Nebojša Šerić Šoba: Oružani turizam

Mama, sestra i majka su zabrinuto gledale u mene i starog kako se polako pakujemo, za par sati je trebalo da krenemo s jedinicom izvan grada kroz tunel i pravac Treskavica. Ženama je teško gledati svoje muškarce kako idu u rat, nikada se ne zna šta se može desiti, možda se svi skupa gledamo posljednji put, pa je svaki momenat dragocjen. Svaki pokret je praćen sa zebnjom, svaki detalj nešto govori, svako se boji da nešto ne urekne pa se uglavnom šuti i svi se pretvaraju kao da je to najobičnija stvar.

Piše: Nebojša Šerić Šoba.

Odlomke iz knjige San zimskog ljeta objavljujemo uz dozvolu autora

Unutra, svako za sebe ima neki svoj strah sa kojim se bori, nekog svog Boga kojem se moli, neku mantru koja bi trebala da odagna zle duhove. Mnogo puta smo stari i ja odlazili od kuće i išli na front i činilo se da se prevazišao taj elementarni strah i da smo se svi navikli na to. Znao sam duboko u sebi da kada one ostanu same u kući neće biti mirne sve dok se obadvojica ne vratimo na vrijeme kući, živi i zdravi. U međuvremenu, svaki korak koji čuju kako odzvanja uz stepenice naše zgrade biti zastrašujući, svaki telefonski poziv će da siječe preko prsiju, jer su tih dana uglavnom dolazile loše vijesti. Ljudi su se vraćali u plastičnim vrećama kroz tunel.

Gurao sam u torbu sve ono što mi je trebalo za mjesec dana boravka u divljini. Stavio sam prvo walkman sa par baterija i par kaseta koje sam planirao korisiti u “duhovnoj nuždi”. Pokušavao sam da skontam šta bi mi sve trebalo na snijegu, kiši, gladi, ranjavanju, dugotrajnim borbama, i ostalim realnim strahovima koji su mi padali na pamet.

Svašta mi je prolazilo kroz glavu, pravio sam raznorazne kombinacije, pokušavao sam da skontam šta bih rekao u slučaju da budem zarobljen, da li bih bio ubijen na licu mjesta ili bih možda molio za milost? Da li bih skinuo pantalone i panično pokazivao da nisam osunećen i lažno ubjeđivao neprijatelja da sam u stvari natjeran da budem tu? Da li bi izdao svoje suborce i gledao iz daljine kako ih ubijaju? Šta bi radio ako stanem na minu, ili ako budem ostavljen da lagano umirem u šumi? Šta bi bilo ako bih ja morao da ubijem nekog iz blizine pa onda polako gledam kako on umire, da li bih njemu pucao u glavu ili sebi?…

Nisam smio na bilo koji način da pokazujem da se plašim, da mi se ne vidi na licu kroz šta prolazim. Kada su strahovi muškaraca u pitanju žene su kao psi, sve osjete i kada nešto nije u redu hodaju ukrug otvorenih očiju i njuše sve. Nisam više htio o tome da razmišljam, nisam sebi mogao priuštiti da njima činim situaciju još gorom, već sam se smijao i pričao gluposti, pokušavao da zavaram trag koliko je to bilo moguće. Oprostili smo se i izašli preko vrata. Čuo sam kako neko poliva vodu iza nas po stepenicama. Nikada nisam znao zašto je to praznovjerje uobičajeno u našoj familiji, ali bilo je tu valjda s nekim razlogom.

Tunel

Truckali smo se neko vrijeme u kamionu prema Dobrinji. Natrpali su nas unutra kao stoku u vagon, što je u svakom slučaju bilo bolje nego da smo išli pješke. Neko mi je stajao na bubrezima i gurao bajonet u oko ali u takvoj gužvi to nije smetalo mnogo. Ipak, ljudi su valjali gluposti, pjevali i palili nove cigare dok se sve treslo.

