Hronologija presuda za genocid u Srebrenici: Od Radovana Karadžića do Ratka Mladića

Genocid u i oko Srebrenice potvrđen je brojnim presudama međunarodnih sudova, kao i sudova u regionu, kojima je sudski činjenično, a temeljeno na relevantnim materijalnim dokazima/dokumentima, svjedočenjima i vještačenjima, verificiran najteži zločin počinjen na evropskom tlu nakon Drugog svjetskog rata.

Među ostalim, izvršenje genocida u Srebrenici (Rezolucijom Vijeća sigurnosti broj 819 od 16. aprila 1993. godine ustanovljena kao zaštićena zona UN-a) potvrdila je i najviša sudska instanca u sistemu Organizacije ujedinjenih nacija (OUN) – Međunarodni sud pravde (ICJ) u Haagu presudom od 26. februara 2007. godine.

Rješavajući po tužbi Bosne i Hercegovine protiv Srbije (tužba pokrenuta 1993. godine protiv ondašnje Savezne Republike Jugoslavije-SRJ), ICJ je utvrdio odgovornost Srbije zbog kršenja Konvencije o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida, a istom presudom direktnim izvršiocima genocida označeni su vojska i policija Republike Srpske.

700 godina zatvora

Presudom ICJ-a je, među ostalim, utvrđeno “da je Srbija prekršila obavezu sprječavanja genocida iz Konvencije o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida u vezi sa događajima u Srebrenici u julu 1995. godine, te da nije ispunila obaveze iz privremenih mjera koje je Sud naredio 8. aprila i 13. septembra 1993. godine u ovom predmetu, i to tako što je propustila poduzeti sve mjere koje je imala na raspolaganju da spriječi genocid u Srebrenici”.

Prema podacima Balkanske istraživačke mreže u BiH (BIRN BiH), Haški tribunal (ICTY), odnosno njegov sljednik Međunarodni mehanizam za krivične sudove (MMKS), Sud Bosne i Hercegovine, te sudovi u Srbiji i Hrvatskoj dosada su osudili ukupno 50 optuženika na više od 700 godina zatvora i izrekli pet doživotnih kazni za genocid, zločine protiv čovječnosti i druge zločine počinjene u Srebrenici u julu 1995. godine.

Time je trasiran put ka istini, sagledavanju razmjera i dokumentiranju brutalnih zločina, počinjenih u julu 1995. godine, a izrečene presude opomena su i trajni podsjetnik civiliziranom svijetu kako se ništa slično u budućnosti nikada i nikome ne bi ponovilo. Nažalost, najnoviji razvoj događaja na evropskom tlu ne ide u prilog izrečenim očekivanjima.

Najveći broj presuda za Srebrenicu izrekao je Sud BiH, osudivši ukupno 28 osoba, u Haagu je osuđeno 15 bivših pripadnika vojske i policije RS, dok je srbijansko pravosuđe osudilo pet osoba za zločine u Srebrenici, a u Hrvatskoj su osuđena dvojica bivših pripadnika “Škorpiona”.

Za genocid u Srebrenici osuđeni su i najviši civilni i vojni dužnosnici RS – Radovan Karadžić, prvi predsjednik RS i vrhovni komandant Vojske RS (VRS), koji je u martu 2019. godine u Haagu osuđen pravomoćno na kaznu doživotnog zatvora za genocid u Srebrenici, te zločine protiv čovječnosti i kršenje zakona i običaja ratovanja u drugim dijelovima BiH (1992-1995.).

Karadžić je u maju 2021. godine iz Pritvorske jedinice u Haagu prebačen na izdržavanje kazne u zatvor u Velikoj Britaniji.

Također, bivši komandant Glavnog štaba VRS-a Ratko Mladić je na doživotni zatvor osuđen pravomoćno 8. juna 2021. godine, čime je Apelaciono vijeće MMKS-a potvrdilo prvostepenu kaznu, izrečenu za genocid, zločine protiv čovječnosti, kršenje zakona i običaja ratovanja, odnosno, udružene zločinačke poduhvate, ubistva, progone, terorisanje civila i uzimanje talaca.

Proglašavajući Mladića krivim za genocid u Srebrenici, Haški tribunal je u prvostepenom postupku utvrdio da je imao genocidnu namjeru da uništi Bošnjake u Srebrenici kao značajan dio zaštićene grupe, a dokaz za tu njegovu namjeru, po presudi, bila je poruka Srebreničanima da “mogu opstati ili nestati”.

