Ferida Duraković: O viznom režimu i ostalim jadima

Piše: Ferida Duraković

(Otvoreno pismo međunarodnoj zajednici)

Poznata bosanskohercegovačka pjesnikinja Ferida Duraković na jednoj od redovnih sesija evropskih ambasadora u održala je govor koji prenosimo u cijelosti.

Dame i gospodo,

Ovog trena moram reći kako mi nedostaje pozitivne energije, stava i optimizma. Preduge su bile godine rata; potom su preduge bile godine poslijeratnog oporavka, nezadovoljstva, očaja, siromaštva i nedostatka „normalnog“ života kakav imaju „normalni“ evropski građani – ja sebe smatram normalnom Evropljankom usprkos stvarnosti koja mi kaže: „Ne, ti nisi dio Evrope; ti dolaziš s područja Zapadnog Balkana – samo probaj da proputuješ Evropom sa svojim imenom i prezimenom, i sa pasošem svoje zemlje, pa ćeš vidjeti: nema šanse da to uradiš onako kako to čini sav normalan svijet“!

Moj pogled na Bosnu i Hercegovinu, međutim, i Bogu hvala na tome, ne bi trebalo da bude sveopći, a svakako se nadam da u budućnosti to neće biti pogled moje četrnaestogodišnje kćeri; a valja i naglasiti (na temelju moga ratnog iskustva) da ništa nije sasvim loše i sasvim beznadno – napokon, proživjela sam sa svojim najbližim mnogo gore i mnogo beznadnije dane. Ali danas sam tek sredovječna žena, pjesnikinja na sve osjetljiva; umorna sam, i dosta mi je čekanja na neki bolji život koji će doći (a vrijeme teče li teče...); činjenica da ne mogu učiniti ništa da stvari imalo popravim frustrira me i baca u očaj svih ovih godina – interesantno, to osjećanje nisam nikada imala u vremenu rata od 1992. do 1995. Čekanje Godota može biti strašno iscrpljujuće i neproduktivno.

Nikad nisam bila preveliki patriota u onom „odomaćenom“, a kamoli u onom etničkom („konstitutivnom“) smislu riječi. Ali kao misleće ljudsko biće, kojem se zalomilo da živi ovdje, koje je odlučilo da ostane ovdje i dijeli sudbinu s porodicom i prijateljima, mogu tek izreći ono što osjećam o prisustvu međunarodne zajednice u mojoj zemlji, kao i o rezultatima njenog prisustva u BiH.

Možda će biti neprilično, ali napraviću ocjenu rezultata OHR-a od jedan do pet. Ako vrijeđam, oprostite, ali tako će mi biti lakše da napravim opštu sliku stvari. Dakle, na skali od jedan do pet, prisustvo OHR-a dobilo bi moju solidnu dvojku, čak malo naginjući na dva plus. U našim školama ta se ocjena zove dovoljan ili dovoljan plus. Objašnjenje za ovu ocjenu u periodu između 1996. i 2006. godine je ovo:

Poredeći sadašnju situaciju sa onom iz 1996. godine – u vrlo specifičnom, materijalnom, ekonomskom, svakodnevnom smislu riječi, situacije je – neusporediva! Onaj ko tvrdi suprotno izriče tešku i uvredljivu laž. Stranci koji dolaze u BiH, posebno u Sarajevo, obično su zapanjeni rezultatima rekonstrukcije u našoj zemlji, tj. obnove svih vidljivih aspekata našeg života. To je istina, pouzdano: međunarodna zajednica uložila je meni nepoznatu, ali očigledno i u apsolutnom smislu nevjerovatnu sumu novca u poratnu rekonstrukciju Bosne i Hercegovine, u fizičku obnovu kuća, zgrada, institucija, mostova, cesta, infrastrukture, škola i zdravstvenih ustanova, i svih drugih građevina važnih za život... Ovo je bio dio velikog uspjeha međunarodne zajednice, u to nema sumnje. I opet, nema sumnje.

