Dragan Radovanović: Kako izgleda radni dan jednog tužitelja u BiH

Tako je i u Tuzlanskom kantonu, a kako bi čitateljima portala Radiosarajevo.ba i građanima Bosne i Hercegovine što bolje približili prava i obaveze jednog tužitelja i sve izazove s kojima se ovi borci za pravdu i istinu svakodnevno bore razgovarali smo s Draganom Radovanovićem, zamjenikom glavnog tužitelja Tuzlanskog kantona.

Slučaj za svakog tužitelja počinje kada se podnese prijava protiv određenog fizičkog ili pravnog lica. Prvo se provjerava vjerodostojnost prijave i da li zaista postoje elementi krivičnog djela.

"Osnovna zadaća nekog tužitelja je gonjenje učinioca krivičnih dijela i to je poznato i u javnosti. Da bi jedan tužitelj mogao adekvatno odgovoriti svojoj zadaći, on prije svega treba prepoznati iz nekog događaja šta je krivično djelo. Da bi znao šta bi moglo biti krivično djelo, on mora znati obilježja bića tog krivičnog djela. To je taj neki stručni dio. Onda kada zna koja su bića krivičnog djela i kada iz određenog događaja prepozna krivčno djelo, on ide na teren kako bi to dokazao. To je univerzalan princip kada govorimo i o lakoj tjelesnoj povredi i o ubistvu i o privrednom kriminalu.

Kada se podnese prijava od strane građanina, policije ili pravnog lica i kada tužitelj dođe do određenih informacija vi analizirate događaj i razlučujete da li tu ima posla za vas ili nema. Dakle da li postoji sumnja da je počinjeno krivično djelo, koja su obilježja krivičnog djela i kako to djelo dokazati", kaže na početku razgovora za Radiosarajevo.ba Dragan Radovanović.

Javnost većinom vidi ono što se dešava u sudnici. Koliko tužitelji imaju posla prije same sudnice i kako izgleda taj dio vašeg posla?

"Dobar dio posla tužitelja radi se prije same sudnice. Kada tužitelj dobije određene informacije, on odlučuje da li će otvoriti istragu ili neće. Provodi se tužilačka istraga i učešća suda tu još uvijek nema. U okviru tužilačke istrage, a to javnost ne vidi, mi prikupljamo dokaze. Da li ovdje u Tužilaštvu ili u policiji.

Pozivamo svjedoke, saslušavamo ih, moramo znati na koje okolnosti, dajemo policiji zadaće da prikuplja određene dokaze i svi ti dokazi i iskazi se analiziraju. Ukoliko tužilac smatra da nakon provedene istrage ima dokaza da je neko počinio krivično djelo, podiže optužnicu, optužnica ide na sud i tada se događa ono što se vidi u javnosti, odnosno ono što se događa na sudu", kaže Radovanović.

Kako izgleda radni dan jednog tužitelja?

"Radno vrijeme tužitelja je od pola osam do četiri. Dakle nekih osam i pol sati. Otprilike mi četvrtkom dijelimo suđenja za sedmicu koja slijedi. Ovo Tužilaštvo pokriva osam sudova, od čega su dva u Tuzli, a šest van Tuzle. Vi znate kakvi su naši putevi. Pedeset kilometara razdaljine od Tuzle do Gračanice ili Gradačca nije isto kao i na Zapadu. To je sat-sat i pol vožnje u jednom pravcu. Mi imamo oko 350 raznih suđenja sedmično. Naša vozila prelaze oko 200-220 hiljada kilometara godišnje. Radni dan počinje na način da se tužitelj pripremi ujutro za predmete. Ako trebaju ići na teren, idu na suđenje, ako ne trebaju onda proučavaju spise, imaju zakazana ranija istražna ročišta, kontaktiraju s policijom... Nekada je radni dan i kombinacija svega toga", dodaje Radovanović.

Često možemo čuti kako Tužilaštva imaju mnogo predmeta, mnogo posla i mnogo slučajeva. Da li zaista ima mnogo posla i kako posložite prioritete?

