Sjećanja Keme Lakače: Kako sam kroz grad prošao sa zecom (VIDEO)

"Jedna od najvažnijih stvari u Sarajevu je raja. Riječ koja sjedinjuje prijatelja, poznanika i slučajnog prolaznika, u glavnom gradu naše zemlje je toliko bitna, da je najveća pohvala kada za nekoga kažemo da je raja. Kemo Lakača je raja u svakom slučaju."  (Sport, 19. 3. 1999.)

Rođen je u Sarajevu, na Bjelavama 1929. godine, a ovaj svijet i svoje Sarajevo je u 81 godini života napustio 30. januara 2014. Kemal Kemo Lakača je bio jedan od najstarijih i najpoznatijih navijača FK Sarajevo. Sa svojim najboljim prijateljem Jurom Ljoljom, prisustvovao je utakmicama tima s Koševa. 

U knjizi Dževada Kajana Sarajevski derbi - 74 prvenstvene utakmice 1954-1999 objavljena su sjećanja Keme Lakače na sarajevske derbije i lijepa vremena fudbala i derbija. 

"Poslije oslobođenja 1945/1946. godine, uspostavljeno je ligaško takmičenje u fudbalu u bivšoj Jugoslaviji. Željo se reaktivirao. Sarajevo je osnovano 1946. , a prethodno se zvalo FK Torpedo , koji je nastao fuzijom dva kluba - Slobode i Udarnika. Ja sam zavolio FK Sarajevo koje je svoje utakmice igralo na stadionu 6. april (bivši stadion Slavije), te na Skenderiji. Prvi dresovi kluba bili su bijeli i crveno bijeli, da bi 1961. godine član uprave, rahmetli Dervo Jerlagić predložio bordo boju, koja je danas i oficijelna boja dresova mog najdražeg tima", prisjećao se Lakača. 

Sjećao se Lakača i rado prepričavao svoje dogodovštine vezane za derbije.

"Prvi prvenstveni derbi, odigran 1954. godine na Grbavici dobili su igrači Sarajeva, predvođeni fudbalskim velemajstorom Francom Lovrićem sa visokim rezultatom 6:1".

Lakača se rado sjećao i popularnog Haseta. 

"Kada je on igrao, ja sam padao u trans. Bio je to fenomenalan dribler, tehničar, fudbaler koji se rađa jednom u sto godina. Bio mi je veliki prijatelj i žao mi je što nas je rano napustio", pričao je Kemo. 

U sjećanju su mu, kako je govorio, ostale mnoge derbi utakmice Sarajeva i Željezničara. Najradije je pamtio one na kojima je Sarajevo pobjeđivalo. 

"Ja sam uvažavao i cijenio Željine igrače, posebno Ivicu Osima-Švabu, Mišu Smajlovića, Škiju Katalinskog, Hadžiabdića, Spreču, Bukala..."

Bio je prijatelj i s mnogim Željinim navijačima: Ismetom Mutevelićem, Vahidom Zajkom-Žutim, Nedžadom Beganovićem-Džimijem...

"Mi smo se međusobno, kao navijači dva rivalska kluba zadirkivali, šalili, pravili razne viceve, kladili se. Sve je to produbljivalo naše prijateljstvo. Mi smo prividno, izgledali kao ljuti protivnici. U suštini smo prijatelji, kako igrači, tako i navijači. Ja ne mogu prihvatiti današnji način navijanja navijačkih grupa Manijaka i Hordi zla. Ne odobravam na utakmicama razne psovke, uvrede, neprikladne pjesme i skandiranje, a pogotovo fizičke obračune navijača", pričao je ovaj vjerni navijač Bordo tima.  

Sjećanja na derbije 

"Jedna od najdražih pobjeda protiv Želje je ona iz proljeća 1963. godine kada smo Plave pobijedili na Grbavici, rezultatom 3:2 i kad je pred Hasetovim naletom pukla stativa. Rado se sjećam utakmica iz sedamdesetih godina, kad smo Želju pobijedili 2:1 i 5:0. U prvoj je pobjedonosni gol, u posljednjoj minuti dao Murat Šaran, a sjećam se da je u toj sezoni Željo osvojio šampionsku titulu. U drugoj utakmici na Koševu, Želju smo 'pregazili' visokim rezultatom 5:0. Bila je to generacija Vidovića, Pirića, Rajkovića, Sušića, Simića, Dupovca, Merdanovića, Repčića", pamtio je sva imena Kemo Lakača. 

Volio je reći da 50 godina navija za Sarajevo, a isto toliko protiv Želje.