Miralem je pričao o tome koliko je tulumbi general Rasim Delić progutao na nekom prijemu u Domu Armije neki dan, opisivao scenu i kako punački general gura sa dva prsta slatke gutave tulumbe niz grlo, a mi smo se smijali i odobravali njegov sarkazam. Psovao je političare i predsjedništvo, proklinjao rat i nadolazeće pregovore. Onda su Hale i Zaim krenuli da pričaju o svojim radnim avanturama u čarapari. Ramo je uglavnom ćutao i pušio i povremeno trpio podjebavanja od Miralema. Gomila u kamionu je ipak bila razdragana kao da se ide na odmor a ne u rat. Nove avanture dolaze i to je jedino sigurno, ide se u nepoznato i daleko od kuće.

Za početak, izlazak iz grada je već ogroman korak naprijed u “slobodni svijet”. Svi smo bili ko na iglama, niko od nas nije izašao van grada otkako je počeo rat. Gledao sam raju kako prebrojavaju pare koje će skršiti na dvadeset puta jeftiniju rakiju u Hrasnici. Niko od nas nije pojeo ćevape godinama, niko nije sam pojeo konzervu ili popio pivo koje nije napravljeno od riže za koje se nije moralo čekati u redu.

Iskrcali su nas ispred neke stambene zgrade na Dobrinji, i pokazali su nam put kroz neki ulaz prema podrumu iz kojeg se prilazi tunelu. Nama u susret su dolazili oni sa druge strane, oznojeni i umorni. Prtili su teške vreće sa kojekakvom robom, govorili o cijenama sa druge strane i pokazivali rukom koliko je vode na polovini tunela kroz koju treba pregaziti. Prošli smo kroz neku baštu i počeli kroz raskopano blato da silazimo u tunel. Neko je odmah spucao glavom u željezni prag i krenuo da psuje sve po spisku, okrvavljenog čela. U početku je bilo interesantno, čak i zabavno, ali malo kasnije klaustrofobija je krenula da steže u prsima, svjetla su postajala rjeđa i voda je curila na sve strane. Negdje na polovini tunela zrak je bio zagušljiv i težak. Borio sam se za kisik, gurajući se pognut sa onima koji su mi dolazili u susret. Kiša je padala tih dana pa se moralo gaziti kroz vodu jedan dio puta. Monotonija koraka i svjetala je pojačavala paniku i gušenje, kraj tunela nikako da dođe. Kapljice su padale sa stropa za vrat, elektične pumpe za vodu su brundale, sve je izgledalo kao u podmornici koja tone u kojoj su mornari bezpovratno zarobljeni i osudjeni na lagano umiranje.

Izvan obruča

Kako smo se bližili drugoj strani, osjetio se svjež zrak i čudan osjećaj uslovne slobode. Izlazili smo izvan grada koji je bio svijet za sebe, koji nam je u isto vrijeme bio i zatvor i sloboda. U suštini, izlazili smo iz jednog obruča u drugi, krenuli smo u drugu vrstu govana i nije bilo razloga za slavlje. Izlaz iz tunela je bio zakrčen svijetom koji je čekao da izadjemo napolje da bi oni mogli navaliti unutra, graja je bila nepodnošljiva. Nije mi u tom momentu bilo jasno kako neko uopšte želi da uđe u tunel i krene nazad u opsadu, da se vrati u pakao, nesigurnost i smrt. (Kasnije mi je postalo jasno zašto, nakon mjesec dana provedenih u vukojebini.) Krenuli smo prema Hrasnici i u polusvjetlu smo pod žmirkavim sijalicama primijetili prve samoposluge. Dio vojske je pohrlio unutra, kupujući sve što im je moglo pasti pod ruke. Litre loze su se odmah gurale u džepove, jeftino suho meso se žvakalo s merakom uz uzdahe, nevjericu i glasan smijeh.

