Rob Zomer: Zašto sam se vratio u Srebrenicu

Krivac se, kažu, uvijek vraća na mjesto zločinca. Zašto se te 2009. godine bivši vojnik UNPROFOR-a Rob Zomer iz Amsterdama uputio u Srebrenicu iz koje je zajedno sa svojim ''ratnim drugovima'' glavom bez obzira pobjegao jula 1995. godine, ostavivši na desetine hiljada nevinih Srebreničanima na nemilost egzekutorima pod vodstvom Ratka Mladića, ni on sam nije siguran.

Ali, došao je. Napravio je u Srebrenici kuću i tu - živi.

Živi, mada u Srebrenici, kako zapisa Abdulah Sidran, ''pod o lovnim nebom'' danas ''ni mrtvo ni živo, boraviti ne može''. Ali, u Srebrenici je, za razliku od drugdje, Zomer ''imao priču iza sebe''. Lošu ili dobru, ali ona je postojala. Zavolio je Srebrenicu...

Priznaje, nikada se nije oporavio od rata u Bosni i Hercegovini. Pati od postraumatskog sindroma (PTSP), a stvari kojima je svjedočio u Srebrenici nikada nije mogao zaboraviti, iako i danas tvrdi da ništa nije vidio!?

Čovjek koji je 14 godina poslije genocida odlučio da se vrati u Srebrenicu, priča da je sam projektirao svoju novu kuću i podigao je iznad Memorijalnog centra u Potočarima. Njega se i danas mnogi u Srebrenici sjećaju kao vojnika na punktu UNPROFOR-a Zeleni Jadar, gdje 2007. godine pronađena masovna grobnica sa 226 skeletnih ostataka.

"Ovdje je lijepo. Tu su planine, šume, nema stresa. To je najveći razlog zašto sam došao ovdje. U ratu sam proveo u Srebrenici pola godine. Da me je neko prije 2008. godine pitao da li bih ovdje živio, odgovorio bih odmah negativno. Jer kada sam ovdje bio tokom rata, nije bilo drveća. Sve je bilo posjećeno zbog potrebe grijanja stanovništva", započeo je svoju priču Zomer u ekskluzivnom intervjuu za agenciju Anadolija.

U Holandiji je, kaže, živio pod velikim stresom. Zato je jednog dana iznenada odlučio je da se odseli u Južnu Afriku, iako tamo nikada nije bio. U međuvremenu, sjeća se, načelnik Srebrenice pozvao ga je 2008. godine na 'Marš mira'. Došao je i odluka da život nastavi u BiH je pala.

"Tokom tog 'Marša mira'. Shvatio sam koliko je, zapravo, lijepo ovdje. Čak i van Srebrenice, van prostora koji je pripadao enklavi tokom rata. Razmišljao sam. Za mene je bilo najvažnije da dođem negdje gdje nema stresa. Shvatio sam i da ovu zemlju treba izgraditi i stvoriti nova radna mjesta", pričao je Zomer.

U Holandiji je, veli, imao veliku kompaniju, znao je kako treba napraviti posao. I ovdje zato želi da pokrene biznis i otvori rada mjesta.

"Kada započneš posao, otvore se i radna mjesta. To je dobro za okolinu. Shvatio sam da na taj način mogu pomoći ponovnoj izgradnji ovog područja. Zato sam odlučio doći ovdje", smatra Zomer.

Možda je to način na koji bivši holandski vojnik izražava svoje kajanje, ali on to neće reći.

Srebrenicu je Zomer, kao i njegovi suborci, napustio 21. jula 1995. godine. Otišli su zajedno sa zapovjednikom holandskog bataljona, pukovnikom Tomom Karremansom. Iz Srebrenice ih je ispratio sam Ratko Mladić. Prilikom ispraćaja iz Srebrenice ratni zapovjednik bosanskih Srba je Karremansu dao i poklon za njega i suprugu, što su zabilježile kamere.

Holandski vojnici u Srebrenici

Ne čudi, jer je kobnog 11. jula 1995. godine, umjesto da spriječi genocid, Karremans u hotelu Fortuna u Bratuncu pio rakiju sa Mladićem i komplementirao mu kako je ''izveo briljantnu vojnu akciju prilikom napada na Srebrenicu''.

Prije nego su snage UNPROFOR-a na Ljubovijskom mostu prešle u Srbiju, Mladić se još jednom zahvalio Holanđanima.

''Želim vam srećan put, dug i uspješan život. Zahvaljujem se na pomoći, Vama i Vašim snagama koju ste pružili u ovoj operaciji'', rekao je Mladić pozdravljajući Karremansa 21. jula 1995. godine.

I zapovjednik UNPROFOR-a Kornelis Nikolaj čestitao je tada Mladiću, dodavši kako su njegovi vojnici ''zaslužili da idu kućama''. Holandski UNPROFOR-ci sigurno su stigli u Zagreb 22. jula. Uz muziku, igru i pivo, slavili su napuštanje Srebrenice.

U isto vrijeme Mladićeve snage masovno su ubijale Srebreničane po bosanskim brdima i livadama. U samo nekoliko dana ubijeno je više od 8.000 srebreničkih dječaka i muškaraca.

Zomer se za te događaje danas ne osjeća krivim. Pravda se da holandski bataljon tada ''ništa nije mogao napraviti'' iako postoji obilje dokaza da Holanđani, ne samo da nisu spriječili genocid, već su ga i otvoreno pomogli.

