Bugarska: Kratak uvod

Osnovni podaci
Bugarska (Република България) je država u jugoistočnoj Evropi, od 2007. godine članica Evropske unije i NATO-a. Pristupila je Uniji zajedno s Rumunijom, u okviru, trenutno, posljednjeg proširenja Evropske unije. Glavni grad Bugarske je Sofija, a graniči Grčkom i Turskom na jugu, Srbijom i Makedonijom na zapadu, te s Rumunijom na sjeveru. Bugarska izlazi na istoku na Crno more, a zauzima 22% teritorije Balkanskog poluostrva.

Ukupna površina Bugarske iznosi 110.910 km2. Prema popisu stanovništva iz 2001. godine, Bugarska ima 7.932.984 stanovnika, a primjetan je i pad nataliteta i trend iseljavanja stanovništva, pa tako Bugarska sada ima manje stanovnika nego što je imala 1975. godine (8.729.666). Gustina naseljenosti je 65,4 stanovnika po km2, a BDP po glavi stanovnika u 2008. godini iznosio je oko 6.849 USD, a ukupni 51,93 milijardi USD.

Prema popisu iz 2001., 89,3% stanovništva je bugarske nacionalnosti, 9,4% stanovništva čine Turci, a 4,7% Romi. Ostalih 2% čine: Makedonci, Armenci, Rusi, Rumuni, Grci, Krimski Tatari, Arapi, bugarski Jevreji i mnoge druge nacionalne i etničke manjine. Preko 82% stanovništva Bugarske je pravoslavne vjeroispovijesti, 12,2% čine muslimani, 1,7% katolici, 0,8% Jevreji, a 1,6% pripadnici ostalih vjeroispovijesti, među kojima i protestanti.

Samostalno Bugarsko carstvo
Bugarska država jača za vrijeme kana Kruma (803 – 814.), suvremenika Karla Velikog. Krum je vladao velikom državom koja se još više proširila za vladanja njegovog nasljednika Omurtaga (816.-831.) koji je Franačkom carstvu oduzeo Srijem. Granice Bugarske na jugu protezale su se do Soluna, a na zapadu preko Ohrida. Za vladanja kana Omurtaga u Bugarskoj se počelo širiti kršćanstvo; Bugarska vojska opsjedala je Carigrad, a Bizant se od Bugarske branio zajednički sa Raškom.

Bugari se pokrštavaju za cara Borisa (852 – 889.) i kršćanstvo postaje dominantna vjera. Širenju kršćanstva pomaže dolazak Metodovih učenika iz Moravske. Oni su donijeli Sveto pismo i liturgijske knjige na slavenskom jeziku. Klement i Naum, učenici slavenskih apostola, organiziraju Bugarski autokefalnu nacionalnu crkvu sa sjedištem u Ohridu. U to vrijeme Bizant i Bugarska bili su u dobrim odnosima i krsni kum Borisu I. bio je sam bizantski car Mihajlo III (oko 860.).

Borisov sin Simeon (893 – 927.) je uredio državu i učvrstio vlast u njoj; unaprijedio je ekonomiju, a pored ratarstva i stočarstva, razvila se trgovina i obrt. Vodio je mnoge ratove, a najviše protiv Bizanta, na čijem je području htio uspostaviti slavensko-grčko carstvo. Godine 918. Simeon se proglasio bugarskim i grčkim carem, pri čemu mu pomaže papa koji mu šalje krunu. U njegovo doba Bugarska Pravoslavna crkva potpuno se oslobodila carigradskog patrijarha i postala je patrijaršija. Simeon je nastavio ratovati; pokorio je Rašku, a onda napao kralja kralja Tomislava, ali je odbijen na granicama Hrvatske. Uz pomoć Mađara, Hrvata raških župana, Bizant se uspio oduprijeti Simeonu. Za njegovih nasljednika Bugarska slabi pred napadima Pečenega, Mađara i Bizanta.

U vrijem vladanja Simeona u Bugarskoj se razvijaju umjetnost i književnost. Njegovim nastojanjem postala je Bugarska najprosvjećenijom zemljom pravoslavnih Slavena. Na dvoru u Velikoj Prespi djelovalo je mnogo učenika Svetog Metoda. Car potiče prevođenje bizantskih knjiga, a i sam je bio pisac. U to doba nastaje stara bugarska književnost koja će utjecati na razvoj književnosti u ostalih pravoslavnih Slavena. Osim vjerske literature, prevodile su se priče s arapskog, grčkog i indijskog jezika i miješale su se sa slavenskim pričama.

