Pobjeda: Milorad Dodik - hodajući oksimoron, laktaš iz Laktaša

Dejtonski sporazum jeste prekinuo rat u kome je stradalo skoro sto hiljada ljudi (64.000 Bošnjaka, 24.900 Srba, 7.700 Hrvata i oko 500 "ostalih") ali nije od Bosne i Hercegovine napravio funkcionalnu državu: štaviše" ostvario je i zacementirao ratne ciljeve sve tri strane, a ovu malu zemlju uveo u kontinuiranu agoniju, piše poznati beogradski novinar Slaviša Lekić u kolumni za podgoričku Pobjedu.

Zato je Bosna zemlja koja još uvijek nije izašla iz poslijeratnog vremena, zemlja posvađana sa samom sobom" zemlja koju je Macron proglasio za tempiranu bombu.

Zato je Bosna zemlja u kojoj su šanse da se slomi dominacija nacionalističkih partija Srba, Bošnjaka i Hrvata – nikakve! Zato je Bosna zemlja sa četiri predsjednika, zemlja sa 14 vlada, zemlja sa 173 ministra.

Samo u takvoj zemlji predsjednik može biti neko ko Bosnu i Hercegovinu doživljava kao prisilno i privremeno boravište za Srbe; neko koga najveći dio građana koje predstavlja u svijetu otvoreno nazivaju "državnim neprijateljem br. 1"; neko ko za fudbalsku reprezentaciju BiH navija isključivo kad igraju protiv Turske; neko ko poriče da je u identitetskom smislu Bosanac ili bosanski Srbin već je, kaže, samo Srbin i neko ko ne krije da se u Sarajevu osjeća "kao krme u Teheranu".

LAKTAŠ IZ LAKTAŠA

Milorad Dodik je rođen 12. marta 1959. godine u Laktašima.
Otac Bogoljub i majka Mira bili su zemljoradnici: na imanju od 70 dunuma (dunum = 1.000 kvadratnih metara) proizvodili su" uglavnom" krompir i živeli skromno.

U Laktašima je završio osnovnu školu, a u Banjoj Luci je 1978. godine završio srednju Poljoprivrednu. Školovao se za mesara.
Iako je dugo igrao košarku (u klubu "Potkozarje"), na pobjedničko postolje prvi put se popeo kada je pobijedio na lokalnom takmičenju u oranju traktorom.

Fakultet političkih nauka u Beogradu završio je 1983. godine.
Njegov meteorski uspon ka političkom vrhu započeo je tri godine kasnije izborom za predsjednika Izvršnog odbora Skupštine opštine Laktaši: tad je od gradića sa 30-ak hiljada stanovnika, zahvaljujući poreskim olakšicama i potenciranju malih i srednjih preduzetnika napravio republički preduzetnički centar.

Na prvim višestranačkim izborima održanim 1990. godine kao član Saveza reformskih snaga Ante Markovića izabran je u Parlament BiH. Kad su izbili sukobi sa ostalim srpskim parlamentarcima napustio je bosanskohercegovačku skupštinu i do kraja rata djelovao kao nezavisni poslanik u Narodnoj skupštini RS.

Iako je bio pripadnik Vojske RS, koliko god se time hvalisao, Dodik nikad nije vidio front: njega su generali Momir Talić i Boško Kelečević rasporedili u jedinicu Vojne policije stacioniranu na Aerodromu "Mahovljani" kod Banjaluke" ali Dodika čak ni tamo niko nikad nije vidio.

Kad je 1994. godine na prostor koji je kontrolisala Republika Srpska upala diverzantska jedinica iz Hrvatske i ubila 14 Srba, Dodik je, po sopstvenom svjedočenju, "neke pripadnike muslimanske i hvatske zajednice koji su se prepali eventualne odmazde" smjestio u Laktaše u svoju kuću.

