Nusret Imamović iz Gornje Maoče: Imam, ovčar i pčelar

Detalj iz policijske akcije u Gornjoj Maoči (Foto: AP)

Smrću „šejha“ Jusufa Barčića u martu 2007. godine, vehabijska (ili selefijska) zajednica u BiH ostala je bez svog vođe. Vehabijsko učenje, odnosno vehabijski islam, kosi se sa standardnim sunitskim, koji je zvanični „mezheb“, odnosno pravac, Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, pa je tako Barčić osnovao „pokretni džemat“.

Barčić, o kojem kruži anegdota da nije poštivao zeleno svjetlo na semaforu jer „toga nema u Kur'anu“, igrom ironije, poginuo je u saobraćajnoj nesreći, a nakon toga mediji su počeli izvještavati o brčanskom selu Gornja Maoča u kojem je nastanjena vehabijska zajednica.

Od Karavlaha do vehabija

Gornja Maoča prije rata zvala se Karavlasi, jer su tamo živjeli uglavnom pravoslavni Romi, a vehabije su se počele naseljavati nakon 11. septembra 2001., jer su, po napadima na WTC u New Yorku, počele i akcije suzbijanja vehabizma, koji je usko povezan sa terorizmom u Bosni i Hercegovini.

Pogledajte FOTO galeriju o akciji u Gornjoj Maoči

Gornjomaočanske vehabije dolaze u fokus javnosti preko portala Putvjernika.com, na kojem je dugo vremena stajao hommage Jusufu Barčiću, a drugo ime koje se isticalo na ovom portalu jeste Nusret Imamović, zvanično šerijatski (islamskopravni) savjetnik anonimne redakcije „Puta vjernika“.

Iako je svojevrstan nasljednik Barčića, Imamović je ipak propagirao radikalniji vid vehabizma, jer za razliku od prethodnika, nije uopšte pokušavao voditi bitku sa zvaničnom Islamskom zajednicom, nego se potpuno povukao u ovo zabačeno selo na razmeđi Brčkog i Srebrenika.

Od Bočinje do Gornje Maoče

Gornja Maoča nije jedini primjer ovakvog poslijeratnog vehabijskog zasnivanja izoliranih zajednica. Selo Bočinja kod Maglaja, u kojem su prije rata uglavnom bili nastanjeni bosanski Srbi, nakon rata postalo je mjestom u kojem žive pripadnici vehabijskog učenja, bivši domaći pripadnici jedinice Armije BiH „El-Mudžahidin“ kao i pripadnici ove jedinice afro-azijskog porijekla.

Abu Hamza, koji bije bitku sa vlastima BiH boraveći u Imigracionom centru, bio je vođa bočinjske zajednice, ali je i ona razbijena pod pritiskom međunarodne javnosti. Danas u Bočinji živi mali broj Srba povratnika i vehabija koji se uglavnom bave zemljoradnjom i stočarstvom, a sukoba, prema dostupnim informacijama, nema.

Iako je u Bočinji bilo nastanjeno puno više ljudi nego li u Gornjoj Maoči, ovo maglajsko selo ipak nije bilo primjer radikalnog djelovanja vehabija i potpunog izoliranja uz negiranje zakona države i propisa Islamske zajednice.


Barčić je ipak izlazio u javnost (Foto: Arhiv)

Ni novinari ni policija

Za razliku od Barčića, čije je djelovanje bilo više vjersko-misionarsko, Imamović je, kao vođa radikalnog krila bosanskih vehabija, više pažnje u svojim brojnim predavanjima i „odgovorima na pitanja“ obraćao na politički aspekt vehabijskog djelovanja u demokratskom sistemu.

Tako je Imamović odgovarajući na pitanje čitatelja o parlamentarnim izborima odgovorio: „Mi se ne trebamo odazivati na izbore, zato što je to vid podrške tagutima (idol, božanstvo mimo Boga, op. a.), a mi smo zaduženi da ih se odreknemo tako da u njih ne vjerujemo, što podrazumijeva da umjesto bilo kakve podrške, treba da ih osporavamo."

Najveća, međutim, razlika između Barčića i ostalih vehabijskih misionara u BiH, na jednoj, te Imamovića, na drugoj strani, jeste što gornjomaočanski „šejh“ apsolutno izbjegavao medijsko eksponiranje, a Barčić je uspješno koketirao s medijima, osiguravajući time sebi svojevrsnu reklamu.

Svaki pokušaj novinara da uđu u zabačeno sjevernobosansko selo završavao je na rubu fizičkog napada, uz obavezno legitimiranje, oduzimanje opreme i pretresanje automobila. Niko se nije ni usuđivao praviti snimke ili fotografije, a svaka novinarska reportaža nije završavala pričom o životu u Gornjoj Maoči nego pričom o nemogućnosti razgovora i snimanja.

