Erna Imamović dijeli svoju priču: Djetinjstvo i gubitak oca u opsadnom Goraždu

Hasan Imamović je 27. aprila 1993. posljednji put otišao spašavati živote u goraždanskoj ratnoj bolnici.

"Pao je taj 'VBR' (višecijevni bacač raketa) direktno ispred ordinacije i on nije mogao nikako preživjeti od svih tih gelera i detonacije. A prekoputa njegove ordinacije bila je pokojna Dušica, njegova kolegica. Ona je bila teško ranjena i bila je, čini mi se, šesti ili sedmi mjesec trudnoće, i onda su oni pokušavali da spase bar tu bebicu”, kaže Erna Imamović, tada desetogodišnjakinja i dodaje da ni Dušanka Vujasić ni njena beba nisu preživjele.

Tog jutra, opisuje Hasanova kćerka Erna, željela je kao i mnogo puta do tada otići na posao ocu. Bila je mnogo vezana za njega.

"Meni to jutro nana rahmetli govori: ‘Nemoj, Erna, ići, što moraš baš danas?’ Moja nana je nekako uvijek imala predosjećaj i to se često obistinilo. Ja se dobro sjećam, bila je ona pegla na žar, peglam košulju i ona mi govori: ‘Nemoj ići, što ćeš, gdje si navalila’, ma, rekoh, hoću, ja se dogovorila, hoću da odem kod njega, da vidim šta se dešava. I tako je ona mene na neki način odvratila", prisjeća se za Detektor.

Do 27. aprila ‘93. Hasan je išao svakodnevno na posao, a Erna kaže da je čak i tada ponekad radio posao ortodonta, dok je bilo materijala. Zbog rata i velikog broja ranjenih, Hasan i ostale njegove kolege su preusmjereni da pomažu doktorima i ranjenima.

"On je imao sreću što je, dok je studirao u Beogradu ‘70-ih, prvo studirao medicinu, pa su se tek poslije četvrte godine studija opredjeljivali da li da ostanu na medicini ili idu na stomatologiju. Tako da je on vjerovatno imao nekog predznanja vezanog za ušivanje rana i slično, pa im je možda mogao pomoći”, pojašnjava Erna.

Bol zbog gubitka oca liječila je sviranjem harmonike koju joj je on kupio. Sjetila se kako su se ona i brat pitali kako će bez njega. Za Detektor govori da mu je često odlazila na posao i sretna je što je provela te trenutke s njim.

Tada su, prisjeća se, pričali o nekim lijepim stvarima i o tome šta se dešava izvan rata u Bosni i Hercegovini. Govorio joj je da će sve brzo proći i da će uskoro putovati svijetom i obilaziti zamkove koje su oboje voljeli i nalazili u atlasu koji joj je kupio kada je krenula u osnovnu školu.

"I kad je mama govorila da ne idem, ja kažem: ‘Odoh, znam se čuvati’. I onda sam imala priliku da vidim, nažalost, te ranjene, jer nije bilo kapaciteta da se oni smjeste po sobama", prisjeća se Erna, dodajući da se tada, zbog svega što je vidjela, bojala patnje, pa je razmišljala da bi, ako bude pogođena, bilo najbolje da odmah i umre.

Goražde je prije rata, koji je u ovaj grad stigao u maju 1992., imalo samo Dom zdravlja koji nije mogao primiti mnogo pacijenata koji će duže vremena biti smješteni i liječeni, te su tokom opsade – koja je trajala 1.336 dana – djeca, žene i ranjenici, zbog velikog broja ranjenih, ležali na hodnicima.

Dolazak izbjeglica iz Foče, Višegrada i drugih mjesta oko Goražda, Ernino je sjećanje na period prije samog početka opsade Goražda.

Početkom rata se zbog granatiranja grada na Drini, morala s ostalom djecom igrati u podrumima. Nakon nekog vremena su se prilagodili na sva granatiranja i snajpere, i ponekad bi izlazili iz podruma i igrali se vani. Kroz to vrijeme shvatili su gdje pucaju snajperi, kuda se može ići, a gdje mora pretrčavati.

"Pokušavali smo normalno da živimo, koliko je pojam ‘normalno’ u tom periodu mogao da se definira. Puno smo se družili. U Omladinskoj ulici smo puno vremena provodili. Ljeti smo išli na Drinu. Čak smo i u školu išli pod granatama. Tako da se taj naš život odvijao normalno, koliko su davali ratni uslovi. Samo da te ne ubije", opisuje Erna, dodajući da su djeca tada viđala leševe koji plutaju Drinom.

Najteža i najgora godina rata Erni je bila 1993. Osim gubitka oca, tada nestaju i sve zalihe hrane. Iako je Goražde u aprilu 1993. proglašeno zaštićenom zonom Ujedinjenih nacija, konvoji nisu mogli ulaziti u grad. Jedini način tada da se dopremi hrana u goraždansku enklavu bio je putem padobrana. Ona se prisjetila kako je njen otac dio ograničene hrane koju su dobijali na poslu čuvao za Ernu i njegove ukućane.

"On je te kekse ostavljao nama i govorio da ja jedan pojedem, a drugi ponesem mami. I postilo se uz rat. Ja se sjećam tog ramazana kad je tata bio živ i kad je donosio hranu koju je dobijao od nekoga, ili je možda prodao nešto da bi nama donio hranu. I onda on donese, ne pojede, iako i njemu treba i koncentracije i energije da radi s pacijentima, on donese nama”, prisjeća se Erna.

Danas, 31 godinu nakon očeve pogibije, ima želju da odgovorni za granatiranje budu procesuirani.

"Nemoguće je da ne postoje imena i prezimena ljudi koji su nas ubijali snajperom, granatirali. Nisu nas duhovi ubijali. To što se, ne znam na koji način, došlo do toga da mi podižemo optužnice protiv nepoznatih lica, ko je tu zakazao – mi, obični ljudi, koji smo i propatili i izgubili, nismo”, zaključuje Erna.

Za granatiranje i snajperisanje građana Goražda, koje je pod opsadom bilo 1.336 dana, do danas niko nije procesuiran. Prema podacima Udruženja civilnih žrtava rata, u Goraždu je tokom rata ubijeno oko 2.000 civila, od toga 148 djece.

Iznenadni dolazak rođaka njihovoj kući s vijestima koje je nosio, zauvijek će joj promijeniti život.

"Dolazi rođak Sead Vrana i govori mami da sjedne i da joj treba nešto reći. A nije nam nikad dolazio na takav način. I onda nam je saopštio da je tata poginuo i sav taj interval, poslije toga šta se dešavalo, niko se od nas ne sjeća – ni ja, ni mama – da se dženaza završila i da se učilo, i da su ljudi dolazili kod nas", govori, kao i da se sjeća podrške koju su joj tada pružili učitelji.