Imigracioni centar: Ne tuku Bošnjaci imigrante

Piše: Vuk Bačanović, Radiosarajevo.ba

Beogradski portal E-novine je prenio podatke do kojih je došla francuska nevladina organizacija Migreurop, koja kaže da je državna institucija BiH „Imigracioni centar za ilegalne migrante u BiH“, zapravo mjesto zločina u kojem trenutno boravi 20 ljudi u nehumanim i ponižavajućim uslovima „o kojima ćute svi, počev od lokalnih vlasti, pa sve do Evropske unije koja finansira horor u kome živi nekoliko Albanaca, Egipćana, Sirijaca, Palestinaca, Alžiraca i jedan Turčin.“ Jednom riječju, Centar je predstavljen kao balkanski Guantanamo.

Imigracioni centar za ilegalne migrante u BiH, finansiran od Evropske unije (EU), otvoren je krajem 2009. u skladu sa Paktom za stabilnost jugoistočne Evrope, sa ciljem da se uspostavi kontrola graničnih prijelaza.

Stravične torture na vjerskoj osnovi

Kako stoji u članku Migreurop zatvorenicima nije pružena nikakva informacija o tome zbog čega su zatočeni, niti je ispoštovana odgovarajuća procedura. Kako je jedan od interniranih prijavio ovoj francuskoj organizaciji, potpisivanje ili nepotpisivanje dokumenata koji su im dati na potpis za njih ne predstavlja nikakvu razliku, budući da ne razumiju jezik na kojem su napisani.

„Nije im bio omogućen pristup sudiji, ili pravni savjet, dok je pristup doktorima i prevodiocima također otežan. Neki od njih su tražili azil, ali se čini da je njihov zahtjev ignorisan“, stoji u članku

U članku se spominje i štrajk glađu (četiri Palestinca, dva Alžirca i dva Tunižanina), koji su započeli 28. decembra 2010., te da su neki od njih slabi i iscrpljeni, te da nemaju kontakta sa spoljnjim svijetom. Zatvorenici su se također žalili na premlaćivanje.

“Trpimo strašno nasilje. Ono je najčešće verbalno i tiče se naše vjeroispovijesti, ali je ponekad i fizičko. Tuku nas rukama, nogama, pendrecima, a i odlazak kod ljekara je nemoguć jer je i on pripadnik direkcije kampa“, riječi su Y. S., jednog od interniranih u lukavički centar. Isti zatvorenik je izjavio da o njima niko ne brine, iako su poslije četiri sedmice štrajka glađu slabi i umorni, te da im se na postavljena pitanja odgovara šamarima. Isto tako je rekao da su prebijani prvu medicinsku pomoć dobili tek mjesec dana nakon prebijanja.

Na licu mjesta

U cilju da istražimo šta se zapravo događa u Imigracionom centru u Lukavici, zaputili smo se na lice mjesta. Treba reći da nam, u skladu sa pravilnikom Centra, nije bilo omogućeno da zatvorenike fotografiramo ili s njima razgovaramo kako bi smo se uvjerili u tačnost njihovih iskaza za Migreurop. Prije nego što nam je dopušteno da uđemo u prostorije u kojima borave internirani strani državljani, morali smo stražarima predati foto-aparat, mobitele i sve teške predmete, a bilo nam je dozvoljeno fotografirati samo prostorije bez interniranih zatvorenika.

Umjesto toga za Radiosarajevo.ba su pristali da govore upravnik Centra Slobodan Ujić i načelnik Centra za readmisiju Ivo Ramljak.

Ujić nije negirao da je osam interniranih stranih državljana krajem 2010. započelo štrajk glađu, ali je isto tako s novinarima Radiosarajevo.ba podijelio najnoviju informaciju da su trojica od njih posljednjih dana počeli uzimati hranu. 

On je pojasnio da su osmorica „korisnika centra“, internirani u osmom mjesecu (između 12. 8 i 17. 8.). Jedini razlog njihovog produženog boravka u BiH zapravo je neotkrivanje identiteta, budući da internirani ilegalni imigranti čiji se identitet utvrdi bivaju po kratkom postupku deportovani u zemlje čiji su državljani. Utvrđivanje identiteta osmorice interniranih bio je, međutim, otežano iz više razloga.

40 organizacija dalo pozizivno mišljenje o centru

„Nismo uspjeli utvrditi njihov identitet iz više razloga. Države iz kojih dolaze nemaju jedinstvenu bazu podataka. Nismo uspjeli ni preko Ministarstva vanjskih poslova ni preko Interpola. Pokušali smo i preko Palestinske ambasade u BiH, koja je ovdje poslala konzula i koji je nakon razgovora sa njima utvrdio da ni jedan od njih nije državljanin Palestine i to smo dobili i napismeno. Ja sam prisustvovao razgovoru sa konzulom, kad su odgovorili da su iz Gaze, on ih je pitao za naseljaa i ulice u Gazi i nisu znali odgovor.“, kaže Ujić.

Također negira sva kršenja ljudskih prava na koja su se „korisnici Centra“ požalili Migreuropi.

„Na sve moguće načine smo pokušali razgovarati s njima. Prema našem unutrašnjem pravilu svaki internirani čovjek ima pravo da se javi porodici. Mi smo ih svaki dan puštali da razgovaraju telefonom. Na sve moguće načine smo pokušavali da ih povežemo sa njihovim zemljama. Nama nije cilj da oni borave ovdje. Nama je cilj da oni što prije izađu iz ovog centra. Mi ovdje pokrivamo troškove ishrane, troškove higijene, pravne troškove i medicinske skrbi i to puno košta ovu državu. No, oni apsolutno ne sarađuju. Što se tiče njihovih izjava, mene kao upravnika nisu zabrinule, jer je ovdje za godinu dana ušlo preko 40 nevladinih organizacija i sve su dale najpozitivnije izvještaje o radu ovog centra“, kategoričan je upravnik.