Od Bitke za Dorostoru (971.) Bugarska priznaje bizantsku vlast, a privremeno se oslobađa za Zapadnobugarskog carstva (Makedonsko carstvo, 976 – 1018.) koja je svoj vrhunac dosegla za vladavine cara Samuila. Nakon poraza i smrti njegovog nećaka Vladislava Bizant je pobjednički ušao u Ohrid i srušio bugarsku državu, tj. ugušio ustanak Komitopula.

Bugarska se ponovo osamostaljuje za braće Petra i Asena (1186.) i kratkotrajan uspon postiže za cara Ivana Asena II (1218 – 1241.), čija se rezidencija nalazi u Trnovu. Njegova Bugarska je u to vrijem bila najmoćnija država na Balkanu, a prostirala se na Makedoniju (osim Soluna) i Albaniju.

Krajem 12. i početkom 13. stoljeća javlja se u Bugarskoj bogumilstvo. U idućim stoljećima Bugarsku slabe unutarnje borbe i vanjski neprijatelji (Mađari, Bizant i Turci). Oko 1290. Bugarsku pustoše Tatari. Mihajlo Šišman kratkotrajno ujedinjuje bugarske zemlje, ali moć Bugarske države slabi i ona postupno gubi Makedoniju, Traciju i Albaniju.

Šišman III, posljednji vladar srednjovjekovne Bugarske, plaća danak sultanu Muratu I (1359 – 1389.). Osvajanjem Trnova (1393.) bugarsku državu srušio je sultan Bajazid I i Osmanlije su konačno zagospodarili Bugarskom.

Osmansko razdoblje
Pod turskom vlašću Bugarska je ustrojena kao pokrajina podređena rumelijskom beglerbegu sa sjedištem u Sofiji. To područje uključivalo je Moeziju, Trakiju i Makedoniju, i bilo je podijeljeno na više vilajeta ili sandžaka, kojima su vladali sandžakbezi odgovorni beglerbegu. Značajan dio pokorene zemlje bio je podijeljen na feude sultanovim sljedbenicima (mali timari, srednji zijameti i veliki hases) koji su bili pod direktnom vlašću sultana (nakon smrti veleposjednika posjed se vraća u vlasništvo sultana). Ostatak zemlje bio je u osobnom posjedu sultanove obitelji (mülk) ili je ostavljen za vjerske namjene (vakuf). Bulgari su plaćali više danaka: godišnji porez (yushur), porez po glavi (dzhizie), porez na zenlju (ispench), ali i više poreza na trgovinu i proizvodnju (avariz).

Turci po pravilu nisu silili kršćane na islamizaciju, no postoje iznimke masovne nasilne islamizacije u Rodopiju. Nemuslimani nisu služili u sultanovoj vosci, s iznimkom mladića koji su kao Danak u krvi (devşirme) odvedeni u janjičare (yenicheri ili "nova snaga"), elitne postrojbe turske vojske. Nakon pobjeda rusko-rumunskih snaga nad Osmalijama u Bugarskoj (Opsada Plevena, Bitka za Šipka prolaz i Bitka za Plovdiv), San Stefanskim mirom (1878) stvorena je velika Bugarska, koja je obuhvaćala i dijelove istočne Srbije, Albanije i Makedoniju. Granice su iste godine revidirane odlukama Berlinskog kongresa; od područja između Dunava i Balkana ustrojena je Kneževina Bugarska, a južno od Balkana autonomna pokrajina Istočna Rumelija.

Godine 1879. usvojen je Trnovski ustav, a za kneza je izabran rođak ruskog cara Aleksandra II, Aleksandar Hessen-Battenberg (1879 – 1886.). Plovdivskim prevratom 1885. godine izvršeno je sjedinjenje s Istočnom Rumelijom, što je dovelo do rata sa Srbijom (1885 – 1886.), koja je poražena u Bitci na Slivnici. Godine 1886. oboren je knez Battenberg, a novim knezom je postao Ferdinand I, iz dinastije Saschen-Coburg-Gotha (1887 – 1918.). Bugarski revolucionari su aktivno sudjelovali u radu Unutarnje makedonske revolucionarne organizacije (VMRO) u Makedoniji i Trakiji, koje su još uvijek bile turske, te u Ilindenskom ustanku (1903.).

