Reprezentativka BiH Ivona Vidaković: Voljela bih da imam gdje trenirati fudbal svaki dan (FOTO)

Ivona Vidaković, petnaestogodišnjakinja iz Bratunca, iza sebe već ima nekoliko priznanja, kao što su Grand prix UNICEF-ovog filmskog festivala "Imate minut" i osvojeno drugo mjesto na Specijalnoj olimpijadi u Los Angelesu s fudbalskom reprezentacijom BiH, javlja Anadolu Agency.

Ivona je učenica 9. razreda Osnovne škole Branko Radičević u Bratuncu, a školske obaveze joj ne padaju teško jer voli učiti.

"U školi sjedim s mojom drugaricom Marinom, a ponekad i s Nevenom. Od predmeta najviše volim likovno, a matematiku ne volim mnogo jer je imamo svaki dan, pa dosadi. Najviše volim crtati jelku flomasterima i olovkom. Kad imamo slobodnog vremena u školi, moja drugarica i ja se igramo slovarice“, priča Ivona o danima koje provodi u školi.

Slobodno vrijeme voli provoditi igrajući se s drugarima, a često joj društvo pravi i pas Lara.

"Imam cuku Laru i ona je velika maza, a ja volim životinje. Fudbal igram i s mojom Larom, ja joj šutiram loptu, a ona trči za njom'', kaže Ivona.

No, najveća ljubav ove djevojčice je fudbal. Kao jedna od rijetkih djevojčica koje se bave ovim sportom, ostvarila je zavidne sportske rezultate. Put do Los Angelesa Ivoni nije pao teško.

"Putovali smo u Ameriku s drugarima i drugaricama. Put je bio dug, a ja sam čak i spavala u avionu. Volim da se vozim u avionu, i ne plašim se. Čega bih se plašila kad je sa mnom nastavnica?“, priča Ivona o svom prvom putovanju avionom.

Ženska fudbalska reprezentacija BiH s ovog takmičenja vratila se sa srebrenom medaljom. Ivona je prezadovoljna učešćem na ovom takmičenju, na kojem je stekla i mnogo novih prijatelja iz cijeloga svijeta.

"Igrali smo svaki dan fudbal s mnogo država, ekipom iz Urugvaja i Srbije... Ja sam dala osam golova i imala sam mnogo novih drugara s kojim sam se družila i igrala fudbal po cijeli dan'', kaže mlada fudbalerka.

Ipak, po povratku s takmičenja, Ivona nema uvjete da se nastavi baviti sportom. U Bratuncu postoji jedna nedovoljno opremljena sala, a djevojčica nema ni trenera s kojim bi trenirala.

"Voljela bih da imam gdje trenirati svaki dan. Malo bi problem bio što ustajem u šest sati da idem u školu, ali bih ja mogla trenirati. Volim gledati Partizan i Zvezdu, zato što navijam za Zvezdu, a želja mi je da ih gledam uživo na stadionu", kaže ona dok pokazuje medalju s takmičenja, gotovo u jednom dahu.

Kaže, dječaci je ponekad zamole da bude golman, ali ona to ne voli.

"Hoću i ja da trčim i da se borim za loptu i da dajem golove", dodaje ova djevojčica.

Ivona kaže kako joj u svemu što želi najveću podršku pružaju roditelji i stariji brat.

Dok je bila manja, kaže Ivonina majka, imala je samo muško društvo u selu u kojem je odrasla i s njima je igrala i zavoljela fudbal.

Uprkos uspjehu njihove kćerke, porodici Vidaković ponekad je ipak veoma teško. Kažu kako često nailaze na nerazumijevanje sredine.

"U početku je bilo vrlo teško, Ivona nije bila prihvaćena ni od djece ni od nastavnika u školi. Sada je bolje, ali nije onako kako bi trebalo biti. U većim sredinama, to nije slučaj, jer djeca imaju mnogo bolje uvjete za obrazovanje i bavljenje sportom'', kaže Ivonina majka Milijana.