"To je jedan dio izazova. Glavni izazov kada je obim posla u pitanju je kako razlučiti bitno od nebitnog. Mi imamo na hiljade prijava. Tužilaštvo Tuzlanskog kantona je sa sarajevskim i banjalučkim najveće po broju tužilaca u Bosni i Hercegovini. Teritorijalno pokrivamo najveću teritoriju u Bosni i Hercegovini. Kako u Federaciji, tako i u Republici Srpskoj.

Imamo 38 tužilaca i važno je razlučiti bitno od nebitnog. Mi često dobijamo prijave kao da smo institucija koja će nekome pomoći oko uređenja međe, kao da smo bračno savjetovalište, pomoći nekome da naplati dug... Recimo prodao automobil, pa mu isplatio samo pola novca.

Nekada ti podnosioci prijava ne znaju da se ti sporovi rješavaju negdje drugo. Najčešće u parničnom postupku pred sudom. Mi od drveća onda ne vidimo šumu, bavimo se sitnim stvarima i gubimo vrijeme. Mi riješimo i te sitne, ali za to nam treba vrijeme. Treba naći balans da se na nebitne stvari potroši što manje vremena, kako bi što više vremena ostalo za krupnije stvari, što je zaista srž naše zadaće", kaže Radovanović.

Izuzetno važna, ako ne i najvažnija je saradnja Tužilaštva s policijom.

"U našem svakodnevnom radu je vrlo bitan rad s policijom. Mi nadziremo rad policije, ali se i međusobno nadopunjujemo. Sve prednosti i mane policije se prelamaju na tužitelja u toku njegvog rada. Tužilac u radu s policijom mora znati šta treba dokazati, na koji način i koje će radnje povjeriti policiji, a koje će radnje poduzeti sam, kako bi ispunio svoj zadatak. Recimo dežurni tužilac ima manja znanja iz oblasti kriminalistike od policije.

Većinu operativnog dijela radi policija, a tužilac je tu da nadzire, ali mora paziti da nešto ne promakne. Ono što se promaši, propusti uzeti na uviđaju, taj dokaz je bespovratno izgubljen. Tužilac nadzire rad policije, u saobraćaju je to jako bitno, da se uzmu sve mjere, da se fotografiše, da uviđaj bude urađen kako treba, da se vozilo odveze na tehnički pregled. To je baza vještaku saobraćajne struke za izradu nalaza, kako bi rekao koja je bila dinamika određene saobraćajne nezgode", ističe Radovanović.

Najveći izazov za tužitelje, po mišljenju Radovanovića, jeste pritisak s kojim se svakodnevno moraju nositi.

"Najveći izazov je raditi pod ovim pritiskom, prije svega javnosti. Ne pojedinačnih prijetnji. Te prijetnje i ako ih bude, o njima se nerado govori. I vi možete biti u situaciji da vam prijeti čovjek koji je umislio da ste ga neopravdano optužili da je posjekao dvije bukve. I obično imate problema s ljudima koji nisu interesantni javnosti, a ne s onima koji su više puta osuđivani. Rad pod pritiskom javnosti je veliki izazov jer je stvorena klima da su tužilaštva kriva za sve. Za kompletno stanje države.

Naravno mjesta za popravak našeg rada uveliko ima, ali ta činjenica naprosto nije tačna (da su tužilaštva kriva za stanje u državi op. a.). Vi pored stručnosti koju morate imati da radite ovaj posao i moralnog kredibiliteta, morate imati i određenu dozu hraborosti da donesete određenu odluku i iza te odluke stojite. To znači, da ako ima dokaza da je neko pročinio krivično djelo, protiv njega će biti vođena istraga i kasnije podignuta optužnica, ma o kome da se radi, ali i obrnuto. Dakle ako nema dokaza, podizanja optužnice neće biti, ma šta ko drugi mislio.

Mi smo prije 18-19 godina, mislim na ovo Tužilaštvo, podizali optužnice protiv kantonalnog premijera i kantonalnih ministara. To se dešavalo kada javnost nije ni znala da tužilaštvo kao tamo neki organ postoji. Moramo se oduprijeti raznim pritiscima, raditi samostalno i ne dati da nam iko priđe i raditi s činjenicama koje, kako Davorin Popović kaže imamo na sonu", kaže Radovanović.

Svaki posao ima svoje pozitivne i negativne strane. Za Radovanovića je izuzetno pozitivna simbioza mladosti i iskustva u Tužilaštvu Tuzlanskog kantona.