Nismo imali mnogo vremena, trebalo je pješice uz Igman, uz “rižu” prema Malom polju, gdje bi nas trebali ponovo ukrcati u kamione i odvesti do Pazarića. Krenuli smo momački uzbrdo ali to nije trajalo dugo. Neki su već bili pijani, a većina je psovala i posrtala. Tih dana je artiljerijskom vatrom bio pokrivan put uz Igman, niko se nije usuđivao da krene uzbrdo motornim vozilom sa upaljenim ili ugašenim svjetlima. Nisam se nikada bavio planinarstvom, pogotovo ne noćnom varijantom, sa prepunim ruksakom, pancirom i u totalnom mraku, u strahu od mogućeg granatiranja. Sjetio sam se filma “Igmanski Marš” i scena odsjecanja smrzutih prstiju makazama poluživim partizanima (posebno scene sa Batom Životinjom, koji pije rakiju dok mu kliještima krckaju kosti). U našem slučaju nije bilo toliko hladno, ali je bilo jezivo prolaziti kroz crnu šumetinu znajući šta se tu desilo prije 50 godina. U tom momentu sam krenuo da razmišljam o nesreći naroda na ovim prostorima, koji je svako malo morao da se hvata oružja da brani goli život ili da se pak bori i gine za nekog drugog, stranog i dalekog vladara.

Nakon nekoliko sati napornog hoda uzbrdo, izbismo oznojeni i crknuti na plato Igmana gdje su nas čekali kamioni koji su nas zatim prebacili vijugajućim, blatnjavim šumskim putem do Pazarića. Nekoliko puta sam pomislio da će se kamion prevrnuti i pasti niz ambis, panično sam gledao oko sebe i vidjeo da nikoga nije briga za takvo što. Previše je bilo strahova, ljudi su oguglali. Stigli smo kasno u noć u Pazarić i smjestili su nas u neku lokalnu kasaranu da prespavamo. Dali su nam neke klope za večeru, ali niko nije htio da jede vojne splačine. Svi su se već opskrbili kvalitetnom robom u Hrasnici, dobar dio ljudstva je već bio poprilično pijan. Pjevalo se urlajući i urlalo pjevajući:

Šta ću kući tako rano,
ko me čeka tamo?
Drage nema da me čeka,
kraj dušeka meka….

Hale, Zaim i Mirso su sigurno sprašili par litara loze i sve se u spavaoni pretvorilo u totalnu anarhiju. Neko je izvadio karte i kockanje u cigare je krenulo, popraćeno grajom, psovanjem i radovanjem. Kolutovi dima su polako maglili vidik, prosuta loza je bazdila, mokre čarape su se sušile na svakom mogućem mjestu na koje su se mogle zakačiti. Nisam imao živaca da se družim, bio sam umoran i strovalio sam se onako mokar i oznojen sa svim na sebi na neki prljavi krevet i zaspao ko klada.

Vozom, ali ne na more

Ujutro su nam dali po frtalj hljeba i na njemu nešto misteriozno namazano, šolju čaja od špinovanog šećera, i zatim je uslijedio znak za pokret. Kada su rekli sa treba da se ukrcamo na voz koji nas je već čekao na stanici, nešto mi je odmah toplo oko srca zaigralo. Sjetio sam se odlazaka na more, izraza lica mog oca dok je kiselo negodovao kada je mama krenula da u sred voza u specijalnim tanjirima i sa srebrnim escajgom i zlatnom kutljačom servira supu, zaspalih ljudi koji su lica prekrivali smrdljivim sivomaslinastim “JŽ”zavjesama koje se nisu nikada mijenjale, pijanih neobrijanih konduktera koji su brutalno upadali u kupee i elegantno i stilski s podozrenjem bušili karte, sjećao sam se onih koji su spavali na mjestima za prtljag iznad glava ostalih putnika, i svega ostalog što je podsjećalo na normalna predratna vremena vožnje željeznicom.

Kada smo se popeli u voz i razmjestili po kupeima zaista sam imao osjećaj da je rat prestao. Poznati pejsaži su se smjenjivali, voz se veselo klackao. Umjesto veselih momaka spremnih da se za par sati bace u more i da se potom izvale na plažu punu prelijepih obaženih tijela mladih djevojaka i lagano razmazuju “Copertone” po njihovim ramenima uz šum talasa mora, bili smo družina koja je na silom prilika skupljena na gomilu, bez ikakve ideje gdje idemo i šta nas očekuje.

