7 dana pakla: Kako je planiran i sproveden genocid u Srebrenici

Materijal koji prezentiramo obradila je i objavila agencija SENSE, koja je pod vodstvom Mirka Klarina na Haaškom sudu detaljno pratila suđenja za zločine počinjene na tlu bivše Jugoslavije. 

Na ovom mjestu objavljujemo materijale agencije SENSE koji se tiču genocida počinjenog u Srebrenici 1995. godine. Objavljujemo ih povodom godišnjice genocida, koji su srpske tzv. vojne snage počinile nad bošnjačkim stanovništvom u ovoj istočnobosanskoj enklavi.

Jedna sedmica u julu

Hronologija zbivanja u jednoj sedmici jula 1995. rekonstruisana je na osnovu iskaza svjedoka, dokumenata i drugih dokaza izvedenih na suđenjima pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju.

Ono što se u Srebrenici dogodilo u julu 1995. najavljeno je u dva dokumenta usvojena još 1992. a postupno realizovano u godinama koje su slijedile.

Skupština Srpske Republike BiH na 14. sjednici održanoj 16. maja 1992. usvaja šest strateških ciljeva srpskog naroda. Strateški cilj broj 3 nalaže eliminisanje rijeke "Drine kao granice koja razdvaja srpske države" – Republiku Srbiju i Republiku Srpsku.

Tada general, danas osuđeni ratni zločinac, Ratko Mladić, komandant Glavnog štaba tzv. vojske RS (VRS), 19. novembra 1992. potpisuje Direktivu broj 4 kojom definiše način ostvarenja trećeg strateškog cilja:

"Neprijatelju nanositi što veće gubitke i prisiliti ga da sa muslimanskim stanovništvom napusti prostore Birača, Žepe i Goražda" u Istočnoj Bosni.

Kao rezultat vojnih akcija na realizaciji Direktive broj 4, a u nastojanju da se ostvari strateški cilj broj 3, u zimu 1992/93. desetine hiljada stanovnika etnički očišćenih muslimanskih naselja u dolini rijeke Drine nalazi utočište u enklavama Srebrenica, Žepa i Goražde.

Suočeno sa galopirajućom humanitarnom katastrofom u srebreničkoj enklavi u kojoj je utočište našlo oko 40.000 izbjeglica, Vijeće sigurnosti UN 16. aprila 1993. usvaja Rezoluciju 819 kojom Srebrenicu proglašava prvom "zaštićenom zonom" u Bosni i Hercegovini.

Još jedan sada osuđeni ratni zločinac, a tadašnji predsjednik entiteta RS, Radovan Karadžić 8. marta 1995. potpisuje Direktivu broj 7 kojom nalaže "stvaranje uslova totalne nesigurnosti, nepodnošljivosti i besperspektivnosti daljeg opstanka i života mještana u Srebrenici i Žepi".

Komandant Drinskog korpusa VRS izdaje 6. jula 1995. naređenje za operaciju "Krivaja ’95" što je kodno ime za napad na Srebrenicu. Pošto je izostao ozbiljan otpor, Mladićeve snage su 10. jula došle nadomak Srebrenice i više im ništa nije sprječavalo ulazak u nebranjenu "zaštićenu zonu".

11. juli

Uspaničeno stanovništvo enklave, uglavnom žene, djeca i stariji, traže zaštitu u bazi Nizozemskog bataljona u Potočarima.

Oko 15.000 muškaraca, vojnika i civila, okuplja se u selima Šušnjari i Jaglići, gdje formiraju kolonu u namjeri da se probiju do Tuzle, na teritoriju pod kontrolom Armije BiH.

U poslijepodnevnim satima 11. jula general Ratko Mladić trijumfalno ulazi u sablasno praznu Srebrenicu i pred kamerama najavljuje "osvetu Turcima".

Iste večeri u hotelu Fontana u Bratuncu, Mladić iskaljuje gnjev na komandantu Holandskog bataljona, pukovniku Thomu Karremansu.

Kasnije te večeri Karremans se vraća u hotel Fontana s učiteljem Nesibom Mandžićem, nevoljnim predstavnikom 25.000 izbjeglica u Potočarima. Mandžiću i izbjeglicama Mladić nudi da izaberu hoće li "opstati ili nestati".

12. juli

Predstavnici izbjeglica iz Potočara - Ćamila Omanović, Ibro Nuhanović i Nesib Mandžić - na novom sastanku u hotelu Fontana suočeni su sa istom Mladićevom ponudom: da biraju hoće li "opstati ili nestati".

Oko podneva u Potočare stižu prvi autobusi i kamioni za transport izbjeglica na teritoriju pod kontrolom Armije BiH.

U vozila, međutim, mogu da uđu samo žene, djeca i starci, dok se muškarci odvode u takozvanu Bijelu kuću prekoputa baze UN. Prije ulaska u kuću, prinuđeni su da odbace lične stvari i dokumenta.

