Melina Kamerić: Halal i evropski šoping-centar

Na klupi sjede dvije penzionerke. Skockane kao da je praznik. Širokih osmijeha, pod proljetnim suncem koje im grije leđa, izgledaju skoro kao savršena fotografija koja promovira neki urnebesno dobar mirovinski fond. Fond koji bi penzionerske dane pretvorio u bajkovitu idilu.

Posljednjih nekoliko dana, čini se da je najvažnija tema o kojoj svi u gradu žučno raspravljaju, otvaranje najnovijeg šoping-centra.
Nema apsolutno ničeg lošeg u tome što su se otvorile žučne rasprave o činjenici da je novi šoping-centar valjda jedno od rijetkih mjesta u Sarajevu u kojem alkohola nema u njegovim ugostiteljskim objektima, kao ni u supermarketu (koji, čudne li ironije, drži jedan od najbogatijih ljudi u Hrvatskoj, Ivica Todorić). Demokratija pretpostavlja slobodu diskusije, ali također pretpostavlja i slobodu izbora.

Onoliko koliko bi mi valjda bilo smiješno da negodujem što u „Vegehani“, jedinom sarajevskom vegetarijanskom restoranu, ne mogu pojesti biftek ili što u fensi-šmensi slastičarni „Torte-i-To“ (koja je jedini ugostiteljski objekat u Sarajevu u kome pušenje nije dozvoljeno) ne mogu popiti rakiju i zapaliti cigaru, toliko mi budu smiješne diskusije oko bezalkoholnog šoping-centra.
Razlog zbog kojeg uopšte pišem o ovome, ipak nije moje slaganje ili ne slaganje sa tuđim izborom. Razlog je činjenica da me oduševljavaju razmjeri ove debate. Neko sa strane, ko ne bi imao ništa pametnije da radi nego da posmatra sve nas i sluša teme o kojima pričamo, mogao bi veoma lako doći do zaključka da su naši životi „Švicarska, skoro pa savršeni“ i da je jedini, ali jedini trivijalni problem koji nam kvari tu savršenost, upravo taj bezalkoholni šoping-centar.

- Gledaš li ti uopšte vijesti? – upitam sinoć mog dobrog prijatelja.
- Ne – smjerno odgovara on.
- A zašto? – nastavljam.
- A zašto ti ne piješ „Domestos“?

Logika od koje se ne može pobjeći. Pravo vlastitog izbora. Izbora na koji većina nas pristaje, jer to predstavlja lakši put.

Zašto bi se bilo kod nervirao oko totalno nepodnošljive situacije u našoj nam rodnoj zemlji? Zašto bi se sekirali? Ili sačuvaj Bože, angažovali na bilo koji način, i pokušali pomoći sebi i našoj nam jedinoj BiH? Lakše je u svakom slučaju pretvarati se da nam je život Švicarska i da su nam najveći problemi oni koji tako površinski grebu i žuljaju. Činjenicu da tijelo, koje ti trivijalni problemi tako grebuckaju i žuljaju, ima tešku i vjerovatno neizlječivu bolest, treba ignorisati. Važno je dakle šta je na površini, sve ostalo nije bitno.
U mom gradu u kome je nedavno tokom akcije prikupljanja potpisa za zajednički ulazak zemalja regije u EU Helsinški komitet uspio sakupiti samo 500 potpisa, sigurno postoji više od 500 ljudi kojima će još danima bezalkoholni šoping-centar biti najveći problem.
Ali i to je stvar ličnog izbora. Mi biramo da se pravimo ludi.

Penzionerke koje sjede na klupi, onako skockane i nasmijane, moje su komšinice. Ništa čudno. Osim činjenice da po divnom proljetnom danu one sjede na klupi koja se nalazi unutar bezalkoholnog šoping-centra. Sjede na klupici, jer si od svojih penzija ne mogu priuštiti ni za kafu u jednoj od bezalkoholnih kafanica u tom ili bilo kom drugom šoping-centru.
Sjede i uživaju. U prolazu ih pozdravim, a one mi onako nasmijane (praveći se lude, kao i svi mi) kažu: E baš nam je EUROPSKI ovaj šoping-centar!

Njima, naime, ne smeta što je taj EUROPSKI šoping-centar halal.

One za flašu dobrog alkohola, sve i kad bi im i za lijeka trebao, ionako nemaju para.

Melina Kamerić za radiosarajevo.ba

Pročitajte najavu za promociju knjige ove autorice