Nažalost, naša vožnja nije dugo trajala. Izbacili su nas na neku teretnu stanicu negdje iznad Konjica i postrojili. Do platoa Treskavice nije bilo drugog puta osim pješice između Visočice i Bjelašnice, strmoglavim i nesigurnim kozjim stazama kanjonom Rakitnice, kroz sela Čuhovići, Lukomir i Umoljane, sve do Sinanovića. Pokušali su nam objasniti cilj naše ekspedicije, ali nikom svakako nije bilo jasno šta se dešava, tako da niko nije postavljao pitanja. Pojedinci su samo pomalo podjebavali nadređene čisto reda radi, malo anarhije nije bilo na odmet. Dok smo stajali u stroju, primijetio sam Mirsu kako se pjan srušio na leđa. Prolomio se smijeh, nastalo je rasulo. Bilo je i drugih u gasovitom stanju, ništa nije izgledao normalno. Bog zna kako ćemo naći odredište. (Šta ako zalutamo?)

NALIJEVOKRUG! Krenuli smo lagano uzbrdo i prvi klanci su se smjenjivali. S vremena na vrijeme smo prolazili kroz neke zaseoke, kroz prozore su nas gledali začuđeni mještani, a psi su lajali i lajali. Noga ispred noge, kilometar iza kilometra, krenula je da pada noć. Počeli smo u polumraku da izlazimo na neku visoravan i vidjeli smo u daljini svjetla sela Čuhovići do kojeg je trebalo doći tu večer. Alkohol je popuštao, mamurluk je neke dobrano ojadio, a uslijed iznenadne premasne i prejake hrane neki su se i usrali. Mrak je pao, a svjetla koja smo vidjeli u daljini nikako da se približe. Imao sam utisak kao da idemo prema zvijezdama koje su treperile u daljini. Noge su me bolile, osjećao sam da ću prije ili kasnije pasti i da se neću moći podignuti. Više nisam bio u stanju da razaznajem ko je pored mene, samo sam gledao u makadam ispred sebe i povremeno dizao pogled prema udaljenim svjetlima. U neka doba došli smo do prvih pašnjaka sa stokom, ograde su bile tu, već su se nazirale prve kuće i čuo se lavež pasa. Počeli smo da u neredu ulazimo u selo i svako se smještao kako je stigao. Ja sam bio na kraju kolone tako da nisam mogao da biram neku udobnu postelju nekog seljana, bilo je ili škola ili štala. Mene je zapala štala. Ušao sam unutra, srušio se na pod, pokrio se prvom krpom i zaspao ko klada.

Čudni snovi

Probudila me je visoka temperatura. Tresao sam se i cvokotao zubima. Drugi su to primijetili i poslali me u školu, gdje je bilo toplije. Neko je napuhao gumeni madrac i legao sam u polusvijesti. U bunilu sam imao svakakve halucinacije, pomiješala se realnost i snovi, noćne more i povremena buđenja doktora koji mi je u usta trpao neke tablete.

Sanjao sam školske časove na kojima sam stajao ispred table i pravdao se za polomljenu kredu dok su mi se svi smijali, zatim bih trčao u mjestu danima i godinama, letio preko Baščaršije kroz dim ćevabžinica, pucao bih iz puške iz koje ne izlaze meci i niko ne pada sa druge strane, vozio bih auto bez volana praznim ulicama nekog nepoznatog grada, prijatelji bi mijenjali lica a žvaka u ustima je imala metalni okus. More su se smjenjivale, vizije su postajale sve nadrealnije da bi s vremenom njihov intenzitet opao i duboki san bi nastupio sve do budjenja. Nakon dva dana ležanja polako sam stao na noge i pogledao kroz prozor. Ispred mojih očiju je pukla suncem obasjana visoravan, kao iz snova.