Pripadnici UNPROFOR prate prvi konvoj sa izbjeglicama do linije razgraničenja, ali im srpske snage oduzimaju vozila, oružje i opremu tako da se u bazu, kako je opisao jedan od njih, vraćaju "u gaćama". Komanda Holandskog bataljona odustaje od daljeg praćenja konvoja.

Mladić dolazi među izbjeglice u Potočarima, uvjerava ih da im se neće ništa loše dogoditi i da će oni koji žele biti evakuisani. Opominje roditelje da paze da im se djeca ne izgube.

Iza Bijele kuće holandski vojnici nalaze leševe devet ubijenih muškaraca. Holandski poručnik snima tijela ubijenih, ali te fotografije nisu nikada viđene: film je, navodno, uništen pri razvijanju u vojnoj laboratoriji u Holandiji.

13. juli

Nastavlja se deportacija žena i djece iz Potočara, u konvojima bez pratnje UN. Kolona koja se probija kroz šume izložena je neprestanoj paljbi iz artiljerije i protivavionskih topova. Srpske snage organizuju zasjede na trasi kojom prolazi kolona.

Prerušeni opremom otetom od snaga UN, srpski vojnici pozivaju ljude iz kolone na predaju. Oni koji su se predali ili su zarobljeni okupljaju se na livadi kod sela Sandići i na fudbalskom igralištu u Novoj Kasabi.

Šesnaest muškaraca iz kolone, zarobljenih u području Konjević polja, strijeljano je na obali rijeke Jadar.

Oko 1.000 zarobljenika sa livade u Sandićima i drugih mjesta okupljanja prebačeno je u skladište poljoprivredne zadruge u Kravici, gdje u poslijepodnevnim satima 13. jula počinje masakr koji se nastavlja do jutra sljedećeg dana.

Oko 4.000 zarobljenika prebačeno je u Bratunac i smješteno u zgradu osnovne škole, hangar, fudbalsko igralište i druge objekte. Oni za koje nije bilo mjesta u improvizovanim zatočeničkim centrima, proveli su noć u autobusima parkiranim u centru Bratunca.

Do jutra je u školi, hangaru, igralištu i autobusima ubijeno više desetina zarobljenika.

14. juli

Nakon noći provedene u zatočeničkim objektima u Bratuncu i autobusima parkiranim u centru grada, hiljade zatočenika prebacuje se na više lokacija na području opštine Zvornik.

Oko 1.000 zarobljenika, privremeno zatočenih u školi u Orahovcu, pogubljeno je na obližnjoj livadi pored željezničke pruge.

Egzekuciju su preživjela trojica zarobljenika.

Približno 1.000 zarobljenika, zatvorenih u osnovnoj školi u Petkovcima, je u noći 14. jula 1995. strijeljano na brani obližnjeg akumulacionog jezera. Preživjela su dvojica.

15. juli

Najmanje 500 zarobljenika privremeno zatočenih u osnovnoj školi u Ročeviću izvedeno je na gubilište u šljunkari Kozluk.

Šljunčara Kozluk nalazi se na obali rijeke Drine. Niko nije preživio strijeljanje.

16. juli

Od deset sati ujutro do otprilike četiri poslijepodne, između 1.000 i 1.200 zarobljenika je iz osnovne škole u selu Pilica prebačeno u grupama na Vojnu ekonomiju Branjevo i tu, po kratkom postupku, pogubljeno. Preživjela su trojica zarobljenika.

U Domu kulture u centru sela Pilica zatvoreno je i pogubljeno najmanje 500 zarobljenika. Niko nije preživio masakr.

Nepoznati datum nakon 16. jula

U blizini mjesta Trnovo južno od Sarajeva pripadnici jedinice Škorpioni su krajem jula 1995. pogubili šest muslimanskih mladića i dječaka, dovezenih iz područja Srebrenice na gotovo 200 kilometara udaljeno stratište na lokaciji zvanoj Godinske bare.

Snimak surovog zlostavljanja zarobljenika i njihove egzekucije rafalima u leđa je deset godina kružio među "Škorpionima" i njihovim pristalicama u Srbiji kao "kućni video", da bi konačno došao u ruke tribunalovog Tužilaštva koje ga je u junu 2005. godine prikazalo na suđenju Slobodanu Miloševiću.

Tom prilikom su predočeni i dokumenti iz kojih slijedi da je Ministarstvo unutrašnjih poslova Srbije poslalo "Škorpione" u Bosnu i Hercegovinu kao ispomoć policijskim i vojnim snagama Republike Srpske na sarajevskom ratištu.

Kompletan video šta su radili Škorpioni, ko ih je blagosiljao te kako su pobili dječake možete pogledati OVDJE.

Reporterska ekipa portala Radiosarajevo.ba nalazi se trenutno u Srebrenici, a sve najnovije informacije sa obilježavanja 29. godišnjice genocida možete pratiti na linku OVDJE.