"Mladić je više puta izjavljivao da je došlo vrijeme za osvetu Turcima, kao i da bi Turaka davno nestalo da ih ne čuva međunarodna zajednica", rečeno je prilikom izricanja prvostepene presude u novembru 2017. godine, kojom je, kao i drugim presudama ICTY-a i Suda BiH, utvrđeno kako su pripadnici vojske i policije RS u julu 1995. izvršili napad na tada zaštićenu enklavu Srebrenicu, nakon čega je više od 7.000 muškaraca i dječaka ubijeno, a više od 40.000 žena, djece i starijih protjerano.

Apelaciono vijeće MMKS-a potvrdilo je u konačnoj presudi Mladiću zaključke Pretresnog vijeća ICTY-a kako je u Srebrenici postojao udruženi zločinački poduhvat (UZP) s ciljem uklanjanja bošnjačkog stanovništva ubistvima muškaraca i prisilnim iseljavanjem žena, djece i starijih muškaraca. Potvrđeno je da su od jutra 12. jula 1995. zločini genocida, istrebljenja i ubistva postali dio sredstava za postizanje tog cilja.

Mladić je, kako je Apelaciono vijeće utvrdilo, značajno doprinio tom UZP-u i dijelio namjeru za postizanje zajedničkog cilja.

Vijeće je, također, naznačilo da nije ubijeđeno u navode Mladićeve žalbe da je on djelovao u cilju evakuacije civila zbog humanitarnih razloga, potvrdivši zaključke iz prvostepene presude da civili koji su napustili Srebrenicu u julu 1995. nisu imali drugu mogućnost.

Vijeće nije prihvatilo ni navode iz žalbe koji se odnose na dokaze o njegovom odsustvu iz Srebrenice, nepostojanju efektivne kontrole nad MUP-om, autentičnosti i pouzdanosti određenih presretnutih razgovora, kao i njegovom znanju o zločinima i nemogućnosti da kazni odgovorne.

Hronološki posmatrano, prva presuda kojom je utvrđen genocid u Srebrenici bila je ona koju je Radislavu Krstiću, bivšem načelniku Štaba/zamjeniku komandanta Drinskog korpusa VRS-a, izrekao ICTY, a koji je 2004. godine pravomoćno osuđen na 35 godina zatvora.

ICTY je onda konstatirao kako je zločin planiran s vrha, te da su najodgovorniji članovi Glavnog štaba VRS-a.

"Vijeće naziva masakr u Srebrenici njegovim pravim imenom – genocid. Oni koji su za njega odgovorni, nosit će žig i on će služiti kao upozorenje drugima koji pomisle da počine jedan tako jeziv čin", kazao je, među ostalim, sudija Theodor Meron na izricanju presude Krstiću.

Kako se u toj presudi navodi, „za čuvanje, prevoz i pogubljenje bosanskih muslimana angažovane su jedinice VRS-a, uključujući pripadnike Zvorničke brigade te Desetog diverzantskog odreda. Učešće tako velikog broja jedinica pokazuje do koje je mjere proces bio isplaniran, a učešće Diverzantskog odreda pokazuje da je u tu operaciju bio direktno umiješan Glavni štab VRS-a”.

Kada se radi o vojnom aspektu presuda za Srebrenicu, najviše je osuđenih iz Glavnog štaba VRS-a i Zvorničke brigade, a kada se radi o policijskim strukturama, najveći broj bivših pripadnika Drugog odreda Specijalne policije Šekovići i Centra za obuku “Jahorina” MUP-a RS.

Da je genocid u Srebrenici bio svjesno planiran dokazuje i dokument broj 283/95 od 13. jula 1995., koji je potpisao tadašnji načelnik Centra javne bezbjednosti (CJB) Zvornik Dragomir Vasić, a radi se o dokumentu koji je ICTY-u dostavio jedan od članova ekspertnog tima za istraživanje ratnih zločina.

Vasić je, kao svjedok Tužiteljstva u Hagu, u procesu generalu Momčilu Perišiću, bivšem načelniku Generalštaba Vojske Jugoslavije, svjedočio “da je načelnik bezbjednosti Glavnog štaba VRS-a Ljubiša Beara dobio od generala Ratka Mladića naređenje da pobije Muslimane zatočene u Bratuncu nakon okupacije Srebrenice”.