Pogled je bio beskrajan, u daljini se vidio Prenj a malo bliže je bila snijegom prekrivena Visočica. Vrijeme je bilo jako čudno, na toj nadmorskoj visini oblaci brzo dolaze i prolaze. Selo Čuhovići je relativno malo, petnaestak kuća, škola i džamija. Svi se u selu prezivaju Trešnjo jer se u sred sela nalazi jedino stablo trešnje u cijelom kraju. Pravo je čudo kako je drvo uopšte izraslo na takvoj nadmorskoj visini i izuzetno surovoj klimi. Seljani žive isključivo od stoke i krompira koji moraju jako brzo uzgojiti, krkajući u zemlju mnogo više djubriva nego što je to uobičajeno. Kada snijeg zapada u oktobru prestaje svako kretanje sve do aprila, eventualno maja. Mještani su prilično plavokosi i svijetle puti što me jako začudilo. Nisu se mnogo miješali stoljećima, par sela u okolini se ženilo i udavalo izmđu sebe. U selo je prije dvadesetak godina došla struja tako da se mogla gledati i televizija (da se samo mogao uhvatiti signal, repetitor na Bjelašnici je već bio srušen).

Krenuo sam da se polako šetkam i zavirujem u kuće seljana. Vojska nije radila ništa, tako da su se izmišljale pizdarije i hodalo se naokolo. Neki su već uspostavili dobre relacije sa nekim familijama tako da se odjednom pojavio mladi sir i kajmak. Pogače tek izvadjene iz krušnih peći su krenule da zovu, voda je curila niz usta. Već se skupljala lova da se od mještana kupi jagnje za klanje. Ja sam htio da malo bolje sagledam mjesto na kojem se nalazimo pa sam odlučio da se popnem na obližnje uzvišenje iznad sela.

Stećci

Na moje veliko iznenađenje, sa druge strane brda su se počeli pojavljivati prvi stećci. Na samom vrhu padine se nalazio jedan ogromni megalit i od njega se proporcionalno u obliku trokuta krenulo da širi groblje, koje je niz padinu polako i postepeno počelo da se smanjuje veličinom i oblicima. U jednom momentu je sve izrazom i stilom počelo da prelazi u muslimansko mezarje. Tačno se mogao vidjeti vremenski period kada su lokalni mještani krenuli da prihvataju Islam. Pogled sa tog mjesta je bio još nevjerovatniji, i preko visoravni su se mogli vidjeti stari rimski putevi koji su šarali pejsaž.

Izvadio sam slušalice iz džepa, upalio walkman i pustio svoj omiljeni ratni album “Disintegration” od The Cure. Kroz glavu su mi prolazili milenijumi, slike srednjovijekovnog života, zamišljao sam užurbane ratnike na konjima kako jašu i bacaju odsjaje sa svojih oklopa na okolna brda. Ove planine su oduvijek bile naseljene ljudima koji su tražili svoje mjesto pod suncem, borili se za goli život, što protiv prirode, što protiv životinja, što protiv drugih ljudi, najčešće nekog novog talasa osvajača naoružanih mačevima, vatrom i pohlepom. Nevjerovatan talas duhovne energije me naprosto nosio iznad pejsaža, imao sam utisak da ću zaista da poletim iznad litica i gudura, nošen vremenom i prostorom.

“ŠOBA! Šta radiš jebote?” trgnu me Miralem iz snoviđenja. Sa njim su došli Zaim i Hale. “ Ima li šta na radiju?” upita on sa cigarom u ustima, dok je lomio grančice i potpaljivao vatru. U sekundi se tu stvorila džezva i kafa je krenula da se kuha. Još uvijek sam bio u svojim vizijama i nisam obraćao pažnju o čemu pričaju. Prizor koji sam gledao ispred sebe me je kao droga držao zakucanog za mjesto na kojem sam stajao.Trebalo mi je neko vrijeme dok se konačno nisam osvijestio i lagano krenuo nazad u selo. U jednom momentu sam se okrenuo i pogledao prema trojici koju sam ostavio iza sebe. Izgledali su moćno dok su među stećcima ložili vatru, kao da su tu u svom najprirodnijem elementu.

Podizanje morala vojske

Sutradan je došao neki oficir moralista iz generalštaba, sa zelenim Ray-ban naočalama i bijelim tenama, Smith/Wesson revolverom obješenim kao u kaubojskim filmovima i krenuo da nam objašnjava naširoko i nadugačko o ciljevima naše ofanzive. Krenuo sam da zijevam nakon dvije minute, ostali su nervozno prenosili težinu sa jedne noge na drugu. Nije nam se dopadala šuplja priča nekoga ko će se za pola sata uputiti džipom na meso u Jablanicu, pa potom nazad u Sarajevo, u toplotu i sigurnost pozadine. Htjeli smo samo da znamo šta nas čeka i šta treba da se radi, nisu nam trebale nepotrebne govorancije. Na samom kraju smotre pojaviše se odnekud konji, koji su se približili i posmatrali nas sa distance. Vojska se krenula sama od sebe raspuštati, zapalile su se cigare i polijegalo se po travi.

