađenih za potrebe Hollywodskog studija. Lijevo, neprirodno savršena fasada sa koje prijekorno gledaju polunage bradate statue muškaraca. Desno, prazan park, dječiji tobogani koji izgledaju kao da ih je dizajnirao Philippe Starck, okruženi radovima Jeffrey Koonsa, ili su to pak slonići? Vanjski košarkaski tereni, okruženi izvijenim aluminijskim cijevima/umjetninama, u jednom od najskupljih naselja u Evropi, dizajnerskom HafenCity-u, poput neke srednjovjekovne crkve izazivaju strah/opoštovanje. Čini se da isti efekat imaju i na stanovnike ovog naselja jer su vječito prazni. U neposrednoj blizini nalazi se zgrada filharmonije u izgradnji, projekat čija je vrijednost premašila 300 miliona eura.

Ovaj milionski grad, drugi po veličini u Njemačkoj, vrlo često izgleda prazno ali impresivno, poput gore opisanog futurističkog košarkaskog terena. Život se ne odvija na ulicama već negdje drugdje, u kancelarijama ili duboko ispod zemlje, u metrou, iz kog, poput delfina, ljudi u grupama s vremena na vrijeme izrone da bi ponovo uronili. U metrou ljudi čitaju i pišu e-mailove ne susrećući poglede. Čini se da i trogodišnjak preko puta mene ima pametnijeg posla sa svojim iPadom nego da se bavi mojim grimasama.

U prizemlju zgrada financijskog distrikta nalaze se restorani brze zdrave hrane, hemijske čistione i teretane, čineći sve što je uposlenicama potrebno. Ako nikada ne boravite kod kuće, zašto ne preselite kuću na posao, sistem je koji, čini se, funkcioniše.

Institut na kom radim je tih. Kada se kolegica iz kancelarije na dnu hodnika nakašlje ja je u mojoj kancelariji jasno čujem. Jednom prilikom je neko glasno protrčao kroz hodnik instituta, pa sam kolegi pored mene rekla da je to zasigurno najuzbudljivija stvar koja se te godine desila u zgradi. Slegnuo je ramenima.

Naravno postoje i življa naselja, kakva su St. Pauli i Schanze. Samodeklarisani ”ljevičari”, ”anarhisti”, ”umjetnici” žive u njima, i pažljivo održavaju grafite i nametljivo umjetnu ”zapuštenost” odmah pored Apple-ovog predstavništva ili prodavnice dizajnerskog namještaja. Stanovnici ovih naselja gotovo jednoglasno se slažu da je ostatak grada sterilan, a oni ”autentični”. Uniformisanog izgleda od organskog pamuka, oni samozadovoljno tvrde da stanovnici ”neautentičnih” naselja izgledaju poput klonova (i još kupuju kompjutere sive boje).

Nešto možda šarolikiji je St. George, gdje se ležerno poput pekara nižu raznobojni sex shop-ovi, i gdje razmjenjujem učtive osmjehe sa damama koje provode dane ispred mog haustora prebacujući se sa jedne visoke plastične štikle na drugu, čekajući nekoga ko će platiti za njihovu pažnju. Njihova lica, za razliku od lica mojih komšija prepoznajem.

Jedno od osnovnih pravila kako uživati na putovanju jeste - destinaciju nikada ne porediti sa bilo kojom drugom, a posebno ne gradom iz kog dolazite. Očekivanje da mjesta budu ista ili slična onim koja smo ostavili iza sebe pobija samu svrhu putovanja. Pa tako namjera ovog teksta nije da ponudi poređenje Hamburga sa Sarajevom, praćeno trijumfalnim zaključkom da je ”kod nas ipak najbolje” jer ”somuni i kafa posebno mirišu” a ”sarajevski duh i humor” su vječni (i prvo i drugo je vjerovatno precijenjene kvalitete).

Ali naizmjenični boravci na ”hladnom sjeveru” i ”toplom jugu” nameću povlačenje linije između država/gradova gdje se život odvija na ulici i onih gdje su ulice tek prostori koji nas dijele od cilja. Pa tako, prvo što sam primjetila hodajući ulicama Damaska, Kaira, Nairobia, Asmare, u kasnim noćnim satima, su djeca. U grupama ili u kolicima ispred roditelja. Ulice su pune i bučne, a sati kada bi djeca i/li odrasli trebali spavati relativni. Kući je vruće i dosadno a nekada tamo nema ni televizora. Ulica nudi zvuke, informacije, prizore. Slično tome, jedna od stereotipičnih opservacija stranaca u Sarajevu (geografski i mentalitetom između juga i sjevera) je, toliko kafića, tako malo praznih mjesta u njima. ”Ali nezaposlenost je ogromna!”, branimo se protiv osude.

I dok mala šestogodišnja Jasmina šuta kamenčiće ispred svoje zgrade na Pofalićima, njena vršnjakinja Monica u Hamburškom Haffencity-u pažljivo prepisuje sa table na kursu Kineskog jezika. I nisam sigurna koja od njih je ili će biti sretnija.