Ljubiši Beari je u ICTY-u na suđenju za genocid 2010. godine izrečena kazna doživotnog zatvora, 2015. godine, a ista kazna izrečena je i Zdravku Tolimiru, načelniku Sektora za obavještajno-bezbjednosne poslove Glavnog štaba VRS-a.

Beara je 2017. godine preminuo tokom izdržavanja kazne u zatvoru u Njemačkoj, a Tolimir godinu prije, u trenutku kada je čekao upućivanje na izdržavanje kazne.

Na doživotni zatvor osuđen je i potpukovnik Drinskog korpusa VRS Vujadin Popović, koji je oglašen krivim za genocid, istrebljenje, ubistvo i progon Bošnjaka.

Bivšem načelniku uprave za operativno-nastavne poslove Glavnog štaba Radivoju Miletiću je izrečena zatvorska kazna u trajanju 18 godina, dok je član Glavnog štaba VRS-a Milan Gvero osuđen na pet godina, ali je umro dok se nalazio na privremenoj slobodi.

Pri Glavnom štabu VRS-a djelovao je 10. diverzantski odred, čijih je šest nekadašnjih pripadnika osuđeno zbog pogubljenja na ekonomiji "Branjevo", u blizini zvorničkog sela Pilica, gdje je ubijeno oko 800 muškaraca, od kojih su neki imali poveze na očima i rukama, a koji su prethodno dovezeni autobusima iz škole u ovom mjestu.

Dražen Erdemović priznao krivicu

Dražen Erdemović je bio prvi koji je u ICTY-u priznao krivicu zbog sudjelovanja u ubistvima zarobljenih muškaraca i dječaka, te je 1996. godine osuđen na pet godina, dok je Marko Boškić priznao krivnju te je u Sudu BiH, po sklopljenom sporazumu, osuđen na deset godina zatvora.

Na dugotrajne kazne zatvora osuđeni su – Franc Kos, koji je dobio 35 godina, Stanko Kojić 32 i Zoran Goronja 30 godina, dok je Vlastimiru Golijaninu izrečena zatvorska kazna u trajanju od 15 godina.

Kosu, bivšem komandiru Prvog bijeljinskog voda 10. diverzantskog odreda, izrečena je do sada najstrožija kazna u Sudu Bosne i Hercegovine zbog zločina u Srebrenici.

"Ubijali smo po deset ljudi koje je Vojna policija izvela iz autobusa. Zarobljenici iz prva dva autobusa imali su vezane ruke, a mislim da su ostalima i oči bile vezane. Za strijeljanje ljudi iz jednog autobusa trebalo nam je do sat vremena", rekao je Kos tokom svjedočenja.

Srbija je donijela dvije presude za zločine u Srebrenici. Jedna je donesena nakon što je s bivšim pripadnikom 10. diverzantskog odreda Brankom Gojkovićem zaključen sporazum o priznavanju krivice kojim je osuđen na zatvorsku kaznu u trajanju deset godina.

Drugom presudom su četvorica nekadašnjih pripadnika paravojne jedinice “Škorpioni” – Slobodan Medić, Branislav Medić, Pero Petrašević i Aleksandar Medić – osuđeni na ukupno 53 godine zatvora za ubistva Srebreničana počinjena kod Trnova.

U Hrvatskoj su, također, bivši pripadnici “Škorpiona” Milorad Momić i Slobodan Davidović zbog zločina kod Trnova osuđeni na po 15 godina zatvora.

Dosad je osuđeno šest nekadašnjih pripadnika Zvorničke brigade VRS-a, a najstrožija kazna, od 35 godina, za pomaganje u genocidu izrečena je načelniku bezbjednosti u Brigadi Dragi Nikoliću, dok je zamjenik komandanta Dragan Obrenović osuđen na 17 godina nakon priznanja krivnje.

"Kriv sam i za ono što nisam učinio, što nisam pokušao zaštititi te zarobljenike, bez obzira na privremenost moje tadašnje funkcije. Iznova sebi ponovo postavljam pitanje šta sam mogao da učinim, a šta nisam učinio. Hiljade nevinih žrtava je stradalo. Ostali su grobovi, izbjeglice, sve razoreno i nesreća opšta. Dio odgovornosti za to snosim i ja", kazao je Obrenović.

