Nives i Edvin - dvoje učenika pod jednim krovom

Piše: Ajdin Kamber, IWPR

Njih dvoje su učenici srednje škole u Stocu, ali rijetko imaju priliku da se sretnu u  školskim prostorijama. Edvin Burina u školu ide prije podne, zajedno sa ostalim Bošnjacima, dok Nives Raguž pohađa nastavu poslije podne, zajedno sa ostalim učenicima hrvatske nacionalnosti.

Pauza između dvije smjene traje 45 minuta, što znači da mogućnosti za druženje između učenika bošnjačke i hrvatske nacionalnosti gotovo da i nema.

Povratak bez povratka

Ovo je jedna od 50 škola u Bosni i Hercegovini koje funkcioniraju po principu ’dvije škole pod jednim krovom’, i u kojima se djeca različite etničke pripadnosti – uglavnom hrvatske i bošnjačke – školuju u istoj zgradi, ali nastavu pohađaju odvojeno.

Ovaj sistem je prije nekih desetak godina uvela međunarodna zajednica u BiH, s ciljem da ohrabri djecu povratnika u sredinama u kojima su manjina da idu u školu i druže se sa djecom iz većinskog naroda.

Međutim, to privremeno rješenje je vremenom postalo trajno i preraslo u neku vrstu segregacije, jer ove škole obično imaju odvojene ulaze i smjene za djecu različite etničke pripadnosti, što sprječava  njihovu uzajamnu komunikaciju.

U nekim školama su čak izgrađeni zidovi i podignute ograde kako bi se fizički razdvojila bošnjačka i hrvatska djeca koja pohađaju nastavu u istoj smjeni.

Programi kao izgovor

U BiH su trenutno u upotrebi tri različita školska programa – jedan u RS-u, jedan u većinski bošnjačkim dijelovima Federacije, i jedan u pretežno hrvatskim dijelovima ovog entiteta. Učenici koriste različite udžbenike za takozvanu nacionalnu grupu predmeta – poput geografije, istorije, religije i jezika.

Za lokalne vlasti u etnički mješovitim sredinama ovi programi predstavljaju izgovor za nastavak prakse odvajanja djece, jer tvrde da je to jedini način da se djeci omogući da nastavu pohađaju u skladu sa odabranim školskim programom.

„Naše društvo je duboko podijeljeno... a obrazovanje snosi veliki dio krivice za takvu situaciju. Ako želimo svjetliju budućnost, moraćemo uvesti velike promjene u školstvu“, izjavio je za IWPR bosanski pisac i novinar Nenad Veličković.

Mi se družimo ipak

I pored podjela između hrvatske i bošnjačke djece u njihovoj školi, Nives i Edvin se ipak druže, ali izvan nastave. Oni učestvuju u nekoliko projekata čiji je cilj prevazilaženje razlika u postojećim obrazovnim sistemima i uspostavljanje boljih međunacionalnih odnosa u Stocu.

Jedan od tih projekata je i limeni orkestar, kojeg podržava Nansen dijalog centar (NDC) iz Mostara. I Nives i Edvin sviraju u tom orkestru i u tome uživaju.

„Orkestar ima pedesetak članova različitog uzrasta, spola i nacionalnosti, i predstavlja jedinu organizaciju u Stocu u kojoj nacionalna i vjerska pripadnost nisu važne. Jedino do čega nam je stalo je da sviramo i da se družimo“, kaže Edvin.

I Nives, koja u orkestru svira već četiri godine, kaže da članovi najmanje vode računa o tome ko je od njih koje nacionalnosti, te da ih zanima isključivo muzika koju sviraju.

„Mi funkcioniramo jako dobro i mislim da bismo mogli poslužiti kao primjer onima  koji se trenutno suočavaju sa problemima koje smo i mi imali u početku“, kaže ona.

Daleko od idealnog

Međutim, Nives upozorava na to da je situacija u Stocu još uvijek daleko od idealne i da je neophodno raditi mnogo više na pomirenju i uspostavljanju povjerenja između pripadnika starije generacije Bošnjaka i Hrvata u Stocu.

„Moj otac je advokat i on, naravno, radi sa pripadnicima obje nacionalnosti. Moji roditelji tvrde da za njih ne predstavlja nikakav problem to što se družim sa Bošnjacima, ali mi kažu i to da svako treba biti na svome. Govore mi i da trebam biti ljubazna prema svima, ali samo do određene granice“, kaže ona.

Bivši član vijeća roditelja srednje škole u Stocu, Pero Prkačin, tvrdi da proces pomirenja dobro napreduje.

„Situacija je danas daleko bolja nego što je bila. Djeca se druže, provode vrijeme zajedno i sve se kreće u dobrom pravcu. Pozdravljam ove zajedničke aktivnosti. Vidite, ja se bavim ugostiteljstvom i, iskreno rečeno, kad nema etničkih tenzija, imam puno više posla“, kaže on.

Međutim, ima nekih naznaka da bi sami učenici mogli pokušati izmijeniti sadašnji diskriminirajući sistem obrazovanja.

U Busovači, malom gradu u srednjoj Bosni, Bošnjaci i Hrvati pohađaju srednju školu u različitim smjenama, ali sve više dižu glas protiv ove segregacije.

U februaru su učestvovali u projektu „Zajedno smo jači“, čiji je cilj ukidanje podjela u školama.

U sklopu tog projekta, učenici su sudjelovali u okruglim stolovima posvećenim segregaciji, išli na zajednički izlet i snimili pjesmu protiv segregacije, koja se redovno emituje na Radiju Busovača.

„Projekti poput ovoga nemaju nikakve veze sa politikom, jer je njihov cilj prije svega okupiti djecu, pomoći im da se druže i da prevaziđu stereotipe i predrasude“, kaže Esmir Omanović, učenik trećeg razreda srednje škole u Busovači i učesnik ovog projekta.

Direktor za, direktorica šuti

Direktor bošnjačke uprave škole u Busovači (Hrvati imaju svoju upravu), Admir Hožić, daje punu podršku svim učeničkim aktivnostima koje su usmjerene ka uspostavljanju dobrih odnosa između Bošnjaka i Hrvata.

„Čak i sama pomisao da se zabrane takve aktivnosti bila bi ludost“, kaže on.

Međutim, direktorica hrvatske uprave iste škole, Dragica Štrbac, odbila je da iznese svoj stav o ovom problemu, tvrdeći kako ne želi pažnju medija, te da „djecu treba pustiti na miru“.

Ovo je skraćena verzija teksta. Cijeli tekst pročitajte ovdje.

Ajdin Kamber je obučeni novinar IWPR-a iz Sarajeva. U pisanju ovog izvještaja učestvovao je i Mirza Ajnadžić iz Sarajeva. Ovaj tekst je dio  projekta Priče iz tranzicije, koji podržava Vlada Kraljevione Holandije. Projekat realiziraju Institute for War and Peace Reporting, IWPR, Centar za savremenu umjetnost, SCCA/pro.ba, i Studentski eFM radio.