Ali, trebalo je, također, uraditi još jednu, krajnje važnu stvar, istovremeno s ovom pomenutom; čak i ako je urađena, neko je nije uradio kako treba − međunarodna zajednica? Ostali (dobro)činitelji? – a to je da se posveti, ne više novca nego više vremena, više strpljenja, više praktičnih predavanja, informisanju stanovništva, njihovoj edukaciji, direktnom razgovoru s ljudima u lokalnim zajednicama (ne s njihovim političkim predstavnicima!), da im se pojasni dokle će trajati ovo davanje pomoći, novca i podrške za fizičku obnovu života, i koliko je (bilo) važno za lokalno stanovništvo da svi pojedinačno imaju istu odgovornost (a ne da budu tek ovisnici o njihovoj pomoći!) za sve što se izgradi, za sve što se obnovi i podigne u njihovim vlastitim lokalnim zajednicama – ne samo u materijalnom nego i u moralnom, političkom, demokratskom smislu. To je, možda, bilo nešto što se kod međunarodne zajednice podrazumijevalo u startu, i vjerovatno je to podrazumijevanje bilo greška: oni nisu bili svjesni realne (ne imaginarne) historije (i posebno historije demokratije) ovoga dijela svijeta... I šta se desilo? Običan svijet, ili bolje reći etničke grupe, koje smo primorani da zovemo politički korektno „konstitutivni narodi“, koje su se odmah nakon rata pretvorile u „naše“ i „njihove“ stanovnike entiteta , bili su ljudi koji su više od tri (četiri? šest? petnaest?) godina živjeli na račun međunarodne zajednice i pod njihovom upravom; ljudi koji su izgubili osnovni osjećaj dostojanstva i obaveze i prema samima sebi, a kamoli prema onima koji su im pružali pomoć – oni, čini mi se, i ne razumiju šta sa svoje strane treba da urade i koje zadatke da ispune – jer imali smo, i imamo, i u ovom samom trenutku, svemoguću međunarodnu zajednicu da nas hrani, da nam pomaže, da nam kaže šta da činimo, čak i onda kad ni ona sama ne zna šta da čini s nama! A sve ovo čini u partnerstvu za ignorantskim, neobrazovanim, nekompetentnim vođama naše tri „konstitutivne“ etnonacionalističke „elite“. U tom smislu mi samo treba da slijedimo „žutu stazu od cigli“ i stići ćemo do Smaragd-Grada Evropske unije – a ono što ćemo tamo naći iznenadiće ne samo Čarobnjaka iz Oza nego i gomilu smiješnih prijatelja male djevojčice Dorothy.

Koga, onda, kriviti za našu priču? Nisam politički ekspert, niti donosim političke odluke, tek mogu da posmatram i opišem stvari.

A sada, poredeći situaciju između 1996. i 2006. godine, pa onda situaciju između 2006. i 2009. godine, s nekom mogućom situacijom u budućnosti (na primjer „da nas ostave same“ ali pod kontrolom EU; ili da nas ostave same bez kontrole EU i da počnemo sami odlučivati), mislim da će svaki budući let Bosne i Hercegovine iznad gnijezda Evropske unije biti dramatičan, veoma težak, sasvim neobičan, u poređenju s drugim državama Zapadnog Balkana. Pitam se zašto je to tako? Jesmo li mi kao država toliko gori od npr. Hrvatske? Od Srbije? Makedonije? Crne Gore? Albanije? Jesmo li doista toliko gadni i nekompetentni? Jesmo baš toliko nesposobni da se uklopimo u ono što traži Evropska unija? Ili ovdje ima nešto što ja ne vidim? Nešto što ni vi ni ja ne vidimo? Nešto što nas čini otpadnicima Evrope? Bosna i Hercegovina, za razliku od svih novoformiranih država u susjedstvu, po svojoj krhkoj i neobičnoj i lijepoj multikulturnoj suštini mogla je biti primjer za Evropu; ali ta fina i plemenita suština je izgubljena – ne zahvaljujući meni, ili ne zahvaljujući vama.