Bez obzira na nesporni politički talenat, Dodikov politički uspjeh temelji se na ekonomskom prosperitetu firme "Igokea" koju je osnovao juna 1991. godine: registrovana za proizvodnju tapaciranog namještaja (izlagao je čak na Beogradskom sajmu namještaja) i dekorativnih artikala, inžinjering poslove na izgradnji i opremanju poslovnih zgrada, izvoz i uvoz neprehrambene robe, te usluge prometa i reklama, "Igokea" je glavni prihod bilježila od trgovine naftnim derivatima, cigaretama i alkoholom. Dodik je bio povlašteni distributer te robe iz Srbije u Republiku Srpsku, Republiku Srpsku Krajinu i teritoriju koja je bila pod kontrolom Fikreta Abdića.

MOĆNI ZAŠTITNICI

Ključni zaštitinik u tom poslu bio mu Borislav Mikelić, šef takozvane Republike Srpske Krajine, mentor Željka Ražnatovića Arkana i čovjek od povjerenja Slobodana Miloševića kojim je Dodik, kažu, bio fasciniran. Prvi susret Miloševića i Dodika odigrao se 1994. baš pod pokroviteljstvom Mikelića.

No, kad je postalo evidentno da je međunarodna zajednica digla ruke od Miloševića, nije mu ni Dodik ostao dužan: "Milošević je tragična srpska figura u poslednjih 12 godina koji je, htio ili ne, produkovao sistem beznađa u samoj Srbiji i dugo vremena držao RS u potpunoj zavisnosti od njegove politike i utjecaja", rekao je 1999. Dodik.

Stranku nezavisnih socijaldemokrata" osnovao je 1996. godine (ime je promijenjeno u Savez nezavisnih socijaldemokrata nakon što se 2002. godine ujedinila sa Demokratskom socijalističkom partijom nastalom cepanjem Socijalističke partije RS).

Kad je Biljana Plavšić (kao "vršilac dužnosti" sve do izbora na tu funkciju septembra 1996.) naslijedila Radovana Karadžića na mjestu predsjednika Republike Srpske, nakon što se ovaj početkom 1996. pod međunarodnim pritiskom morao odreći funkcije i povući iz politike, odigrala je igru po meraku međunarodne zajednice.

Uz pomoć odmetnuth dijelova policije koje je predvodio Dragan Lukač, komandant Specijalne jedinice policije, današnji ministar unutrašnjih poslova, zahvaljujući logističkoj pomoći stranih službi ali i transporterima SFOR-a ali i uz politički blagoslov Biljane Plavšić, koja je Dodiku, čija stranka je tada imala samo dva poslanika, povjerila mandat za sastav Vlade, Mile iz Laktaša je prvi put okusio vlast.

Na sjednici Skupštine u Bijeljini, 18. januara 1998. kojoj je prisustvovao i američki ambasador, poslanici SDS i SRS RS su napustili parlament, a u sali je ostao 41 poslanik, među njima značajan broj Bošnjaka i Hrvata – SFOR je helikopterom prevezao još jednog poslanika (Franjo Majdandžić) čime je omogućen kvorum za izbor novog premijera.

PODRŠKA ZAPADA

"Za međunarodnu zajednicu je prihvatljiva samo ona vlada na čijem čelu je Milorad Dodik" rekao je tada visoki predstavnik Carlos Westendorp.
Nikola Poplašen, novoizabrani predsjednik RS, po preuzimanju dužnosti na jesen iste godine odbio je dati novi mandat za sastav Vlade Miloradu Dodiku, ali nije uspio naći ni većinu koja bi izabrala neku drugu vladu, pa je Dodik ostao premijer u tehničkom mandatu.

Čim je Vojislav Šešelj ocijenio da je RS "pod američkom okupacijom i da to ne bi bilo moguće da nije srpske nesloge", odnosno "sluga", aludirajući na Dodika i Biljanu Plavšić, Dodik je uzvratio: "Bolje nam je pod američkom okupacijom nego da nam Šešelj kroji politiku".

A kad je Nikola Poplašen,. novoizabrani predsjednik RS, pozvao Šešelja na inauguracioni prijem, Dodik je taj poziv okarakterisao na sljedeći način: "To što gospodin Poplašen ignoriše preporuku Kancelarije visokog predstavnika za Bosnu, stvar je njegove procjene i rekao bih sada političke budućnosti".

Ostatak teksta Slaviše Lekića u Pobjedi možete pročitati OVDJE.