Bivši komandant Zvorničke brigade Vinko Pandurević je osuđen na 13 godina zatvora zato što nije spriječio i kaznio svoje podređene koji su sudjelovali u zločinima počinjenim u Srebrenici, a načelnik inžinjerije u brigadi Dragan Jokić osuđen je na devet godina.

Pomoćnik načelnika za bezbjednost Milorad Trbić je zbog genocida osuđen na 20 godina, nakon što je Sud BiH zaključio da je sudjelovao u udruženom zločinačkom poduhvatu i operacijama hvatanja, zatvaranja i pogubljenjima po prijekom postupku, te potom pokopavanja i prikrivanja tijela ubijenih Bošnjaka iz Srebrenice.

Trbić je prva osoba koju je Sud Bosne i Hercegovine osudio zbog genocida, dok je Slavko Perić, pomoćnik komandanta za bezbjednost Prvog bataljona Zvorničke brigade VRS-a, dobio 11 godina zatvora za pomaganje u genocidu.

Veza između Glavnog štaba VRS-a i policijskih jedinica na terenu u Srebrenici, prema presudama ICTY-a, bio je Ljubiša Borovčanin, koji je od 10. jula 1995. bio komandant združenih snaga jedinica policije, a koji je u Haagu osuđen na 17 godina zatvora.

Kako je sudski utvrđeno, masovna ubistva Srebreničana nakon 11. jula vršena su i u skladištu Zemljoradničke zadruge u Kravici, za šta je osuđeno ukupno devet nekadašnjih pripadnika Drugog odreda Specijalne policije Šekovići, od kojih su većina bivši pripadnici Trećeg voda Skelani ove jedinice.

Tako su na po 20 godina zatvora osuđeni Željko Ivanović, Brano Džinić i Radomir Vuković, a ista kazna je izrečena komandiru Trećeg voda Skelani Milenku Trifunoviću te nekadašnjim pripadnicima tog voda Slobodanu Jakovljeviću, Branislavu Medanu, Aleksandru Radovanoviću i Petru Mitroviću.

Kako je presudama potvrđeno, pripadnici Drugog odreda Šekovići sudjelovali su u zarobljavanju velikog broja Srebreničana, koji su sprovedeni u skladište Zemljoradničke zadruge Kravica, gdje su ubijeni.

U presudama je, također, navedeno da su Trifunović, Radovanović i Mitrović iz automatskih pušaka pucali u zarobljene, Džinić i Vuković su na njih bacali ručne bombe, a Jakovljević, Medan i Ivanović su čuvali stražu kako bi spriječili bjekstvo zarobljenika kroz prozore skladišta, u čemu im se, nakon što je ispalio hice, pridružio i Mitrović.

Jedini bivši pripadnik Drugog odreda Šekovići koji je sporazumno priznao krivicu za sudjelovanje u pretresanju bošnjačkih sela u Srebrenici, zarobljavanju i sprovođenju muškaraca do magacina u Kravici, a potom čuvanju straže kako neko od napadnutih ne bi pobjegao, jeste Vaso Todorović, koji je osuđen na šest godina.

Osim policajaca Drugog odreda Šekovići, za zločine počinjene u Kravici osuđeni su i pripadnici Centra za obuku “Jahorina” pri MUP-u RS.

Komandant ovog centra u julu 1995. Duško Jević i komandant Prve čete ove jedinice Mendeljev Đurić osuđeni su na po 20 godina zbog učešća u ubistvima u Kravici i prisilnom premještanju civilnog stanovništva s područja Srebrenice.

U sudskoj odluci stoji “da su njih dvojica, svjesni da će muškarci biti pogubljeni po prijekom postupku, naredili pripadnicima Prve čete da sudjeluju u prisilnom premještanju, odvajanju vojno sposobnih muškaraca, njihovom zatvaranju i držanju u tkz. ‘bijeloj kući’, te kasnijem masovnom ubijanju zarobljenih u skladištu u Kravici”.

Na istu kaznu od 20 godina je osuđen Božidar Kuvelja, kao pripadnik Drugog voda u Prvoj četi, zbog sudjelovanja u prisilnom preseljenju i ubistvima muškaraca u Kravici.

"Vijeće je zaključilo da je, nakon masovnog ubistva muškaraca u Kravici 13. jula 1995. godine, Kuvelja u jutarnjim satima narednog dana pucao iz puškomitraljeza u preživjele koji su na prevaru pozvani da izađu iz skladišta", navedeno je u presudi.