Biti ekstremno negativan u vezi sa svim stvarima koje je ovdje učinila međunarodna zajednica, ili koje još čini, ili koje će učiniti u Bosni i Hercegovini, može biti samo provokativno i neproduktivno. Ovdje mediji kao da nemaju reći baš nijednu pozitivnu stvar o životu ovdje, i o ulozi međunarodne zajednice u BiH – svakodnevno se susrećemo samo s lošim vijestima. A ja, u međuvremenu, nemam namjeru da svoj život stavim na čekanje. Možda je moje strpljenje na izmaku; ali ovdje žive neki mladi ljudi koju se spremni da sve preuzmu i da pokrenu vlastitu viziju Bosne i Hercegovine. Zato baš na ovom mjestu hoću da naglasim jednu specifičnu i konkretnu stvar: treba maksimalno olakšati, što je moguće prije, gotovo jučer, vizni režim; treba pustiti mlade ljude da idu u vanjski svijet – najprije one koji su ovdje rođeni i nikad praktički nisu imali priliku da neko vrijeme provedu izvan BiH; potom treba dovesti mlade ljude iz bh. dijaspore koji žele da pomognu BiH svojim sjajnim znanjem koje su stekli školujući se po svijetu. Pomozite tim dvjema grupama da se sretnu; pomozite im i da sretnu svoje inozemne kolege; neka razmijene iskustva, neka postanu prijatelji s Drugima, neka vide praktične aspekte života unutar evropske porodice – zaista vjerujem da je to pravi način da se BiH promijeni na dobar način. Inače, ostaćemo zaglavljeni s onima koji će isisati svu našu pozitivnu energiju, i svu vašu podršku i strpljenje.

Writes: Ferida Duraković

(An Open Letter to the International Community)

Well-known Bosnian poet was speaking at one session of EU ambassadors in Bosnia and Herzegovina. Here’s complete version of the speech.

Ladies and gentlemen,

At this moment I must say that I have a lack of positive energy and attitude and optimism; too long were the years of war; than too long were the years of post-war recovery process, discontent, despair, poverty and deprivation of “normal” life as a “normal” European citizen -- I consider myself European in spite of the reality that says, No, you are not a part of Europe, you come from the Western Balkan – just try to travel through Europe with your name and passport and you will see that you can’t do it as normal world do it!

However, and thanks God, mine does not have to be a general view of Bosnia-Herzegovina, and I hope will not be in the prospective a view of my daughter of 14; and what is important to stress (from my war experience) is that nothing is definitely too bad and finally hopeless – at last, I lived through much worse and more hopeless days. Bat I am just a middle-aged woman, a poet too sensitive about everything, tired and bored of waiting for a better life to come (and time passes and passes by…), and the fact that I can’t do anything serious to make it better makes me frustrated and devastated during these recent years – the feeling I never had between 1992 and 1995. Waiting for Godot to come can be exhausting and unproductive.

I never was a much of a patriot in this “domestic”, let alone ethnical (“constitutive”) sense of the word. But as a thinking human being who happened to live here, decisive to stay here and live here with family and friends, I can only say what I feel about the presence of the International Community in my country, as well as about the results of their presence here.

Would it be impertinent if I make a mark scale of OHR results between 1 and 5? If yes, I apologize; but this can be the easier way for me to make a general picture. Ergo, on the scale between 1 and 5, presence of the OHR can obtain my solid 2, inclining to 2+ mark. In our schools we call it “enough” or “enough plus”. The explanation for this mark for the period 1996-2006 is as follows:

Comparing present situation to the situation in 1996: in a very specific, material, economical, every-day-life sense of the word, the situation is – incomparable! One who says opposite will say a hard and offensive lie.