"Volio sam da zadirkujem Željine navijače i često sam, na Željinim utakmicama iz zafrkancije navijao za timove protiv kojih je igrao Željezničar, pa bio to Zmaj iz Makarske ili Bolonja, svejedno."

Sa zecom kroz grad

Prisjećao se anegdota Kemo Lakača. Bilo je svega... 

"Sjećam se, početkom 70-ih godina, Željezničar je doživio težak poraz u Beogradu protiv OFK-a Beograda, od 5:0. Te nedjelje, Sarajevo je igralo na Koševu i ja sam na tranzistoru slušao prenos ove utakmice iz Beograda. Naravno da sam se radovao kad je Željo ovako gubio. Sutradan sam došao na originalnu ideju, da po Sarajevu prošetam sa zecom, kojeg sam dobio od mog prijatelja sa Vratnika. A zašto šetnja zecom? Tada je trener OFK Beograda bio Gojko Zec, a jedan igrač je bio Ninoslav Zec, koji je postigao 2-3 gola na toj utakmici. Jasno je da je ova moja šetnja sa zecom po sarajevskim ulicama izazvala asocijaciju na Željinu utakmicu, koju su shvatili samo ljubitelji fudbala. Ostali prolaznici su se iščuđavali, dok je mene nestašni zec, svezan za uže, vukao 'cik-cak' pored mnogobrojnih šetača", prepričavao je vjerni navijač Sarajeva. 

Bilo je raznih dogodovština sa Željinim navijačima, od farbanja Jurine radnje u plavu boju, farbanje zuba, pasa, automobila, vikendica, plavom ili bordo bojom, sve u zavisnosti da li su Sarajevo ili Željo pobjeđivali ili gubili. Šta nam sve nije padalo na pamet?

U Sarajevu nije propuštao nijedan derbi Želje i Sarajeva, bez obzira na to da li je pitanju bila prvenstvena, kup ili prijateljska utakmica, ali se ponekad dešavalo da je zbog posla bio odsutan iz Sarajeva kad se igrao derbi, te najdražu utakmicu, nije mogao gledati. 

"Tako sam se jednom, početkom šezdesetih godina, u vrijeme utakmice Željo-Sarajevo, zadesio na moru, u Zeleniki, gdje sam radio, pa sam slušao radioprenos utakmice. Prenosio je sjećam se legendarni Mirko Kamenjašević, koji je znao na svoj način 'zapaliti' slušatelje, opisujući Hasetove driblinge i golove, te sam na jednom momentu, od silnog uzbuđenja bacio radio u more. Poslije sam ga morao otplaćivati u šest rata". 

Kako je tada govorio, i kao penzioner i stariji čovjek, dušom i srcem je bio vezan za FK Sarajevo, za mlade momke, koji ponosno nose bordo dres, kao i generacije prije njih. 

"Navijam otvoreno za svoj klub, bez obzira gdje se igra – na Koševu, Grbavici, u Mostaru, Tuzli, Zenici, baš kao i u vrijeme mladosti, kada sam imao 130 kg ne bojeći se nikoga i nikad na tim utakmicama nisam imao problema sa navijačima protivničkih klubova. Naravno da mi i danas teško padaju porazi mog kluba, a pobjedama se izuzetno radujem", govorio je Lakača i prisjećao se njegovog pretposljednjeg derbija, 73. odigranog na Grbavici, kad je Sarajevo Želju pobijedilo rezultatom 2:1. 

Bilo je i suza

"Kada su porazi u pitanju, posebno mi je teško bilo u novembru 1998. godine, kada nas je Željo, u finalu Super kupa, savladao rezultatom 4:0. Koliko sam volio, a i danas volim 'bordo tim' govori i činjenica koju otvoreno priznajem, znao sam i zaplakati poslije poraza, kao što je bilo poslije jedne utakmice šezdesetih godina, kad smo izgubili od niškog Radničkog 0:1, golom Sovrovića. Bio sam izuzetno tužan i u decembru 1962. godine na Koševu kad je Željo u posljednjem minutu, golom Duspare, iz penala slavio pobjedu od 2:1, nakon što je Fahrudin Prljača igrao rukom u našem šesnaestercu", sjećanja su koja su Kemu Lakaču vezala za lijepi period fudbala i igre na terenu njegovih bordo momaka. 

"U sportu je tako. Smjenjuju se trenuci sreće i tuge, ali po mom mišljenju, treba biti dostojanstven, te sportski i ljudski primati poraz, čestitati protivniku. Treba isključiti mržnju u sportu, jer sport i sportisti u ovim teškim vremenima grade mostove među ljudima, spajaju i produbljuju prijateljstva". 

Kemo Lakača bi sigurno i večeras bio na Grbavici i navijao za svoje Sarajevo...