Bruno van der Elshout: Bugarska na Istoku i Zapadu

U godinama snažnog sovjetskog uticaja, Bugari su teško dolazili do prilike da otputuju u zemlje zapadne Evrope, pri čemu je i odlazak u susjednu Grčku bio jako opasna misija. Izolacija Bugarske od Zapada trajala je do 1989. godine, pa čak i poslije toga, sve do 2007., dokle su mnoge države zahtijevale izdavanje viza za bugarske građane. Međutim, ta višedecenijska izolacija nije spriječila Bugare da izgrade utemeljeno mišljene o nekim problemima međunarodne politike.

Na maloj pijaci suvenira ispred sofijske katedrale Nevski može se kupiti mnogo svastikom obilježenih suvenira iz perioda nacističke Njemačke. Jako me je iznenadilo to što već uhodani trgovci nisu postiđeni dok prodaju suvenire koji skoro pa veličaju Adolfa Hitlera. Također me začudila, nanovo, činjenica da su Bugari u oba svjetska rata ušli kao saveznici Nijemaca. Naty (24) mi kaže da bugarski političari uvijeke teže podržavati najjaču stranu u međunarodnim sukobima. „U jednom trenutku sve su karte stavili na Njemačku, ali kako se vremenom situacija mijenjala i oni su mijenjali svoja opredjeljenja. Kad je počeo rat u Iraku, Bugarska je među prvima podržala SAD.“

Naty nastavlja svoju priču: „Mi smo mala zemlja i jednostavno nam treba zaštita svjetskih sila kako bismo preživjeli. Što je neka svjetska sila važnija, to je u Bugarskoj više simpatija prema njoj. Mi, građani, imamo drukčije mišljenje, prvenstveno iz etičkih razlika, ali političari uvijek sve odluče i ne pitajući nas. Jednostavno, mi samo očekujemo od vlada da urade nešto vrijedno u svom prvom mandatu. Nekako je i uobičajeno da ljudi na svakim sljedećim izborima glasaju za opoziciju, kako bi kaznili one koji imaju moć, a kasnije se uvijek ispostavi da i druge partije naprave ništa manje zlo. Što se tiče Drugog svjetskog rata, Bugarska je zvanično podržavala Njemačku, ali je veliki broj Bugara skrivao jevrejske porodice štiteći ih od nacista.“

Iako je Bugarska napravila distancu prema svojoj komunističkoj prošlosti, Naty ne isključuje mogućnost okretanja prema Rusiji u slučaju da Evropska unija ili SAD ne očuvaju svoju moć na svjetskoj sceni. „Rusija je velika zemlja, koja je više nezavisna i održiva nego li Amerika. To je miroljubiva zemlja, a Bugarska je sretna da, još uvijek, ima dobre odnose s Rusijom. Bugarska najviše proizvoda izvozi u Rusiju, tako da ne možemo ne govoriti o koristi dobrih odnosa s Rusijom. Sad nevjerovatno zvuči činjenica da smo u Drugom svjetskom ratu bili protiv Rusije. Naši tadašnji političari su povjerovali da će pobjednik ukupnog rata biti Njemačka. Ipak, vojska koja je oslobodila Bugarsku od nacista bila je ruska vojska, ista ona koja nas je i u XIX vijeku oslobodila osmanske vlasti.“

Bedros (27) smatra da je vrijeme koje Bugarska provela pod sovjetskom vlašću ostavilo značajne tragove. „Bilo je u tome previše političkog tlačenja, ali su Bugari još uvijek sretni dok Rusiju smatraju svojim velikim bratom, i mnogo je više simpatija prema Rusima, nego prema Turcima, ili, recimo, Romima.“