Foreigners who come to Bosnia, in Sarajevo especially, are usually amazed by the results of reconstruction in our country, by renewal of all visible aspects of our life. This is true, and very much so: the International Community put an unknown, but obviously and absolutely enormous, an incredible sum of money in reconstruction if Bosnia-Herzegovina, and in the physical renovation of houses, buildings, institutions, bridges, roads, infrastructure, schools and health care institutions, and other premises important for our life… This was a part of great success of the IC in Bosnia, no doubt. No doubt.

But, there was, I think, an extremely important thing to be done at the same time; even if it was done, it was not done properly -- by IC? by our side? by other (bene)factors? -- to dedicate not more money but more time, more patience, more workshops, to inform and educate, to talk to local people in local communities (not to their political representatives!), to explain them how far this giving-away of aid&money&support for reconstruction of physical life was going to go, and how important for local inhabitants was(is?) to make themselves equally responsible (and not only addicted!) to build, to reconstruct and to renew their own life in local communities -- not only in physical but in moral and political, more democratic sense. Probably it was something the international community felt as self-understanding thing, and probably this was a mistake: not being aware of the real (not imagining) history (and democracy history) of this part of the World…

So, what happened? Ordinary people, or better ethnic groups, which we have to call politically-correct “constitutive peoples”, who became freshly out-of-war inhabitants of their own or other’s “entities”, people who lived for more than three (4? 6? 15?) years on account of international human aid and governance, were the people who lost their basic sense of dignity and duty toward themselves as toward those who gave them support – they, I think, nowadays do not understand what is there from their side to be done and fulfilled -- because we have, and we had had, and we have being having the all-mighty International Community to feed us, and support us, and tell us what to do even if they themselves don’t know what to do with us! And all of this was made in partnership with ignorant, under-educated, incompetent leaders of our three “constitutive” etno-nationalistic elites. So, we only had to follow “the yellow brick road” and we would come to the Emerald City of EU – and what we find there will surprise both the Wizard of Oz as well as a bunch of funny friends of Dorothy.

Who is, then, to blame for our story? I am not a political or policy expert, I just watch and describe what I see here.

Comparing the above description of our situation between1996-2006, and the situation between 2006 and 2009, and some possible situation in future (for instance of being ‘left alone’ with EU control, or being left alone without EU and decide of our own), I would like to say that any form of future flying Bosnia-Herzegovina over the EU nest will be dramatic, will be hard, will be extremely unusual comparing to other states on the Western Balkans. And I wonder why? Are we so much worse than Croatia? Serbia? Macedonia? Albania? Montenegro? Are we really so bad and incompetent? Are we really extremely not-capable of fitting in EU?

Or is there something else I do not see? Something else I and you do not see? Something that makes us the outcast of Europe? Bosnia-Herzegovina, unlike newly proclaimed one-national countries around, in its fragile and unusual and beautiful multi-culturalism could have been an example for Europe; but this fine-noble thing was lost -- not thanks to me, or not thanks to you…

Being extremely critical about all the things the International Community did, or does, or will do in Bosnia-Herzegovina can only be provocative and unproductive. Media here do not seem to have a single good thing about life here, and about the IC role here -- we are daily faced with bad news. I do not, in the meantime, intend to put my only life on hold. My patience can be worn-out, but there are young people waiting to take-over, waiting to put in motion their own vision of Bosnia-Herzegovina.

And now I come to stress one specific and concrete thing to be done in order to make Bosnia functional state and society in the near future: to maximally ease, as soon as possible, almost yesterday, the visa regime; to make younger people go to the outer world – first those who were born here and never had a chance to spend some time outside Bosnia, and then young people from diaspora who want to help Bosnia-Herzegovina with their own excellent knowledge gained in the outside world. Let them meet; let them meet their foreign friends, exchange their experiences, make friends with Others, see the practical aspects of living within the frame of European family – I do believe that this is the right way to make Bosnia change in a good way. Otherwise we are stuck with those who will drain-out all our positive energy and all your support and patience.

radiosarajevo.ba