Čak trojici bivših pripadnika ove jedinice su kazne izrečene po sporazumima o priznanju krivnje, te je Dragan Crnogorac osuđen na 13 godina, a Milivoje Ćirković i Zoran Kušić na po pet godina zatvora.

Ćirković i Kušić su priznali da su u blizini Zemljoradničke zadruge Kravica, po naređenju svojih starješina, ubili po jednog zarobljenika bošnjačke nacionalnosti.

Zbog genocida i drugih zločina u Srebrenici počinjenih nakon 11. jula 1995. godine, Apelaciono vijeće Suda BiH je u oktobru 2018. osudilo Ostoju Stanišića, bivšeg komandanta Šestog bataljona Zvorničke brigade VRS-a na pet godina zatvora za pomaganje u genocidu, smanjivši mu prvobitnu kaznu od 11 godina zatvora.

Vijeće je zaključilo kako su pripadnici Šestog bataljona VRS-a 14. i 15. jula 1995. godine pod nadzorom optuženog, sudjelovali u prihvatu i osiguranju više stotina zarobljenih muškaraca, koji su držani u školi u zvorničkom selu Petkovci, a kasnije je njih više od 700 strijeljano na obližnjoj brani.

"Optuženi je angažovao pripadnike Šestog bataljona da čuvaju zatvorenike pred školom, mada je nesporno da su ih čuvali i drugi pripadnici VRS-a. Vijeće je, također, zaključilo da je Stanišić znao za plan ubijanja, ali nije moglo zaključiti da je dijelio genocidnu namjeru sa izvršiocima", rečeno je prilikom izricanja presude.

Najnoviji podaci

Međutim, najnoviji podaci o dinamici suđenja za proteklu godinu svjedoče o svojevrsnom kontinuitetu zastoja i kašnjenja u procesuiranju najtežih zločina, a na što, pored žrtava, upozoravaju i relevantne domaće i međunarodne institucije.

Naime, pravomoćne presude kojima su Rade Garić i Srećko Aćimović osuđeni na 17, odnosno sedam godina zatvora zbog genocida i zločina nad Bošnjacima iz Srebrenice i Vlasenice, te nepravomoćna oslobađajuća presuda bivšim policijskim rukovodiocima i jedna optužnica, rezultat su rada državnih pravosudnih institucija u protekloj godini.

Radetu Gariću je Apelaciono vijeće Suda Bosne i Hercegovine smanjilo kaznu za tri godine, te ga drugostepenom presudom osudilo na 17 godina zatvora za zločine počinjene nad bošnjačkim stanovništvom iz Vlasenice i Srebrenice 1992. i 1995. godine.

On je oglašen krivim za progon Bošnjaka iz Vlasenice i Srebrenice ubistvima, prisilnim nestancima, fizičkim i psihičkim zlostavljanjem te drugim nečovječnim djelima.

Garić je u okviru zločina protiv čovječnosti osuđen za učešće u tri odvojena slučaja ubistva bošnjačkih civila.

Aćimoviću je također smanjena kazna za dvije godine. On je kao bivši komandant Drugog bataljona Zvorničke brigade VRS-a, u prvostepenom postupku 16. oktobra 2020. godine oglašen krivim za pomaganje u genocidu, konkretno, za pomaganje u zatvaranju bošnjačkih muškaraca dovezenih u školu u selu Roćević, općina Zvornik, i njihovim ubistvima na obali Drine kod Kozluka, te osuđen na devet godina.

Presudom je utvrđeno da je učestvovao u ubistvima 818 muškaraca 15. jula 1995. na obali Drine kod Kozluka.

"Optuženi je bio svjestan da će biti ubijeni, ali je potom svjesno počinio radnje da se provede plan počinjenja genocida. Postupajući po naredbi koju je dobio iz komande Zvorničke brigade, optuženi je obezbijedio municiju i dao naredbu da se zarobljenici prevezu na obalu Drine u Kozluku, gdje su na lokaciji šljunkare ubijeni po kratkom postupku i potom pokopani. Tog je dana, 15. jula 1995. godine, ubijeno 818 muškaraca iz Srebrenice", naveo je sudija Staniša Gluhajić, čitajući prvostepenu presudu.

Sud BiH je 16. augusta 2021. godine donio drugostepenu presudu kojom je kao neosnovana odbijena žalba Tužiteljstva BiH, dok je žalba branioca optuženog Srećka Aćimovića uvažena u pogledu odluke o kazni, te je prvostepena presuda preinačena i Aćimović je osuđen na sedam godina.

