Edin Redžić: Edukacija i patološki kapitalizam

Piše: Edin Redžić

Čitav je njegov sistem obrazovanja niz trikova; lutkarska predstava u kojoj gospodar drži konce, a učenik nikad ne posumnja kako se lutke pokreću.

Godwin, William, ''Istraživač'', 1797. god.

Male školske čarolije velikog neoliberalizma

Bit ću brutalno iskren, kao što to Žižek voli reći, a ja bih dodao i pomalo vulgaran, kako bi vam jednostavno, u kratkim crtama i ilustrativno dočarao suštinu famozne reforme visokog školstva u kontekstu crne bosankohercegovačke svakodnevnice, ali koja se u principu odnosi i na onaj širi, globalni kontekst.

Pod sintagmom društvo tektonski poremećenog sistema vrijednosti podrazumijeva se i frapantna lepeza kulminacije (neo)liberalnog izdrkavanja od strane etabliranog hipokrizijskog pseudoakademskog kora na univerzitetima današnjih postjugoslavenskih privatnih prćija, a koji se proteže od njegovih najsuptilnijih pojavnih oblika kao što su nepotističke, korupcijske, pljačkaške, seksualne i mnoge druge afere, pa sve do najotvorenijeg hvalospjeva i glorificiranja bolognskog ''reformističkog'' sistema obrazovanja projicirajući ga kao funkcionalnim, učinkovitim i fleksibilnim odbijajući pri tome bilo kakve konstruktivne i argumentovane kritike, javne znanstvene diskusije i uzaludna upozorenja na stvarne maligne intencije kapitalizma od strane ionako rijetkih benevolentnih i truistički nezavisnih akademskih radnika, ali i djelatnika iz drugih branši.

Da epilogiziram sa tim svršavanjem više (!!!) izjavom jednog profesora kojeg neću imenovati, jer je to najmanje bitno. Naime govoreći na jednom od predavanja o američkoj krajem 18. st. čiji se duh lagano širio i na evopski kontinent, posebice u državama poput Francuske, je izjavio, parafraziram: Maximillian Robespierre je, uprkos svom čvrstom moralnom karakteru i dosljednosti svojim revolucionarnim principima, ipak imao u sebi elemente patološkog.''

Eh sad, neki u ovakvoj izjavi na prvi mah ne bi vidjeli ništa sporno, zapravo i ne bi bilo ništa sporno u svemu ovome da se u javnom znanstvenom diskursu pod okriljem neoliberalizma ne provodi hinjska selektivna stigmatizacija jednih (dodjeljujući im ''etiketu bad guysa'') i prećutno branjenje ili tolerisanje drugih, mnogo ozloglašenijih protagonista historije. Jeste li, gospodo draga, ikada čuli od profesora na svojim univerzitetima kako javno i otvoreno na svojim predavanjima iznose tvrdnju da je npr. jedan G.W. Bush, koji je naredio invaziju na Irak i Afganistan  pri tome usmrtivši preko milion ljudi samo u Iraku, patološki profil ili terorista!? Ili da je možda Harry S. Truman psihopata zato što je dopustio da se u roku od samo dva dana nukleranom bombom sa lice zemlje zbrišu dva grada sa svojih 234.000 civila. Psihopate? Teroristi? Blage su to riječi kojima bismo mogli opisati takve monstrume. Minorna je hisotijska uloga jednog Robespierra u odnosu na ovakve buržoaske krvnike. Takve lekcije surove istine teško da ćete naučiti u svojim školama i univerzitetima. Ali svejedno shvatam dekadenciju mentalnog sklopa kompromitovane profesorske pozicije koja se poput strelice okreće onako kako vjetar puše. Eto, to bi ukratko bile neke čari i dogodovštine neoliberalizma, od onih najsuptilnijih do onih bestidnih, najotvorenijih.Vratimo se mi glavnom kolosjeku.      