Ni policijske snage nisu puno bolje prolazile od novinara. Sa terena, na koji bi išli uglavnom u jačem sastavu nego li je sastav obične patrole, vraćali su se često s probušenim gumama.

Ni „Saff“ nije trpio Imamovićev radikalizam

Međutim, apsolutna izolacija ove male zajednice, stvaranje skoro pa „vehabijskog kantona“, i činjenica da su djeca prestala ići u javne škole a nastava se u Maoči počela odvijati po jordanskom školskom programu, prelila je, čini se, kap u čaši.

O krajnjem radikalizmu ovakvog „džihadskog vehabizma“, kako piše Belma Bećirbašić iz magazina „Dani“, svjedoči i puka činjenica da je umjereni vehabijski dvosedmičnik „Saff“ nedavno na svoju naslovnicu postavio napis: „Put (ne)vjernika“, aludirajući na Imamovićev portal.

Imamovićev stav o šerijatskoj legalnosti samoubilačkih napada, što propagira i talibanska i radikalno-hamasovska ideologija, šokirao je ne samo javnost nego i neke pripadnike umjerenog vehabijskog učenja, kakvi su Semir Imamović iz „Saffa“ ili Nezim Halilović Muderris.

Zahvala Saffu

Višegodišnja sloboda vehabijske zajednice u Gornjoj Maoči izgleda je okončana akcijom „Svjetlost“, a u srijedu je u Tužilaštvu potvrđeno da je uhapšen i Nusret Imamović. Portali Put vjernika i Imami Tawhida (ar. tawhid - jednoća Boga) nakon akcije su oštro napali vlasti BiH i ukupnu javnost koja je od Maoče napravila „kamp vojne obuke potencijalnih terorista“.

Zanimljivo je da se anonimni „Administrator“ portala Put vjernika poziva na kršenje „ljudskih prava“ mještana Maoče, a sam Imamović, kao i ostali nepoznati autori tekstova i vijesti iz „svijeta džihada“, demokratiju i ljudska prava drže za „tagute“.

Redakcija portala zahvaljuje se medijima „koji klevetama i lažima upropaštavaju mir i harmoniju cijelih porodica u Gornjoj Maoči“, a na isti način upućuju i zahvalu policijskim strukturama BiH.

Potvrda potpune samostalnosti i odvojenosti ove zajednice jeste i činjenica da se ironično zahvaljuju „'islamskom' časopisu 'Saff'“.

Imam, četvoro djece, pismen, neosuđivan

Nusret Imamović rođen je 1971. godine u Lipovici kod Kalesije. Prije rata je završio Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu. U optužnici za napad na Mihajla Kisića u Brčkom u julu 2006. stoji da je Imamović po zanimanju „imam“, da ima četvoro djece, pismen je, služio JNA u Đakovici 1990/91. Ne zna se da li se vodi u vojnoj evidenciji, nezaposlen je, posjeduje stado ovaca i pčele. Nikada ranije nije osuđivan. U augustu iste godine pušten je iz pritvora jer nije imao pasoš, pa tako nije mogao ni pobjeći. Imamović nije osuđen, zajedno sa još šest lica, za ovo krivično djelo.

Tada su, zajedno s Imamovićem, uhašeni: Nedžad Balkan (Beč, 1975), Yasser Aboue Elezz (El-Mataria/Egipat, 1963), Đulbija Zejnelović (Tutin/Srbija, 1971), Faruk Hot (Rožaje/Srbija, 1972), Džemal Kazaferović (Bihać, 1975) i Medžid Suljović (Tutin, 1970).

U akciji „Svjetlost“ zajedno s Imamovićem su uhapšeni: Safet Barčiću (Kalesija, 1967), Edis Bosnić (1980, Bosanski Novi), Dževad Hodžić (Prijedor, 1971), Hajrudin Ribić (Brčko, 1970), Senad Midžić (Bihać, 1971) te Mersed Čekić (Gradačac, 1963). Sedmi uhapšeni je strani državljanin.

Uhapšeni se sumnjiče za ugrožavanje teritorijalne cjeline BiH, napad na ustavni poredak BiH i izazivanje narodonosne, rasne ili vjerske mržnje, razdora i netrpeljivosti, a određen im je jednomjesečni pritvor.

Vezano:
Barašin: Policija i Tužilaštvo BiH zajedno su odradili svoje u akciji "Svjetlost"
Reakcije na hapšenja u Gornjoj Maoči
Gornja Maoča: Svijet za sebe
Najveća policijska akcija od Daytona

kenan, radiosarajevo.ba