Evropska unija 2034.

Radiosarajevo.ba
Evropska unija 2034.

Švedski esejista Kjell Albin Abrahamsson iz magazina Fokus Evropu 2034 zamišlja kao zajednicu svih zemalja osim Turske. Naoružana zajedničkom energetskom politikom i jedinstvenim glasom, Evropska unija je igrač broj 1. na globalnoj političkoj sceni.


Kako je čudno kada se sjetimo da je Evropska unija prije 25 godina imala samo 27 članica. Danas, četvrt stoljeća poslije, sve evropske zemlje članice su Evropske nije. Teško slomljiva točka otpora bila je Bjelorusija, gdje su braća Lukašenko konačno poraženi građanskim svepokretom. Posljednja kontinentalna zemlja koja se pridružila EU bila je Švicarska, koja je izdržala do 2030. i konačno se pridružila moćnoj Uniji, a iste je godine Švedska postala punopravna članica NATO-a. Klub međunarodnih novinskih dopisnika u Briselu obilježio je ovaj događaj time što je Švicarskoj dodijelio nagradu „Vaclav Klaus“, koja je imenovana po euroskeptičnom češkom predsjedniku poznatom po neumoljivom plivanju uz rijeku.

Do 2034. ljeta gospodnjeg pitanje ulaska Turske u Evropsku uniju još uvijek nije riješeno iako ova zemlja ispunjava sve formalne kriterije za pristup Uniji. Za takav status Turska ima zahvaliti Francuskoj, Velikoj Britaniji i Njemačkoj. Turska usko sarađuje sa Evropskom unijom i u potpunosti koristi njene obilate strukturne fondove, između ostalog, ali nije zvanično dio kluba. „Nominalno su nam dostupna sva jela s briselskog menija, ali u praksi dosežemo tek do odvratnih briselskih birokratskih mrvica“, požalio se nedavno turski premijer. Zahvaljujući svom sekularnom uređenju, naprednoj tržišnoj ekonomiji i živućoj demokratiji, Turska je postala uzor za sve svoje muslimanske susjede u regiji. Broj stanovnika nadmašio je broj stanovnika Njemačke već prije deset godina, i puka demografska činjenica, uz još uvijek neriješeno kiparsko pitanje, glavni su razlozi čudnog položaja Turske van skuta Evropske unije.

Kraj etnocentrične Unije

Kratak pogled u retrovizor pokazuje da je svako novo proširenje Evropske unije donosilo sve teže izazove. Sjena nostalgije natkriljuje lagano proširenje evropske porodice iz 1995. godine, kada se EU okoristila o bogate, neutralne i kompromisu sklone zemlje kakve su Austrija, Finska i Švedska.

Proširenje iz 2004. godine, koje je podrazumijevalo integraciju osam bivših komunističkih zemlja Centralne Evrope zajedno sa dva sredozemna ostrva, bilo je zapravo veliko ekonomsko i psihološko iskušenje za Uniju dodat „etnocentriranu“ na Zapad. Premda članice Unije, bivše komunističke zemlje još uvijek glođe njihova teška komunistička prošlost i planska ekonomija, a još uvijek su jako obazrivi prema intervenciji vlade u ekonomiju i ekonomskoj regulaciji.

Najljući otpor izgradnji super-države na temeljima Evropske unije došao je upravo iz ovih zemalja, s Bugarskom i Rumunijom na čelu, čije je priključenje Uniji zadalo težak udarac. Integracija bivših jugoslavenskih republika, s Hrvatskom na čelu, pa onda i Albanijom pride, bila je jako skupa na ekonomskom planu, ali ipak dobro usidrena u frazu o „uskrsnuloj Jugoslaviji u većem, mirnom i demokratiziranom pakovanju“, kako napisa jedan novinar.

Međunarodna diplomatija

Uprkos svim apokaliptičkim predskazanjima, značajan je napredak ipak ostvaren glede zaštite okoliša i klimatskih promjena, istina, uz nekoliko prepreka i četiri konferencije u Kopenhagenu tokom dvije decenije.

Najveći korak naprijed bilo je stvaranje zajedničke energetske agencije, koja je zaustavila najgore i najteže zloupotrebe nacionalnih energetskih politika. Evropska unija je, pored toga, prije 25 godina dobila prvog predsjednika, što se danas čini potpuno normalnim. S druge strane, još uvijek razbijamo glavu time trebali on ili ona biti vješt pregovarač ili karizmatičan lider. Glavne evropske sile rado bi vidjele istaknute, čak natprosječne lidere, ali da su iz njihovog tabora. Nasuprot tome, male zemlje više preferiraju neku vrstu CEO-a.

Evropska uloga u vanjskoj politici je značajno porasla tokom protekle četvrtine stoljeća. Tokom '70-tih se američki državni sekretar Henry Kissinger ironično žalio da nema telefonskog roja na koji bi mogao nazvati Evropu. Iako Evropa danas ima broj na koji ju se lako može dobiti, to joj ipak nije pomoglo da svojom intervencijom dodatno raspiri nekoliko konflikta u Istočnoj Africi. Tako nam se danas stav Olofa Palmea da je ulazak Švedske u Evropsku ekonomsku zajednicu loš potez jer će zahtijevati koordiniranu vanjsku politiku čini dijelom drevne prošlosti.

prijevod: kenan, radiosarajevo.ba

Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

/ Najčitanije

/ Najnovije

Podijeli članak