Lokalni kontekst

Moje lično i neposredno iskustvo tijekom visokoškolskog obrazovanja, istodobno u ulozi žrtve i svjedoka daje mi puno moralno pravo da vam svjedočim i prenesem bit kapitalizacije visokog obrazovanja pod plaštom reforme; to u realitetu monotonog bespuća i besperspektivnosti znači da se mlade generacije suočavaju sa sve više skupljim (elitističkim i luksuznim), maksimalno reduciranim i degradiranim visokoobrazovnim sistemom koji rezultira konvertacijom i hiperprodukcijom mladih kadrova u polupismene, neiskusne i poslušne indoktrinirane robove koji teturaju  po biroima za zapošljavanje. Možda će mnogima ovakav zaključak zvučati paradoksalno, jer kako je uopće moguća hiperprodukcija kadrova ako visoko obrazovanje postaje skuplje tj.luksuz!? Ovaj socijalni fenomen se može objasniti da se krnji srednji sloj općenito u životu održava pomoću slamke spasa zvana kreditiranje bjelosvjetskih bankarskih lihvara koji zajedno sa svjetskim korporacijama čine kičmu kapitalizma . No pitanje je koliko dugo će šupljikava slamka, koja je počela curiti na sve strane, izdržati u naletu sve veće kamatarske pohlepe i poroka, shodno tome pitanje je koliko će još dugo visoku cijenu obrazovanja bijeda (proleterijat) moći podnijeti na svojim plećima!? A robovi teturaju li teturaju... teturat će još vrlo dugo, mnogi, zapravo većina nas, nažalost, i do kraja svog života ostavljeni sami da umremo bez ikakvih osnovnih ljudskih prava, lišeni svakog dostojanstva lagano trunemo i to iz nekoliko prostih socio-psiholoških i ekonomskih faktora;

- prvi i jedan od ključnih razloga jeste što tržište rada koje funkcionira po principu ponude i potražnje faktički i ne postoji usljed ratne devastacije većine ekonomske infrastrukture (obično su to bili ogromni proizvodni pogoni namjenske industrije koji su zapošljavali većinu radno sposobne populacije SRBiH) i postratne kriminalne privatizacije zaštitnika vitalnih nacionalih interesa. Zapravo, ionako malo tržište rada je svedeno na potražnju nisko i srednje kvalificiranih kadrova, isključivo na tržište usluga (ugostiteljstvo, građevina itd.).

- drugi vrlo važan faktor je nepostojanje kako domaćih tako i stranih ekonomskih investicija što je razumljivo s obzirom da se nalazimo pod klasičnim protektoratom gdje ne egzistira pravna država, a samim time ni stabilan političko-ekonomski ambijent za bilo kakvu vrstu ulaganja.

- treći faktor se može posmatrati sa socio-psihološkog aspekta, a riječ je zapravo da živimo u nepotističkom, korumpiranom i reakcionarnom društvu koje daje prednost običnoj formi (prividu) nad suštinom, profitu nad čovjekom, diletantizmu nad profesionalizmom, neetičnosti nad etikom, neestetičnosti nad estetikom, laži nad istinom, nekulturom nad kulturom... Ovo se pogotovo odnosi na segment zapošljavanja gdje su i na ono malo ključih visokokvalificiranih radnih pozicija zaposleni pogodni mediokriteti zahvaljujući nepotizmu i korupciji. Dezintegracijom i marginalizacijom progresivnog socijalnog kapitala[1] nemoguća je progresivna integracija samog društva. Takvo društvo je unaprijed determinirano na apsolutnu propast.

-Naposljetku, četvrti problem je domaća zakonska regulativa o visokom obrazovanju koja u oba entiteta nije uklađena sa navrat na nos donesenim bolognskim procesom pri čemu poslodavac uopće nije upoznat sa novim radnim kvalifikacijama svršenih diplomaca i magistranata. Kako stvari stoje, ovaj će problem i dalje ostati aktuelan, jer se budućoj truloj vladajućoj koaliciji očigledno nigdje neće žuriti sudeći po samom intenzitetu konstituisanja vlasti.   

Sve ove posotojeće elementarne društvene okolnosti koje sam naglasio potvrđuju uzaludnost konvencionalnog obrazovanja gubeći svrhu i smisao samog njegovog postojanja u jeku privatizacije istog. Znanje prestaje biti najvrijedniji subjekt u okvirima univerzalnih humanističkih normativa i konvencionalizma ljudske civilizacije, te postaje pukim objektom (robom), samo u ovom slučaju skupocjenom i privilegovanom robom kao što je to i svaka druga roba na tržištu koja se može kupiti ili prodati.

Zavirimo sada šta se to dešava na globalnoj društvenoj sceni kako bi detektirali neke uzročno-posljedične veze u svijetu obrazovanja. Da bismo to učinili, potrebno je hronološki krenuti kroz noviju povijest.