Bedros mi objašnjava da unutar bugarskih granica živi značajna turska manjina. „Oni imaju čak i vijesti na turskom jeziku u programima javnih televizija, a u južnim dijelovima Bugarske postoje i škole u kojima je nastava na turskom jeziku. Oni u društvu imaju isti status kao i Bugari. Možda su malo više od nas Bugara uključeni u trgovinu i druge samostalne poslove. Ali, Turci nisu glavna tema u priči o manjinama. Ljudi se plaše kriminala koji cvjeta u romskim zajednicama. Oni prave porodice od po osmero ili više djece, ne brinući o tome kako će ih prehraniti. Mnogo romske djece ne ide u školu, jer njihovi roditelju kažu da jednostavno nemaju para za to.“

Iako je sva negativna energija usmjerena na problem romske manjine, tek neznatan broj Bugara pozitivan stav o Turcima u Bugarskoj. Toleriraju prisustvo Turaka, ali nisu baš sretni zbog islamskog elementa kojeg oni predstavljaju. No, Bugarska se ne čini dobrom metom za teroristički napad zbog svoje (ne)važnosti na međunarodnoj sceni, ali i zbog toga što prema turskoj manjini ipak vlada neka opšta tolerancija u društvu.

Bivša Jugoslavija prvi je susjed Bugarske i ako postoji i jedna regija koja popunjava stupce bugarskih novina to je onda regija zemalja bivše Jugoslavije. Iako veoma mali, ako ne i nepostojeći, broj izbjeglica s ovog prostora u Bugarskoj razdrmao je i Bugare i pokazao im okrutnost ratova koji su se odvijali pred njihovim vratima.

Kras (25) se stidi činjenice da je Bugarska dozvolila avionima NATO-a da prelijeću preko njene teritorije i potom bombarduju ciljeve u Jugoslaviji. „Bombardiranjem čuvati mir je isto kao i jebanjem čuvati nevinost“, kaže on. „Osim toga, dijelimo mnogo toga zajedničkog sa Srbima i bilo je teško gledati ih pod takvim pritiskom međunarodne zajednice.“

Slavensko bratstvo, također, određuje i mišljenje Bugara o problemu nezavisnosti Kosova. Roxy (23, na slici) i Silviya (25, na slici) smatraju potpuno neprihvatljivim zahtjev za nezavisnošću Kosova, i skoro svako s kim sam razgovarao je podjednako fanatičan u odbijanju ideje o teritorijalnom prekrajanju Srbije. Silvija kaže: „Srbi su ono što bismo i mi htjeli biti: ponosni su na svoju zemlju i svoju historiju, a takvo nešto fali Bugarima. Da, Kosovo sada postaje nezavisno, ali šta ako Turci iz južne Bugarske počnu tražiti republiku za sebe. To ne bi imalo nikakvog smisle, žive na našoj teritoriji i to je uredu, ali ne bi smjeli biti toliko zahtjevni. Srećom, Turci s juga nisu tako dobro organizirani kao Albanci na Kosovu, ali ipak kosovski slučaj otvara mogućnost stalnih etničkih buntova širom svijeta.“

Roxy dodaje da se nezavisnim Kosovom stvara islamska država u srcu Evrope, koja bi mogla biti savršenom operativnom bazom za terorističke napade. „Osim toga, Kosovo opstoji samo na pomoći trećih zemalja, inače nemaju od čega živjeti. Imaju ogromnu podršku SAD-a i Evropske unije, ali pitanje je da li će im oni plaćati hranu. Tako ispada da je Amerika sebi kupila državu unutar Evrope“, kaže Roxy.

Između svih ljudi s kojima sam pričao, samo Simon (20) misli da je proglašenje nezavisnosti Kosova normalna stvar. „Svaki narod bi trebao imati pravo na svoju državu“, kaže on.

Na kraju jednog dana ispunjenog političkim raspravama, bio sam iznenađen saznanjem koliko Bugari imaju simpatija prema Srbiji i Rusiji, istovremeno flertujući s SAD-om i Evropskom unijom. Ali, nekako dolazim do zaključka da jedna mala zemlja u prikrajku Evrope i nema baš neki izbor, primorana da se pokori onom koji je najglasniji. Čekajući nagradu za odanost svom savezniku, bez obzira koliko kratko ili dugo savez trajao.