Nermin Bise: Ova generacija Zmajeva je vratila vjeru da se može

Tamo gdje niko nije vjerovao da će biti - Zmajevi pišu svoju priču.

Piše: Nermin Bise*

Tamo su gdje im mnogi nisu davali ni sjenku šanse da stignu. Tamo gdje su granice za druge bile zid, za njih su bile samo korak više. I zato možda niko nije ni očekivao, ali Bosna i Hercegovina jeste - vjerovala je tiho, uporno, tvrdoglavo, onako kako samo ova zemlja zna vjerovati kada je najteže. A Zmajevi su to vjerovanje pretvorili u stvarnost.

Eliminacijom Velsa i Italije u doigravanju, te ranije sigurnim korakom kroz tešku kvalifikacionu grupu protiv Rumunije, ova generacija je ispisala jednu od najsnažnijih priča bh. fudbala u novijoj historiji. Nisu to bile pobjede slučajnosti - bile su to pobjede karaktera, rada i inata.

Večeras, kada sudija iz Venecuele označi početak meča protiv Katara, staje sve. Ali i počinje nešto veće od same utakmice. Počinje još jedan trenutak u kojem ova ekipa stoji kao jedno, kao što je stajala od dana kada je izborila plasman na Mundijal i šokirala fudbalski svijet. Ovo je tim koji nije došao da učestvuje - nego da ostavi trag.

Već su ovi dječaci za imidž i promociju naše države u svijetu učinili više nego ijedan političar u zadnjih 100 godina, a vjerovatno i u narednih 100 godina. Iza svake pobjede stoji borba, disciplina i zajedništvo koje se ne može izmjeriti statistikama. Imena poput Sergeja Barbareza, Emira Spahića, Edina Džeke, Jove Lukića, Nikole Katića, Nikole Vasilja i ostalih momaka nisu samo imena na papiru - to su ljudi koji su nosili teret očekivanja i pretvorili ga u snagu. Možda i više od svega, ova generacija je vratila vjeru. Vjeru da se može. Da mali mogu protiv velikih. Da srce ponekad vrijedi više od budžeta, sistema i reputacije.

I da, nije ovo prvi put da BiH stoji na najvećoj sceni. Brazil 2014. ostaje upisan kao historijski trenutak, kada su Džeko, Spahić, Misimović, vođeni Papetom otvorili vrata svijeta. Ali ova priča nosi drugačiju težinu. Ovdje nema nostalgije - ovdje se piše sadašnjost. Ovi momci, mnogi rođeni daleko od domovine, nose dres koji za njih znači više od sporta. To je pripadnost. To je identitet. To je nešto što se ne objašnjava - nego osjeća.

I kada se večeras na terenu pogledi sretnu, kada se ruke stave na grb, kada se čuje himna, kada se zagrle Hrvoje, Jovo i Kerim - tada nestaju razlike. Ostaje samo jedna stvar: Bosna i Hercegovina. Zato, bez obzira na rezultat, ova ekipa je već napravila nešto veliko. Podsjetila je da fudbal nije samo igra - nego emocija, zajedništvo i ponos koji ne staje u 90 minuta. A ako bude i nova pobjeda… onda će ova priča samo dobiti još jedno poglavlje koje će se dugo prepričavati.

*Bh. autor i poznati (sportski) novinar iz Stoca