Deutsche Welle: Angela Merkel je za BiH tražila više empatije

Dayton, koji je teško naštetio bosanskoj duši i amputirao zemlju, spasio je državu BiH, ali je od nje napravio invalida.

Rješenja nema bez onih koji su od nje napravili Daytonistan, smatra CDU-političar Stefan Schwarz.

Na Angelu Merkel je rat u Bosni, izazivajući kod svih bespomoćnost, nevjericu i bijes, ostavio trajni dojam. Prije nekoliko dana je zatražila "više empatije" za Bosnu i Balkan. Prošle sedmice je, osvrćući se na najnoviju (izbjegličku) krizu, govorila o "lošoj situaciji" u Bosni, piše Deutsche Welle.

Kancelarka je u više navrata pokušala presjeći gordijske čvorove na Balkanu ali bez uspjeha. Zašto to, više od 25 godina, ne uspijeva u Bosni? Ko ili bolje rečeno šta blokira svaki napredak? Šta ljude tjera u rezignaciju i na bijeg iz zemlje?

Jedan razlog je: Evropa, pa i Njemačka, se ne suočavaju sa uzrocima sadašnje situacije u Bosni. Ne postoji volja za suočavanje s vlastitim greškama. Uzrok za situaciju u Bosni nije, kako cinici tvrde, što je zemlja paralizirana od previše nacionalizma. To je propaganda.

Problem je međunarodna tolerancija prema ratnim zločincima i kriminalcima. I njihovom životnom osiguranju koje se zove Daytonski sporazum.

Već su za vrijeme referenduma 1992., kada sam kao međunarodni posmatrač po prvi puta boravio u Bosni, tamo bili prisutni ekstremisti. Bosanskim Srbima su ekstremisti prijetili kako bi ih spriječili da izađu na referendum. Nakon što se 90 posto stanovnika odlučilo za nezavisnost, stvari su se dodatno radikalizirale. Naoružana Karadžićeva paravojska nas je u hotelu „Holiday Inn" u Sarajevu držala kao političke taoce.

Tek nakon ogromnog pritiska SAD-a na Miloševića, uslijedila je evakuacija predstavnika međunarodne zajednice. Bosanci su postali žrtve najgoreg rata u Evropi nakon Drugog svjetskog rata. Baš onako kako je to Karadžić najavio „internacionalcima".

NATO je sačuvao Bosnu kako ne bi bila izbrisana iz zemljopisnih karata. Agresija i genocid, ne samo 1995. u Srebrenici nego već 1992. u Prijedoru, i u Foči i mnogim drugim gradovima i selima Bosne, su zaustavljeni kasno, za stotine hiljada ljudi - prekasno.

U Daytonu je 1995. rat doduše okončan ali uz neoprostivu grešku - jedan dio zemlje prepušten je ratnim zločincima kao plijen. Previše obzira prema Miloševiću, već tada ratnom zločincu i predsjedniku Srbije, dovelo je do najbrutalnijeg sporazuma 20. stoljeća u Evropi. Počinitelji genocida i ratni zločinci su kao „nagradu" dobili skoro pola zemlje. Nikada u 20. vijeku genocid i razaranje nisu bili više nagrađeni. Prihvaćanje agresije pa čak i genocida slovilo je nakon Hitlera, iz političkih ali i moralnih razloga, kao potpuno nezamislivo. Sve do Daytonskog sporazuma.

Upravo zato što su ne samo mnogi diplomati već i političari gledali na Bosnu bez suosjećanja i empatije - utoliko više sa arogancijom i ignorancijom -  zemlja je podijeljena, što je pravi cinizam. Čak su i njemački diplomati poput Ischingera i Steinera po prvi put nakon 2. svjetskog rata sudjelovali u podjeli stranih zemalja.

Ostatak teksta pročitajte na OVOM linku.