Ujić posebno ističe da Centar ima potpisane sporazume sa četiri klinike, sa Domom zdravlja Istočno Sarajevo, Kliničkim centrom Kasindol, Kliničkim centrom „Abdulah Nakaš“ i privatnom psihijatrijskom klinikom La Vita.

Problem sa utvrđivanjem identiteta

„Trenutno u centru borave 23 strana državljanina. Lica koja sarađuju se zadržavaju svega nekoliko dana. Problem je sa licima afroazijskog porijekla koja ne odaju svoj identitet. Imali smo lica koja su nam čak četiri puta davali lažne identitete. Onda smo mi poduzeli mjere sa ambasadama, bilo Palestine ili Afganistana, koje ovdje imaju svoje urede. Kada je utvrđeno da nisu Palestinci i dalje smo imali problem jer jednostavno ne žele da surađuju. Njihov cilj je Evropa i poduzimaju sve mjere da dođu do zapadne Evrope“, smatra načelnik Ivo Ramljak.

Upravnik Slobodan Ujić nam je također rekao da mu je jedan od interniranih, koji se predstavljao kao Palestinac, tog jutra saopštio da želi da surađuje i da je nazvao ambasadu Tunisa u Beogradu.

„Rekao mi je da više ne može izdržati i da želi da se vrati kući. Neki od njih zovu i Afganistan. Predstavljaju se kao Palestinci, a zove Afganistan“, žali se Ujić.

Ramljak nam je pokazao i papire sa dnevnim menijem menze u okviru Centra, a koji uključuje supu, teleće pečenje i krompiriće. Ramljak je iznio mišljenje da se takva hrana ne servira ni u Holliday Innu.

„Imali smo slučaj jednog Alžirca i jednog Tunižanina koji su se predstavljali kao Palestinci. Nakon što su priznali zatražili su od svojih rođaka da im pošalju pasoše koji su ih čekali u Francuskoj i kada je to učinjeno mi smo ih vratili“, kaže Ramljak.

Prema riječima čelnih ljudi ovog centra, većina imigranata dolazi u BiH preko Turske i Grčke. Svima je, kažu, lako doći do Turske, Grčku nekako prelaze, ali se tamo ne žele zadržavati jer je situacija teška toliko da ni Grci nemaju dovoljno posla.

„U Albaniji ih policija pusti, čak i kad ih uhvati. Ni dolazak na Kosovo nije problem. Onda jedni krenu prema Srbiji, jedni prema Crnoj Gori, zavisi kako im vodiči pokažu put. To je njihov put prema Bosni i Hercegovini. E, sad zamislite čovjeka, koji na isti način četiri puta bude vraćen, a njegov jedini izlaz u životu je da dođe ovamo. Jedan od njih mi je pričao da ih ima petnaestero članova porodice, braće sestara, i on je kao najstariji krenuo u Zapadnu Evropu da im nešto pošalje da žive. Budite sigurni da ih ne bi bilo ovoliko da Grčku nije zahvatila ekonomska kriza. Budite sigurni da Evropska unija ne bi dopustila Grčkoj da sada gradi ogradu na granici prema Turskoj, jer se očekuje još veći priliv naredne godine“, kaže Ujić.

Kako će ih Bošnjaci tući

Radi se, dakle, o fenomenu tipičnom za zapadnu kapitalističku kolonizaciju „afro-azijatskih“ zemalja, poput Tunisa, iz kojeg se, zahvaljujući pljačkaškom ekonomskom sistemu, podređenom interesima SAD i EU, iseljavaju ljudi u potrazi za bilo kakvim poslom. Podsjetimo, u Tunisu ljudi za fakultetskim diplomama rade kao prodavači na pijaci, pumpi, fizički radnici ili posluga u turističkim kompleksima za strance.

Ivo Ramljak pojašnjava da nikome od imigranata nije cilj ostanak BiH, ali naglašava da je BiH jedina zemlja u regionu koja je ostvarila izuzetan napredak kada je u pitanju poštovanje ljudskih prava ilegalnih imigranata.

I upravnik i načelnik su insistirali da internirani žive u vrhunskim uvjetima za jedan prihvatni centar te vrste, da se mogu po volji baviti sportom, igrati košarku stolni tenis ili šah, gledati televiziju. Obilazeći, u pratnji Ujića i Ramljaka, prostorije u kojima borave internirani smo ustanovili da borave u manjim četverokrevetnim sobama, te da imaju izdvojen prostor za molitvu veličine jedne od četverokrevetne sobe. Svaka soba ima mokri čvor i lavabo. Upravnik Ujić je prokomentirao da je spavao u hotelima sa dvije zvjezdice koji nisu bili u tako dobrom stanju.

Upitali smo upravnika Ujića, na kraju našeg razgovora, da prokomentariše navode o maltretiranju i prebijanju zatvorenika na vjerskoj osnovi.

„Kako ih je neko mogao tući zbog vjeroispovijesti kada danas u Centru radi najviše Bošnjaka?“ začudio se.

Radiosarajevo.ba je kontaktirao i organizaciju „Kuća ljudskih prava“. Tamo su nam kazali da će ova organizacija danas otići u Imigracioni centar u Lukavici kako bi se susrela sa zatvorenicima koji još uvijek štrajkuju glađu. Radiosarajevo.ba će izvijestiti o svim pojedinostima ovoga susreta.