U tom momentu jedan mlađahni pastuh je pokušao da zaskoči staru kobilu. Nervozno je skakutao na zadnjim nogama, bezuspješno pokušavajući da nađe odgovarajuće mjesto na stražnjici kobile. Uslijelio je promašaj za promašajem a vojska je krenula da navija za pastuha. Svi su ustali na noge i neočekivano počeli da uživaju u slikovitoj sceni konjskog seksa. Pastuh je i dalje promašivao a raja je sve više urlala. Svako je htio da vidi sretan završetak situacije, koji nikako da se desi.

U tom momentu, krivonogi i omaleni Rizo, sa širokim preplanulim licem i sitnim očima, velikom neobrijanom vilicom i ogromnim šaketinama, u džemperu sa milion boja, nije izdržao. Ustao je i šlampavo razvezanih čizama otrčao do konja. (Očigledno je imao iskustva sa takvim stvarima, u selu u kojem je živio prije rata ovo je sigurno bila normalna situacija.) Stavio je cigaru u usta, zgrabio pastuha sa obje ruke za poveliko spolovilo, namjestio ga gdje treba, i iste sekunde neiskusni konj je svom silinom zabio stvar do kraja dok je kobila glasno njištala. Gomila je eksplodirala kao da je pao gol na utakmici fudbalske reprezentacije u finalu svjetskog prvenstva. Prolomio se gromoglasan aplauz sa širokim osmjesima, a Rizo je nošen na ramenima proglašen za heroja dana. To se zvalo podizanje morala vojske, koja je bila sretna i vesela kao nikad prije.

Svjetovi su se izmješali

Malo kasnije smo već bili obaviješteni o pokretu. Zbogom Čuhovići! Dok smo izlazili iz sela zarekao sam se da ću se jednog dana vratiti u to selo i temeljito sve ispitati. Put kojim smo krenuli prema Lukomiru se sve više sužavao da bi na kraju se pretvorio u kozju stazu koja je na momente prolazila kroz prave ambise. Trebalo je biti oprezan, pad dole bi značio smrt a u najboljem slučaju teške tjelesne povrede. Na samom dnu kanjona se mogla vidjeti Rakitnica koja je svojim plavetnilom i žuborom privlačila poglede. Trebalo je da se postepeno spustimo do rijeke pa da se onda popnemo na suprotnu stranu kanjona. Nakon sat vremena hoda ušli smo u Lukomir. To selo sam već prije vidio na televiziji u filmu “Gluvi Barut” i nisam mogao vjerovati da je to zaista tako. Selo je stajalo kao na nekoj drugoj planeti, ljudi su izgledali kao da su izvađeni iz vremenske mašine od prije par stoljeća. Narodne nošnje su svi imali na sebi, a stoka se motala slobodno naokolo, štale su bile tik pored kuća. Na tako surovom mjestu stoka je jedini izvor preživljavanja i tretira se na najbolji mogući način.

Izašli smo iz sela i krenuli niz liticu prema dnu kanjona. Ostvruo sam se nazad prema selu iz kojeg se vidjeo samo dim i vrhovi najviših kuća. Na sredini litice ispod sela primijetio sam bačenu konjsku lešinu kako je trgaju gavrani i ostale ptice. Više nisam znao šta je realnost a šta nije. Svjetovi su se izmješali, vrijeme je kolabiralo, kosmos se slijepio i zgužvao ispred mojih očiju, a trebalo je ići nizbrdo prema dnu. Logike više nije bilo. Ispred nas je stajala samo prelijepa i beskrajna priroda u svom najboljem izdanju, brutalno narušena turobnim zveketom oružja i odjekom vojničkih čizama.