Nezavisna kraljevina
Bugarska je proglašena nezavisnom kraljevinom 1908. godine. U vojnom savezu sa Srbijom, Crnom Gorom i Grčkom sudjeluje u Prvom balkanskom ratu (1912 – 1913.) protiv Turske. U Drugom balkanskom ratu (1913.) vođenom zbog Makedonije, poražena je od svojih bivših saveznika (kojima se priključila i Turska). Mirom u Bukureštu 1913. Srbija i Grčka podijelile su Makedoniju, Rumunija je dobila Dobrudžu, a Turska Erdine.

Usred Prvog svjetskog rata (1915.) Bugarska je zaratila sa Srbijom, a 1916. i s Rumunijom i zauzela cijelu Dobrudžu. Ferdinand I abdicira 1918., a vlast preuzima njegov sin Boris III. Mirovnim ugovorom iz Neuilly-sur-Seine (1919.) Bugarska je prisiljena odstupiti južnu Dobrudžu Rumuniji, Strumicu, Bosiljgrad i Caribrod Jugoslaviji, a primorje u Trakiji Grčkoj.
Vojnim udarom 1923. godine oborena je vlada A. Stambolijskog i zavedena je diktatura. Za vlade K. Georgijeva (uz podršku cara Borisa, 1934 – 1935.) zabranjene su sve političke stranke i uveden je represivni režim. Sporazumom u Krajovi (1940.) Bugarska stječe južnu Dobrudžu.

Drugi svjetski rat
Bugarska se priključuje Trojnom paktu sila Osovine 1941. i dopušta njemačkoj vojsci prolaz kroz zemlju prilikom njezina napada na Kraljevinu Jugoslaviju i Grčku te zaposjeda dijelove Vardarske i Egejske Makedonije i dio Trakije.

Koncem 1943. i početkom 1944. godine Sofija je pretrpjela masivno bombardiranje od strane Saveznika. Godine 1944. SSSR objavljuje rat Bugarskoj, a u narodnom ustanku iste godine (9. septembra) oborena je monarhija i ustrojena je vlada Domovinske fronte (Otečestveni front) K. Georgijeva (1944 – 46.). Već u novembru 1944. godine Bugarska stupa u rat na strani Saveznika. Domovinska fronta pobjeđuje i na parlamentarnim izborima 1945. godine.

Socijalistička Bugarska
Godine 1946. Bugarska je proglašena republikom, a prvi predsjednik je postao Georgi Dimitrov. Pariškim ugovorom (1947.) Bugarskoj su priznate granice od januara 1941. godine. Bugarska započinje graditi socijalistički sistem po uzoru na SSSR i od 1955. postaje članicom Varšavskog pakta.

Za vlade V. Kolarova (1949 – 1950.) i Vulka Červenkova (1950 – 1956.) pojačan je staljinistički teror. Politika vezanja za SSSR posebno je naglašena u vrijeme Todora Živkova, koji je od 1956. bio prvi sekretar CK KPB, a od 1962. predsjednik vlade, da bi 1971. god. postao predsjednik Državnog vijeća (sve do 1989. godine). Bugarska je svoju odanost SSSR-u demonstrirala i sudjelovanjem u invaziji Čehoslovačke 1968. godine.

Bugarska Republika
Godine 1989. uspostavljeno je višestranačje, a na izborima 1990. god. većinu dobiva Socijalistička stranka (bivši KPB), te za predsjednika biva izabran Ž. Želev.

Na izborima 1991. godine pobjeđuje Savez demokršćanskih snaga, a na predsjedničkim izborima 1996. godine kandidat udružene opozicije Petar Stojanov.

Na izborima 2001. godine pobjeđuje Stranka Simeona II (NDSV) i premijerom postaje sin cara Borisa III, Simeon Sakskoburggotski (bugarski za: Saxe-Coburg-Gotha), koji svojom izrazito prozapadnjačkom politikom priključuje Bugarsku NATO-u 2004., te naposljetku i Evropskoj uniji 2007. godine.

Od 2002. godine predsjednik Bugarske je G. Parvanov. Ekonomske prilike u zemlji se popravljaju, no ekonomski rast je spor a nezaposlenost i emigracija izraziti. Također, napredak u borbi protiv korupcije, organiziranog kriminala, borbe za bolje obrazovanje i zdravstvo su ograničeni.

Nakon višemjesečnih pregovora, nakon parlamentarnih izbora 2005. godine, tri potpuno suprotne stranke (BSP, NDSV i MRF) su stvorile koaliciju i imenovale vladu. Vlada pokušava ostvariti reforme koje su potrebne nakon priključenja Evropskoj Uniji (2007.), ali glavni problem su joj neučinkovita administracija i korupcija.