Ispovijest majke koja je donirala kćerkine organe: 'To je nešto najveće što čovjek može da uradi'

Kada je njena kćerka Lejla iznenada preminula, Fatima Emšija je dala saglasnost da se njeni organi daju onima kojima su najpotrebniji.

Lidija Stojanović iz Beograda dobila je Lejlinu jetru. Ona već šest godina živi s jetrom koju je dobila od Lejle Emšije (20) iz Bijeljine, a koja je iznenada preminula nakon što joj u januaru 2018. pukla aneurizma u mozgu.

"Život moje kćerke, bez obzira na trud ljekara, nije mogao biti spašen. Trenutak kada sam shvatila da život neke druge mlade osobe može biti spašen, nisam se dvoumila ni jednog trenutka da doniram organe mog djeteta. Tu odluku smo donijeli zajedno suprug i ja. I osjetila sam neku lakoću, jer će jedan mladi život nastaviti da živi. Mislim da je to nešto najveće što čovjek može da uradi", ovo su Fatimine riječi.

Žena koja je doživjela najveću bol, ipak je smogla snage da nekom produži život. I ne zna čovjek koliko je jak i koliko može da podnese u životu dok najveću tragediju ne osjeti na svojoj koži.

"Lejla je bila jedno divno dijete, to kažu svi koji su je poznavali, dijete za poželjeti, bila je vaspitana, dobra, poslušna, živahna, bavila se humanitarnim radom, brižna, poštovala je starije, voljela životinje, voljela je da svira gitaru, da se druži"; počinje Fatima svoju priču za UNU.

Lejla je sanjala o tome da postane novinar, prema riječima njene majke boljela je nepravda koja se dešava svuda oko nas, pa je njena želja bila da se bavi istraživačkim novinarstvom, te je mislila da je to najbolji način da istu ispravi.

Ništa tog 18. januara nije ukazivalo na strašnu tragediju koja će se desiti u domu porodice Emšija iz Bijeljine.

Njihova dvadesetogodišnja kćerka Lejla spremala se za vjenčanje svoje sestre od tetke, bila je nasmijana i sretna. Mučilo je samo malo što je zbog slavlja odložila ispit, ali nije željela da propusti tako važan dan u sestrinom životu.

"Mama, jako me boli glava, koči mi se vrat - rekla mi je. Pomislila sam da je oprala kosu, pa onda mokre glave izašla napolje. Ali bol nije prestajala, bila je sve jača", priča Fatima Emšija.

Tada je shvatila da moraju kod ljekara, i odmah je pozvala supruga, pa taksi koji ih je odvezao u bijeljinsku bolnicu.

Nakon što je pala u komu urađen joj je CT, doktori su saopćili da je u pitanju aneurizma, i da je Lejla imala izliv krvi u mozak. Suprug je pitao ljekare da li mogu da je prebace u Beograd, i oni su pristali.

Trenutak kada ljekari saopćavaju da nema spasa je nešto najgore što jedan roditelj može da čuje.

Sutradan kada je Fatima otišla u bolnicu doktorica joj je polako, biranim riječima rekla da je Lejla živa samo zahvaljujući aparatima na koje je priključena.

"Doktorica me tada pitala da li sam saglasna da doniram Lejline organe. Pomislila sam da bi moja Lejla to željela, uvijek je svima pomogala, bavila se humanitarnim radom. Pričale smo i o doniranju organa kada smo gledale jednu emisiju, a Lejla je tada rekla da bi ona zavještala svoje organe, nisam se dvoumila, odmah sam rekla – naravno – nastavlja svoju ispovijest Fatima.

Lejla je bila studentkinja Odsjeka za žurnalistiku u Tuzli, a svi koji su je poznavali kažu da je bila pametna, lijepa i ambiciozna djevojka. U indeksu je imala samo desetke, voljele su je i kolege i profesori. Sanjala je da postane dobar novinar, imala je milion planova koje je prerana smrt, nažalost, prekinula.