Mirza Softić: Putovati Balkanom i Evropskom unijom, 2. dio

Piše: Mirza Softić, Sarajevo


Kosovsko osiguranje za 50€ sedmično
Situacija s autobusima je, na Balkanu, ipak nešto bolja. Ako iz BiH putujete u susjedne zemlje, to će uglavnom trajati dugo, ali ćete lako naći svoju autobusnu liniju.

Ipak, ako želite malo dalje, recimo na Kosovo ili u Makedoniju, tada počinju komplikacije. Konkretno, postoji samo jedan autobus sedmično za Skopje, te jedan avion, preko Podgorice. Ako želite ući na Kosovo, imaćete velike probleme radi dokumenata i bosanskog nepriznavanja Kosova. Zeleni karton tamo ne vrijedi, već se mora platiti osiguranje koje košta 50€ sedmično.

Pod uslovom da vam ne treba viza, u Bugarsku i Rumuniju je moguće doći ako promijenite nekoliko prevoza. Ako idete za Sofiju, morate sjesti na voz do Beograda, pa od Beograda dalje. Za Bukurešt je situacija slična, a autobusi idu uglavnom do pograničnih mjesta. Manji rumunski i bugarski gradovi zahtijevaju da tražite prevoz do njih ponovo u Sofiji ili Bukureštu.

Do Istanbula je moguće avionom iz Sarajeva i to prilično često, dok voz iz Beograda, do Istanbula vozi nevjerovatnih 26 sati (!?). Kada čujem taj podatak, sjetim se ratnog voza koji je išao od sarajevske željezničke stanice do Alipašinog Mosta, kretao se brzinom od 10 km/h, a vagone su vukli šinobus ili UNPROFOR-ov transporter prilagođen za šine.

Još jedan primjer slabe povezanosti su hrvatska ostrva. Jedne godine sam otišao obići Hvar biciklom, uzduž i poprijeko, i s društvom sam ostao zarobljen tu, radi kvara trajekta za Drvenik. Ako putujete između obližnjih ostrva i poluostrva (npr. Pelješac – Korčula) veze su nešto i bolje, ali doći npr. sa Korčule u Split je moguće samo jutarnjim školskim katamaranom ili privatno. Naš sagovornik kaže kako ne postoji potreba za većim saobraćajem, u što je jednostavno vrlo teško povjerovati, s obzirom na toliki priliv turista kroz Hrvatsku. Ako krenete recimo na udaljenija ostrva, kao što su Vis ili Mljet, samo dva – tri puta dnevno postoje konekcije sa kopna. Dugo se putuje i trajekti se vrlo često kvare.

U Schengenu više ništa nije daleko
A kako to izgleda u savremenim dijelovima Evropske Unije? Potpuno drugačije, brže i ljepše, ponekad skuplje, ali vrlo često i mnogo jeftinije, posebno ako koristite jefine letove! Jednostavno, kada uđete u Schengen prostor, ništa više nije daleko. Mnogo low-cost aviokompanija koje se nude pružaju vam priliku da putujete za 1€ iz Beča u Amsterdam, za nekoliko funti do Engleske ili Irske, te za 20 – 30 € čak do Španije, bez obzira da li se nalazite u Njemačkoj, Holandiji, Italiji ili Austriji.

Vozovi su mnogo skuplji nego oni na Balkanu i oni ponekad spadaju u luksuzni prevoz. Ipak, željezničke mreže u ovim zemljama izgledaju fantastično i ponekad se čovjek zapita kako je to uopšte bilo moguće izgraditi. Npr. holandski i belgijski mali gradovi imaju obično više perona nego bilo koja željeznička stanica u našim glavnim gradovima. Tako recimo grad Hilversum ima deset perona, a Zagreb samo četiri, Sarajevo koristi samo jedan ili dva perona, dok Luksemburg ima desetak.

Dnevno desetine vozova iz glavnih evropskih gradova hrle iz jednog u drugi, pa i na najudaljenija mjesta možete doći za nekoliko sati. Veze između susjednih zemalja su vrlo česte, ponekad i svaki sat. Može vam se mnogo puta čak desiti da niste sigurni u kojoj ste državi, jer granice ne postoje, vozovi idu nevjerovatnim brzinama, a vaše je samo da ne promašite stanicu na kojoj ste naumili izaći.

Ako ste mlađi od 26 godina, možete isprobati i neku od povoljnijih varijanti, pa kupiti kartu koja vrijedi više dana i u više zemalja. Tada će vam od Budimpešte do Barcelone trebati ukupno oko trideset sati, uz vrlo male pauze, ali je moguće i planirati spavanje u nekim od usputnih gradova. Preporučujem Maribor, Padovu, Đenovu i Marsej, ali budite spremni na enormne cijene u Francuskoj.

Druga, brža verzija je da idete najprije za Minhen, od tamo za Pariz, iz Pariza za Perpinjan (grad na granici Francuske i Španije), te iz Perpinjana za Barcelonu. U svakom od ovih gradova rezervišite hostel i uživajte!


Da postoji interes...
Uvidjeti razliku između savremenog dijela Evrope i njene periferije je lako već pri prvom boravku. Razumljivo je donekle zašto nisu povezani neki udaljeni gradovi i zašto nema avionskih karata iz Sarajeva za svako balkansko mjesto, ali definitivno nije razumljivo zašto su podjele toliko vidljive u ljudskim glavama.

Da postoji interes, sagradila bi se željeznica između Bugarske i Makedonije, bio bi napravljen most na rijeci Bojani i Sarajevo bi se spojilo sa Skopjem, Ohridom, Solunom ili Tiranom. Ovako i dalje generacije i generacije žive, a da ne upoznaju nikad neku drugu kulturu, koja je, uzgred, vrlo slična našoj. Ne poznajemo jedni druge više čak ni u bivšoj zajedničkoj državi, jer u glavama ljudi stoji da ne idu kod onih drugih, da ne ostavljaju «tamo» novac, da se ne druže s drugačijima i da se drže svoga stada. Sve dok ne shvatimo da smo jedni drugima najbliži i da trebamo što više komunicirati, biće nam ovako kao na videu ispod.

Ovo je treći filma koji smo spomenuli u prvom dijelu naše priče - «Koridor#8» (cijeli film u dijelovima možete pogledati na Youtubeu). Ovaj čovjek emotivno govori o granicama koje su onomad otvorene između Bugarske i Jugoslavije, kada je bugarska manjina koja je živjela u Jugoslaviji ponovo nakon desetina godina ugledala svoje bližnje.

Da ne bismo plakali kao gospodin u filmu, moramo slijediti primjere Evrope, koliko god se ta ista Evropa nekad činila odbojnom. Graditi jedan koridor 50-60 godina zaista nije normalno, a upravo se to nama dešava danas, u 2010. godini. Ovim tempom, autoput sjever – jug BiH će imati za 50 godina, a relaciju istok – zapad vjerovatno nikad.



Stoga pogledajte kartu iznad koja opisuje jednu nerealnu situaciju, gdje iz Sarajeva, Beograda, Zagreba, Ljubljane i Skopja možete putovati u cijeli svijet, pa zamislite kako bi lijepo bilo direktno putovati na sve ove relacije. Ali, za početak, hajde da uredimo komunikacije do obližnjih gradova, pa da, barem do Zagreba, nemamo sprski, hrvatski i federacijski (bošnjački) vagon, kao što je to danas slučaj.