Istovremeno, Sud BiH je u novembru 2021. godine u nedostatku dokaza oslobodio Miodraga Josipovića, Branimira Tešića, Dragomira Vasića, Danila Zoljića i Radomira Pantića optužbi za učešće u djelimičnom istrebljenju bošnjačkog stanovništva istočne Bosne.

Josipović je bio načelnik Stanice javne bezbjednosti (SJB) u Bratuncu, Tešić zamjenik komandira Policijske stanice u Bratuncu, Vasić načelnik zvorničkog Centra javne bezbjednosti (CJB), Zoljić komandant Posebnih jedinica policije (PJP), a Pantić kao bivši komandir Prve čete PJP-a.

Vasić je oslobođen optužbe za izvršenje genocida, a ostala četvorica za pomaganje u genocidu.

U aprilu ove godine Državno tužiteljstvo uložilo je žalbu na oslobađajuću presudu u ovom predmetu, tražeći da se presuda ukine i ponovi postupak, dok su odbrane tražile da se žalba odbaci u cijelosti i potvrdi prvostepena presuda.

Prema podacima kojima BIRN BiH raspolaže, trenutno se pred Sudom BiH vode tri postupka za genocid u Srebrenici, a tokom prethodne godine podignuta je jedna optužnica – protiv Milenka Živanovića, ratnog komandanta Drinskog korpusa VRS-a. On je gotovo istovremeno optužen i u Bosni i Hercegovini i u Srbiji za slične zločine u Srebrenici 1995. godine.

Optužen je da je vršio planiranje i rukovođenje aktivnostima jedinica Drinskog korpusa u rasprostranjenom i sistematskom napadu usmjerenom protiv bošnjačkog civilnog stanovništva na području Srebrenice i Žepe 1995. godine. Tereti se i da je učestvovao u udruženom zločinačkom poduhvatu.

Prema srbijanskoj optužnici, on je naredio prisilno preseljenje bošnjačkog civilnog stanovništva sa određenih područja u zoni odgovornosti Drinskog korpusa i svojim naredbama i radnjama učestvovao u prisilnom preseljenju bošnjačkog civilnog stanovništva iz zaštićene zone Srebrenica.

Početak suđenja u Višem sudu u Beogradu odgođen je da bi se razmotrila ponuda o transferu predmeta iz BiH.

Inače, desetorica optuženih u međuvremenu, nedostupni su bh. pravosuđu.

Naime, bijegom u Srbiju, suđenje Milomiru Savčiću je obustavljeno. Njega pripadnici Sudske policije, nakon što mu je Sud BiH 9. augusta 2021. godine odredio pritvor zbog nepoštivanja izrečenih mjera zabrane, nisu pronašli na adresi.

Savčić je optužen da je, u svojstvu komandanta 65. zaštitnog motorizovanog puka pri Glavnom štabu VRS-a, pomagao u genocidu počinjenom u Srebrenici u julu 1995. godine.

Prisilni transport

Kako iz Tužilaštva navode, ukupno deset optuženih za zločine na području Srebrenice nalazi se izvan Bosne i Hercegovine, uglavnom u Srbiji.

Prvi koji se u vrijeme optuženja za genocid u Srebrenici nalazio na teritoriji Srbije je Milisav Gavrić, nekadašnji zamjenik komandira Policijske stanice (PS) Srebrenica.

Optužnica koja ga tereti da je u Potočarima pomagao u prisilnom transportu nekoliko hiljada bošnjačkih civila, učestvovao u izdvajanju muškaraca iz grupe civila, te da je odvodio muškarce koji su bili u krugu Cinkare kojima se od tada gubi svaki trag, potvrđena je u junu 2008. godine.

Međutim, i pored jasnih dokaza i sudski utvrđenih činjenica nastavljena je praksa negiranja genocida, pa je bivši visoki predstavnik u BiH u julu 2021. godine nametnuo izmjene i dopune Krivičnog zakona kojim se zabranjuje negiranje genocida, ali i drugih ratnih zločina ili veličanje osuđenih ratnih zločinaca.

Analize pokazuju da se negiranje genocida u Srebrenici značajno smanjilo u prvoj godini od početka zakonske zabrane umanjivanja i negiranja ratnih zločina.