Globalni kontekst

Znanje kao rezultat spoznaje objektivne stvarnosti unutar samih nas i svijeta (prostora u vremenu) oko nas posredstvom istraživanja, kao pokušaja da se kaotična raznolikost čulnog svijeta uskladi sa logičkim jedinstvenim sistemom mislisocijalne mobilnosti[2]. Rezultati ovog istraživanja su jasni i vrlo zanimljivi:

''Jedan je proces svojevrsne uzlazne međugeneracijske pokretljivosti nekih nižih strukturalnih grupa, prije svega nižeg tehničkog osoblja i dijela manuelnih radnika. Djeca roditelja iz tih socijalnih grupa pokazuju mnogo viši stupanj pokretljivosti prema višim stratifikacijskim grupama. Gotovo 50% njih završi u jednoj od statusnih grupa koje su iznad grupe njihovih roditelja.

S druge strane, radi se o procesu, ili barem pojavi, silazne međugeneracijske mobilnosti najviših stratifikacijskih grupa. Iako je, prema rezultatima provedenih istraživanja, ta pojava mnogo manje intenzivna, ona je ipak prisutna. Niti polovina djeca, čiji su roditelji viši stručnjaci, upravni činioci, direktori i veliki posjednici, ne završava u stratifikacijskoj grupi svojih roditelja, a svi ostali se pomiču prema nižim strukturalnim grupama. Jedan, ne baš zanemarljiv, dio njih završi čak polukvalificirani ili nekvalificirani radnici.''[3]

Socijalne indikatore ovih istraživanja možemo interpretirati na više načina. Ne samo da se integracijom proleterijata kroz edukaciju postiže emancipacija od poslodavca (kapitaliste), nego služi i kao faktor sociopolitičke stabilnosti i mira...''Dinamiziranje pozitivne, uzlazne dimenzije i unutargeneracijske i međugeneracijske pokretljivosti u razvijenim društvima poslužilo je dijelu suvremenih svjetskih sociologa kao argument za tvrdnju da uzlazna socijalna pokretljivost služi kao svojevrsni oblik ''političkog sigurnosnog ventila''. To je teza karakteristična za britanskog sociologa Franka Parkina.''[4] Dakle, tom prilikom, karakterne crte pojedinca: talent, sposobnost, marljivost, ambicije , a povrh svega znanje, ali i pohlepa, uslovljavaju vrlo vjerovatnu mogućnost unutrašnjeg klasnog raslojavanja, ali i transformacije znatnog broja proletelerijata u kapitaliste. Klasna svijest naprosto jenjava i pada u potpuni zaborav. Ovome svjedoči i naredno istraživanje provedeno britanskih sociologa nemarksističke provenijencije tijekom 1963. i 1964. god. u pokrajini Luton, na uzorku od 229 manuelnih radnika.[5]

Tako, ''po njihovom sudu sudu, proces heterogenizacije, dakle raslojavanja radništva, ima za poljedicu sve beznačajniju- umjesto sve razvijenije- klasnu svijest. Radnici uopće ne akceptiraju suprotnosti između sebe i svoga poslodavce, ali prihvaćaju timski rad koji- kroz veće plaće- ima korist i za njih, ali i za poslodavca kroz maksimalizaciju profita.[6]

No ono što su kolege sociolozi pri ovome (svjesno ili nesvjesno) zaboravili naglasiti, jeste da se vertikalnom socijalnom mobilnošću radništva prema gore proporcionalno povećeva mogućnost njegovog prelaska u više slojeve (kapitaliste).

To nedopustivo direktno ugrožava klasne interese postojeće buržoazije tako što se povećanjem broja privatnog kapitala, logično, smanjuje broj radne snage bez obzira na primjenu mehanizacije i visoke tehnologije u serijskoj industrijskoj proizvodnji. Profitna stopa se smanjuje, jer se dijeli na više međusobno konkurentskih kapitala.

Svjesna ovih aksioma, vladajuća buržoazija se u eri savremenog doba rapidnog i vrtoglavog razvoja svih segmenata znanosti, naročito informacijsko-komunikacijskih tehnologija i virtuelnih cyber svjetova našla pred novim teško premostivim izazovima. Ona je po ko zna koji put primorana da  posredstvom brutalne i nasilno nametnute države i njezinih (ne)represivnih instrumenta štiti svoje interese, samo u ovom slučaju štitivši interese duboko uplićući svoje prste u segmentu edukacije i znanja koji joj ozbiljno prijete. Autonomija univerziteta kao institucionalizacija znanosti je ozbiljno uzdrmana procesom kapitalizacije i podređivanja liberalnom tržištu. Emancipacija je opstruirana, počeo je boj na još jednom frontu.