Mustafa Dizdar preživio strahote u logorima Koštana bolnica i Dretelj

Iako živi s porodicom u prijeratnom domu u rodnom Stocu ni nakon gotovo dva i pol desetljeća Dizdar nema miran san niti je slobodan od prošlosti, jer, kako kaže, njegov je život uništen, radno je nesposoban zbog premlaćivanja u logorima i živi pod sedativima.

Vojni i politički lideri takozvane Hrvatske zajednice Herceg-Bosna Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Slobodan Praljak, Milivoj Petković, Valentin Ćorić i Berislav Pušić osuđeni su 2013. godine prvostepenom presudom na ukupno 111 godina zatvora zbog udruživanja u zločinački pokret čiji je cilj bio etničko čiščenje Bošnjaka s prostora Hercegovine i srednje Bosne pod kontrolom snaga Hrvatskog vijeća obrane (HVO). Logori u Koštanoj bolnici i Dretelju, kroz koje je Dizdar prošao. Prvostepena presuda jučer je i potvrđena haškoj šestorci.

Zločine činile komšije i prijatelji

Nemoguće je zaboraviti ratne strahote, kaže Dizdar, kojeg je u zoru 28. jula 1993. godine Vojna policija HVO-a u domu pred suprugom i djecom zarobila i nasilno odvela.

"Tu su bila moja djeca isto, dva sina i žena. 'Mala' mi je bila kod punice dolje. Međutim, oni ulaze i odmah vojnički postupaju, nasilnički", prisjeća se Dizdar.

Ubačen je u automobil s još nekoliko Bošnjaka koji su tada uhvaćeni u njihovim domovima kao i on.

Dizdar priča da su odvedeni i prostorije civilne policije. Ostavljen je u hodniku gdje počinje maltretiranje u kojem su učestvovali pojedinci iz HVO. Govori da ni danas ne može shvatiti kako su to mogli raditi ljudi s kojima je živio i družio se čitav život.

Nakon nasilnog ispitivanja u zgradi policije odvezen je u Koštanu bolnicu gdje počinje pakao kakav nije mogao sanjati.

"Oko tri sata poslijepodne dovode me ovdje, u Koštanu bolnicu, gdje nas dočekuje grupa vojne policije. Možda ih je 20, ovdje na hodniku, na početku samom ovoga ulaza", pokazuje Dizdar mjesto na kojem je bio zlostavljan.

Prisjeća se kako je odatle prebačen u skladište koje je bilo puno ranije prebijenih Bošnjaka.

"Mene za malo vremena izvode i odvode u hodnik i okreću me leđima prema njima raširenih nogu i ruku. Počinju ispitivati, gdje je puška, maltretiraju, udaraju. Ovi svi gledaju, iživljavaju se jednostavno", priča Dizdar sjećajući se strahota.

Premlaćivanje je trajalo dok nije pao s nogu pa i nakon toga.

"Jednostavno padam od udaraca po nogama, glavi, po čitavom tijelu tim pendrecima. Oni polijevaju vodu na mene i opet tako rade, nastavljaju, dok više nisam klonuo skroz i onda me ubacuju dolje u podrum", kaže Dizdar iznoseći detalje onoga što je proživio.

Zarobljeni maloljetnici

U podrumu su bila dvojica maloljetnika od 14-15 godina, koje, svjedoči, niko nije dirao dok je bio tu.

"Njih nisu dirali dok sam gledao. Pomagali su mi, stavljali neke mokre krpe na moja leđa i tako me liječili do 4. augusta dok nisam krenuo odozdo", priča Dizdar kojem nakon strahota u Koštanoj bolnici i gledanja smrti u oči slijedi još gore razdoblje u logoru Dretelj, odakle je, kako priča, jedva "izvukao živu glavu".

U Dretelju je bio u posebnoj prostoriji bez ikakve svjetlosti i mokrog čvora sa 64 zarobljenika kojima je određen najgori tretman, a na samom ulasku dočekao ga je mrtvac iza vrata.

"Mrtvac je ležao na ulazu poprijeko. Ležao je tri dana, neki Kohnić iz Domanovića. Kažu, ubili ga i ostavili tako da mi gledamo. Tu se osjetio zadah urina, izmeta. To je jedna ćoša bila, gdje se vršila nužda i to je bio naš život", priča Dizdar.

Čitav dan su bili zatvoreni, niko nikoga nije vidio, niti su znali kad je dan, a kad je noć.

"Kad bi se otvorilo to je strah bio. Čim se otvara kapija dolazi do prebijanja. Postroje nas uz jednu žicu i onda udaraju, udaraju, da bi krikove čuli i zatvorenici u drugim hangarima, da budemo mi za primjer ubijanja, da bi svi ostali bili u strahu, da čitav logor Dretelj živi u strahu. Čekao se svaki dan i momenat ubistvo nekoga", tvrdi Dizdar.

Postrojavanja su bila redovna, a za zabavu su znali organizirati krvoločne borbe lokalnih snagatora sa zatvorenicima. Posebno mu se u sjećanje usjekla smrt zatvorenika po imenu Emir, koji je podlegao od udaraca svega tri metra od njega.

"Iza toga sam bio na redu. Pao sam dolje, onesvijestio se", priča isprekidano Dizdar, navodeći da je tada završio u stacionaru i jedva preživio. Kako ističe, u stacionar na liječenje su odvođeni samo kad bi bili u fazi pred smrt.

"Tu su nam davali neku prvu pomoć, ono pred smrt. Pored mene umire Salko Kaplan. On je umro kod mene sa srčanom manom, jer je bio ugrađen bypass, pacemaker. Pod aparatima je živio čovjek i takvog stanja je doveden u Dretelj da bi umro. Veoma malo je živio, tražio je pomoć, međutim niko mu je nije mogao pružiti. Iza toga jedan Pašić umire", priča Dizdar.

Rane i danas žive

Iz logora Dretelja izašao je 15. oktobra pod pregledom Crvenog krsta iz Švicarske, a i dan danas se sjeća riječi koje mu je prošaptao ljekar koji ga je spasio.

"Stavit ću te na listu da odavde ideš jer moraš pod hitno, radi ti se o organima koji vjerovano nestaju", rekao je ljekar Dizdaru koji je tada prevezen u Korčulu, gdje su ga vratili u život, jer u stanju u kojem je bio nije mogao ići u treću zemlju.

Mjesec dana je tu bio na oporavku, mnogi su otišli u treće zemlje, ali on nije, jer kako ističe, tražio je način kako se vratiti u BiH i saznati za svoju familiju koja je bila protjerana iz Stoca.

Živi u Stocu i dan danas nosi rane rata, a svaki dolazak do Koštane bolnice budi mu sjećanja na dane patnje i boli, onoga što je proživio i zbog čega nema mirnog sna ni dan danas.

"Gledam stalno u smrt i nestanak, ne samo mene nego čitavog naroda. Ne mogu više da pričam o ovome svemu. Vode me emocije na stvari koje ne bih mogao više da izdržim", zaključio je Dizdar koji je zbog onoga što je proživio osuđen na doživotno liječenje.