"Kod nas se generacije mijenjaju, kadrovska struktura je drugačija i dolaze kolege koje su 1984-1985. godište. Mladi su i pametni, puni želje za znanjem i radom, puni snage i elana i to u kombinaciji sa starijim kolegama koji imaju puno više iskustva, pa i znanja daje jednu dobitnu kombinaciju. Druga stvar koja je jako pozitivna u ovom poslu je da mi krupnije predmete, posebno privredni kriminal, koji i najviše interesuje javnost radimo timski. Osim potupajućeg tužitelja, na tim predmetima radi šef odsjeka, zamjenik glavnog tužitelja i glavni tužilac i mislim da je to dobra snaga. Odluku koju donesemo, stojimo čvrsto iza nje i tu nema odstupanja", ističe Radovanović i dodaje:

"Kada su negativne strane u pitanju dio tužitelja radi ono što dobije, ne ide dublje u istraživanje. Možda iz nekih stvari, koje vi ne možete prepoznati na 'prvu loptu' bi proizilazilo nešto krupno, a vi to dalje ne istražujete. Držite se onoga što je na površini i onda vam one krupne stvari promaknu. To je jedna činjenica, a druga je dinamika u radu. Ukoliko predmet riješite nakon 4-5 godina, gubi se i oštrica i interes javnosti.

Ja moram reći i neke opravdavajuće faktore. Veliki je broj suđenja, veliki broj gubitka vremena odlaskom van sjedišta tužilaštva. Lijek za to i nadamo se da će to i biti, da u nekoj budućnosti sva suđenja budu u jednom sjedištu, recimo suda Kantona. Onda bi gubili puno manje vremena nego sada", kaže Radovanović.

Naš sagovornik ističe da tokom studija nije razmišljao o tome da li će biti advokat ili tužilac.

"Dvije godine sam proveo kao advokatski pripravnik. Studije sam završio 1990. godine, a onda sam 15 mjeseci bio na ratištu, a 1993. sam počeo raditi u Tužilaštvu. Znao sam da je ovaj posao dinamičan, da nije statičan i da nije dosadan. U njemu čovjek mora stalno učiti i čitati. Ako ispadnete iz 'fola', onda ste u stalnom zaostatku.

Morate uvijek pratiti sudsku praksu, stalno čitati presude i stalno razgovarati sa kolegama o pravnim i činjeničnim dilemama. To je ono što ovaj posao čini dinamičnim i što se meni najviše sviđa. Ja ovaj posao jako volim, ali ne volim vremena u kojima se radi. Nakon toliko godina u ovom poslu, meni ta oštrica interesovanja nije otupila, ali mi se zaista ne sviđaju vremena u kojima se posao radi", ističe Radovanović.

Ističe kako uspijeva odvojiti privatno od poslovnog, a svakodnevno ima sat do dva posla izvan radnog vremena, odnosno u miru kuće. Jedna od najvećih pobjeda su predmeti vođeni koncem prošlog milenija, pomalo nezamislivi u to vrijeme.

"To su predmeti iz 1999. godine kada smo kolegica i ja zastupali optužnicu protiv tadašnjeg kantonalnog premijera i tri kantonalna ministra, kao i predmeti koji su proizašli iz toga. Potom je bilo predmeta koji nisu bili toliko interesantni javnosti, a koji su po težini bili od nekoliko stotina hiljada KM u oblasti privrednog kriminala. Najveće zadovoljstvo je dobro urađen posao, kada u 16 sati iz zgrade Tužilaštva izađem zadovoljan", ističe Radovanović.

Radovanović ističe da je jako važan odnos tužilaštava i javnosti, te da su činjenice najvažnije u ovom odnosu.

"Ne postoji razlog da mi sakrijemo određenu činjenicu iz predmeta od javnosti, osim ako je u interesu istrage. Sve što možemo podijeliti mi ćemo to i uraditi. Moramo razbiti to mišljenje da tužilaštva ništa ne rade. Kažem da mjesta za napredak ima i da na tome treba raditi i nadam se da ćemo što prije uspostaviti povjerenje između tužilaštava i javnosti", kaže Radovanović.