'Nismo mogli učiniti ništa'

"Nismo imali mandat. Mi smo mogli samo posmatrati i obavještavati naše nadređene. Ja sam imao pušku, i vjerovali ili ne, imao sam samo 20 metaka u njoj. I to veoma starih. Ispadali su iz puške, ništa nisam mogao napraviti sa njima", prisjetio se Zomer.

Tada je, sjeća se dalje, u Potočarima bilo oko 350 holandskih vojnika. Zatražili su pomoć kada su srpski vojnici pokazali odlučnost da žele ući u Srebrenicu.

''Došla su dva aviona, uništila jedan tenk koji je granatirao grad i otišli su. Pet dana smo tražili pomoć, avione. Ali naši nadređeni su rekli: ''Ne''. Iako tvrde da smo se bojali Srba,mi smo se više bojali muslimana. Ne zbog ljudi ili njihove vjere, već zbog normalnih stvari koji se dešavaju kada satjerate ljude u jedan kut i zatvorite. Tada oni rade čudne stvari", komentira Zomer.

Na konstataciju kako su vojnici holandskog bataljona u jednoj od hala u Fabrici akumulatora u Potočarima, gdje su bili smješteni, ostavili za sobom grafite šovinističkog sadržaja protiv bosanskih muslimana, posebno njihovih žena, Zomer jednostavno ističe da je ''to bio njihov način oslobađanja od stresa''.

"Mi smo imali kontakt sa lokalnim stanovništvom. Oni su nas ponekad gađali ručnim granatama, i to nije bio veoma lijep osjećaj. Morali smo se nekako rješavati stresa. Inače, 8. jula moj veoma blizak prijatelj poginuo je od ručne granate koju je bacio jedan musliman. Moj prijatelj je poginuo na južnom dijelu enklave. Morate shvatiti da, kada pogine neko vaš, veoma blizak, niste sretni zbog toga. Neki vojnici su pisali grafite po zidu, kažem da to nije lijepo, ali morate shvatiti. To su emocije koje se ispoljavaju kada se dese neke ružne stvari", tvrdio je Zomer.

Ipak, trudili su se, tvrdi, da pomognu ljudima.

"Hodao sam između ljudi,vidio sam njihov strah. Držao sam bebe u naručju, vozio ih u bolnicu, pomagao starcima na ulici. Ali mi nismo imali moć da napravimo ništa više. Nismo mogli napraviti ništa više", prisjećao se Zomer.

'Ništa nismo vidjeli'

Bio je u Srebrenici 11. jula 1995. godine, ali kaže da nije svjedočio ubijanju civila. Znao je da je rat i da ljudi umiru, ali ništa nije vidio! Prvi put je čuo da se ''nešto desilo'' tek mjesec dana nakon što se vratio u Holandiju.

"Rekao sam sebi da to nije moguće. Bio sam tu i nisam vidio ništa. Kasnije, kako sam saznavao više, shvatio sam da su se sve te loše stvari desile. Marš mira svake godine organizira se u znak sjećanja na ljude koji su umrli. Morate shvatiti da su oni ubijani tokom 120 kilometara koliko su hodali. Mi nismo ništa vidjeli", uvjerava nas on.

Sudbina brata Hasana Nuhanovića

Nakon podsjećanja da su neki Srebreničani, poput prevodioca Hasana Nuhanovića, tužili njegovu državu jer su poslali u smrt članove njihovih porodica, Zomer tek kaže da ''mi nismo mogli napraviti sve''.

''Srbi su rekli da možemo izvesti ljude koji rade za bazu. Hasan je radio u bazi i mogli smo ga izvesti, ali njegov brat nije. Naravno da smo željeli da izvedemo sve, da ih spasimo, ali mogli smo izvesti samo one koji su radili u bazi. Mislim da ne možete kriviti Holandiju za smrt ovih ljudi. Mi smo napravili što smo mogli. Ali ja shvatam da ljudi imaju problem sa tim", pojasnio je Zomer.

Bivši holandski vojnik žali se da ga neki u Srebrenici ne žele, iako su ga pojedini mještani dobro prihvatili. Tvrdi da ljudi prenose priče o njemu koje nisu istinite, te se tako stvara netrpeljivost.

"Imam probleme sa nekim ljudima odavde zbog priča koje su čuli. Ja nisam govorio ružne stvari ni o kome. Za mene su svi isti, a posebno poštujem žene. Mislim da žene u BiH mnogo rade i ja to veoma poštujem", istakao je Zomer.

Srebrenica je moj dom

Na kraju, Zomer priznaje da je u Srebrenici, mjestu gdje se dogodio najveći genocid nakon Drugog svjetskog rata, pronašao svoj mir.

Ima tu prijatelje, i Srbe i Bošnjake. Svima jednako pomaže. Svako malo dijeli garderobu djeci koju prikupe njegovi holandski prijatelji. Prve komšije su mu Bošnjaci, sa kojima redovno provodi vrijeme.

"Skoro svaku noć sam kod njih. Oni mi pomažu da naučim bosanski jezik. Ja živim sam, pa nemam često priliku da govorim jezik. Sa njima provodim vrijeme, i to mi je neka vrsta prakse. Ovdje sam pronašao svoj mir, i ne planiram napuštati Srebrenicu. To je sada moj dom", zaključio je Zomer.