I pored toga, prema raspoloživim podacima, na adresu Državnog tužiteljstva stiglo je više od 50 krivičnih prijava podnesenih na temelju zabrane negiranja genocida, drugih ratnih zločina ili veličanja zločinaca, ali nije podignuta niti jedna optužnica.

Izostanak optužnica kod žrtava izaziva bojazan da bi nekažnjavanje moglo dovesti do ponovnog ohrabrivanja negatora.

Nažalost, ni do danas, 27 godina nakon genocida počinjenog u Srebrenici, nisu pronađene sve žrtve, niti su pred lice pravde privedeni brojni počinitelji i naredbodavci brutalnih zločina.

Do sada su u Memorijalnom centru Srebrenica - Potočari ukopani posmrtni ostaci 6.671 žrtve genocida, pronađeni na oko 570 različitih lokaliteta i brojnih masovnih grobnica, a samo u Srebrenici i susjednim općinama otkrivene su 94 masovne grobnice.

Na nedovoljan angažman nadležnih pravosudnih institucija i evidentno kašnjenje u procesuiranju ratnih zločina, te na kontinuirani pad pravosnažno osuđenih od 2014. godine upozoravaju žrtve, umorne od čekanja, ali i brojne relevantne domaće i međunarodne institucije, uz bojazan da će usljed proteka vremena brojni počinitelji izmaći pravdi.

Tako Misija OSCE-a u Bosni i Hercegovini u najnovijem izvještaju procjenjuje kako pravosudne institucije neće ispuniti rok zacrtan u Revidiranoj strategiji za rad na predmetima ratnih zločina, u skladu s kojom svi predmeti trebaju biti okončani do kraja 2023. godine.

Određeni politički subjekti u Bosni i Hercegovini i dalje otežavaju provođenje Revidirane državne strategije za rad na predmetima ratnih zločina, što se najviše očituje u propustu Vijeća ministara BiH da imenuje Nadzorno tijelo za praćenje provođenja Strategije, upozorava Misija OSCE-a.

Državna strategija za rad na predmetima ratnih zločina koju je Vijeće ministara BiH usvojilo u decembru 2008., zamišljena je kao niz smjernica za procesuiranje predmeta ratnih zločina do kraja 2023. godine.

U septembru 2020. godine usvojena je Revidirana strategija, koja je imala za cilj jačanje mehanizama za praćenje njezinog provođenja, prvenstveno kada se radi o ulozi i nadležnostima Nadzornog tijela, koje Vijeće ministara BiH još nije imenovalo.

Značajna izmjena se odnosila na redefiniranje kriterija na osnovu kojih će se izvršiti raspodjela predmeta.

Najsloženiji predmeti

Kriteriji za ocjenu složenosti predmeta u Revidiranoj strategiji, koji su zasnovani na dvojakoj procjeni složenosti predmeta – na težini krivičnog djela i ulozi počinitelja, osmišljeni su tako da osiguraju da se najsloženiji predmeti, uključujući one s optužbama za genocid, zločine protiv čovječnosti i komandnu odgovornost ili udruženi zločinački poduhvat, procesuiraju na državnom nivou, a manje složeni predmeti u entitetima i Brčko distriktu BiH.

Strategijom je izričito zacrtano da se pravosudne institucije na državnom nivou moraju prioritetno posvetiti istragama i presuđivanju predmeta koji uključuju najodgovornije počinitelje, kao i najsloženijim predmetima. Takva prioritizacija bi trebala osigurati privođenje pravdi lica najodgovornijih za davanje naređenja ili onih koji su imali komandnu odgovornost nad drugim licima u počinjenju najtežih zločina.

U OSCE-ovom izvještaju se traži od Vijeća ministara BiH da hitno i bez odlaganja imenuje Nadzorno tijelo i razmotri na koji način se može osigurati adekvatno praćenje provođenja Revidirane strategije, a od Suda i Tužiteljstva BiH da provedu sve preporuke iz tematskog izvještaja Misije iz 2019. – Upravljanje predmetima, i izvještaja sutkinje Joanne Korner iz 2020. godine, te da javnosti daju relevantne i detaljne informacije o istragama krivičnom gonjenju i presuđivanju predmeta ratnih zločina.

"Prihvatanje činjenica je kamen temeljac za mir i pomirenje, i njihovo poricanje i pokušaji revizionizma ometaju procese pomirenja", ističe se u Izvještaju OSCE-ove misije u Bosni i Hercegovini.