Preživjeli povrijeđeni rudari iz Raspotočja: I prije četiri godine bio živ zatrpan

Sedamdesettrogodišnjem Šabanu Durakoviću iz Kozaraca kod Zenice u petak je bio 73. rođendan. Kaže da je slavljem i radošću uvijek smatrao samo bajrame, a rođendan nikad nije proslavljao, piše Avaz. 

Ovaj put jeste, uz miješanje suza radosnica, ali i tuge. Njegov sin Adem jedan je od preživjelih iz jame Raspotočje. I Šaban je bio rudar, ali u Brezi, a rudarstvo je ostavio poslije velike nesreće u jami Sretno 1969. Posao su naslijedili sinovi Amir i Adem. 

"Sedam godina sam rudar i ovo mi je osmi gorski udar. Tri puta sam povređivan. Sad je bilo najteže, najgore, ne mislim na povrede, nego na stanje. Zatreslo se i obrušilo iza pola pet. Ove mlađe u jami je uhvatila panika, malo pomutnje zbog mnogo prašine, mislim da je trebalo dva sata da se slegne prašina. 

Oni koji se nisu udaljavali od mjernog uređaja za metan preživjeli su. Teško je objasniti, ali u tom trenutku svašta prolazi kroz glavu. Kolege su krenule ka izlazu i njih je poobaralo. Na tom mjestu smo mi bili za nekoliko sati, jer je bilo više zraka, metan je potisnut na drugu stranu", priča nam preživjeli Adem Duraković. 

Opisujući stanje jame u tim satima, Adem kaže da je transportna traka za prijevoz uglja bila svega nekoliko centimetara od plafona hodnika, jer je potiskivao odronjeni materijal. Upravo tim putem, rezajući komade razvaljenog željeza i razgrćući kamenje i ugalj, stigli su spasioci. 

"Pokušali smo uspostaviti dovod zraka i vode, ali bezuspješno, jer su sve cijevi bile presječene. Ubrzo smo izgubili komunikaciju s površinom. Svjesni da ima desetinama metara odrona počeli smo oko 2.30 sati ujutro kopati, po dvojica potrbuške, pa smo se smjenjivali radi udisanja zraka. Prvi koga sam iz vanjskog svijeta u raskopanom transportnom tunelu ugledao bio je zadužen za provjetravanje. Jama je metanska i podložna gorskim udarima, svjesni smo da nas je samo Allah ostavio u životu, sačuvao da i nas metan ne poguši. Kad sam izašao vani, prvi mi je pritrčao brat, a onda su stigli babo, žena i djeca. Osjećao sam se dobro i hvala Bogu da je tako", kaže ovaj skromni, vrijedni rudar koji u Kozarcima živi sa suprugom Admirom te sinovima Adnanom (5) i Alemom (tri mjeseca) i kćerkom Adnanom (4).  

Fehim Adilović je posljednji živ izašao iz jame, u kojoj radi 22 godine, a do penzije mu je ostalo još godinu i po. Kao iskusan rudar, kaže da je „nedostatak sabura i zraka, a višak metana“ najveći problem u jamama.

"Kad se došlo do nekoliko metara razmaka, već su se čuli spasioci. Neki su plakali, neki vikali, neki su samo šutjeli, štedjeli zrak. Imali smo hrane, ali na nju niko nije pomišljao, jer nismo imali vode. 

Svako malo smo lupali u cijevi i proizvodili zvukove, samo da znaju da smo živi, jer se komunikacija telefonom prekinula nakon pet-šest sati. Allah je dao, čim smo izašli, kad su nas izvukli, poslije nekoliko sekundi se ponovno potreslo, počelo je novo obrušavanje. Izašli smo na rupu oko 60 centimetara puzajući potrbuške, ne znam ni sam koliko metara. Mislim da je obrušeni dio hodnika veći od 180 metara", priča nam Adilović (41) koji živi u Fazlićima kod Zenice sa suprugom te 14-godišnjim sinom i 10-godišnjom kćerkom. 

U „najrudarskijem“ selu Vrselju kod Stranjana, udaljenom desetak kilometara od grada Zenice, živi Nihrad Rizvanović. Prvi komšija bio mu je Mehmedalija Halilović, jedan od pet smrtno stradalih. Koju kuću dalje, živio je još jedan poginuli, Mehemed Dizdarević. Između je kuća preživjelog Nihrada Rizvanovića, oca dvoje djece od 11 i šest godina. 

"Ne znam ni sam kako sam izašao. Bili su mi na pameti sinovi, žena, moja porodica, rodbina. Stavili su mi doktori ovo oko vrata, kažu bit će bolje. Četrnaestu godinu sam u jami. Svi smo više psihički utučeni. 

Dok si dolje, samo misliš kako izaći. Sad, kad si vani, računaš samo kako je moglo biti, šta da je bilo ovo ili ono. Mislimo na poginule, na kolege koje smo vidjeli mrtve. Razmišljam o njih još nekoliko koji su izgubili svijest od metana pa su kasnije došli sebi, došli do zraka i otvorili oči. Ne može to niko opisati kako je dolje ", kaže ovaj 35-godišnjak. 

Nihrad Rizvanović je prije četiri godine bio živ zatrpan. Također u Raspotočju, također od gorskog udara ili „španunge“, kako naglo oslobađanje pritiska i pucanje stijena s obrušavanjem nazivaju rudari. Šest sati niko nije znao hoće li ga pronaći živog. Dok su spasioci kopali s jedne strane hrpe, on se uspio osloboditi na drugu stranu. Kaže, ne sjeća se skoro ničeg nakon obrušavanja. I dodaje - i bolje je da je tako.