Memorijalni centar na Kovačima: Tu se nekada igrala najbolja 'fuca' u gradu (FOTO)

Raja s Vratnika, Kovača, Ploče, ali i drugih starogradskih mahala veliki dio svog djetinjstva provela je u sportskom centru na Kovačima. Tu smo svi, prvo kao djeca dolazili da gledamo starije kako igraju, otrčimo po vodu, ili im vratimo loptu kada ona završi na tribinama. Nadali smo se da će im "zafaliti" igrač, pa da zauzmemo mjesto među stativama. Taj događaj i njegovo zamišljanje u glavi izazivao je kod svakoga podjednaku sreću i strah. Sreću zbog toga što ćemo konačno zaigrati sa starijim, a do jučer smo bili tek vodonoše, a strah od lopte koju su oni poput topovskog đuleta ispaljivali prema golu, a na nama je bilo da je zaustavimo. 

Piše: Faruk Zametica, Radiosarajevo.ba

Godine su prolazile, mi smo rasli i dobivali sve više prilike za igru u Centru. Kako na terenu za fudbal, tako i na onom za basket. Djevojčice iz škole su sjedile na tribinama i gledale svoje simpatije, dječaci usavršavali finte i driblinge, a graja i smijeh, pa i poneki plač davali su Vratniku i Kovačima poseban šmek. Bilo je to bogatstvo dvije mahale koje se ne ogleda u novcu, velebnim građevinama, popločanim cestama... Bogatstvo koje novac, za razliku od svega nabrojanog, ne može kupiti. 

Da čar i magija budu veći, tačno iznad Centra nalazi se kuća najvećeg fudbalskog majstora rođenog u gradu podno Trebevića. Nisam imao sreću da upoznam Haseta. Napustio je ovaj svijet još prije mog rođenja, ali sam kao dijete upijao svaku priču o najvećoj fudbalskoj i jednoj od najvećih ljudskih legendi grada Sarajeva. Neke od njih bile su istinite, a neke baš i nisu. 

Bez obzira na sve, svaka od njih imala je posebno mjesto u mom djetinjstvu i oblikovanju mene kao osobe. Među najupečatljivijim je ona o povratku iz Istanbula u njegovo Sarajevo. Tamo gdje se fudbal još uvijek igrao za raju. Danas kada pogledam prema Hasetovoj kući, mogu ga zamisliti kako s prozora gleda fudbalsku predstavu u Centru i traži nekog mladog talenta kojeg će preko Kovača, Mihrivoda i Bjelava dovesti na šljaku Koševa.

Jedna od najljepših priča vezanih za sportski centar na Kovačima je priča o ljetu 1979. godine. Tog ljeta sarajevskoj publici predstavio se Husref Musemić. Jednu od prvih utakmica u gradu na Miljacki odigrao je upravo u Centru. Fudbaleri Sarajeva i Željezničara, predvođeni Safetom Sušićemdolazili su na Kovače kako bi odigrali koju tekmu na male. Onako za svoju dušu. Daleko od kamera, novinara, sudija, trenera, taktika. Za sebe i raju koja je baš tog dana, kada u Centar dođu Pape i drugovi, imala sreće da se tu zadesi. 

Prvo su Pape, Čobo, Šljivo, Musemija, braća Medo i Pike Mujkić igrali na košarkaškom terenu, a gol je bila konstrukcija od koša. Pape je namjestio loptu na centar, pogledao Medu Mujkića, šutirao i provukao mu bubamaru kroz noge. Kasnije bi se spustili na fudbalski teren, a tribine su se polako punile. To je u pravom smislu te riječi bio fudbal za raju u izvođenju nekih od najvećih majstora koje je vidjela bivša Jugoslavija, a kasnije i svijet. Nakon lopte u Centru svi bi zajedno otišli u kafanu kod braće Mujkić, poznatiju pod imenom Kod Piketa.

Teren na kojem su brusili svoj fudbalski talent brojni još uvijek aktivni, ali i oni penzionisani fudbaleri, prvobitno je služio kao teren za rukomet. Na njemu je svoje utakmice igrao i najveći rukometni kolektiv iz prijestolnice Bosne i Hercegovine. Nakon što se rukomet preselio u dvorane s Kovača je otišla i Bosna, a teren je ostao u amanet sarajevskim fudbalskim haklerima. Tu su se igrale brojne malofudbalske lige, takmičenja, tu su igrale mahale jedna protiv drugih, razredi, škole, a ponekad bi svoje umijeće prezentirali i oni kojima su se divili od Vardara pa do Triglava.

Centar je preživio i najteže dane za Bosnu i Hercegovinu i Sarajevo. Fudbal se igrao i u ratnim danima, a nakon što su svoj paraf na dokument zvani Dejtonski sporazum, u gradu koji se i danas divi čovjeku što je igrao za raju na Kovačima, stavili vođe nacionalizmom otrovanih naroda, sve je bilo spremno da Centar opet zasija najljepšim sjajem. Borci što do jučer igraše u Centru, nakon četiri godine provedene na prvim linijama, blatnjavim rovovima, devastiranim sarajevskim građevinama, opet će "valjati" loptu na Kovačima. Neki drugi nisu bili te sreće, ali sigurno da su s nekih nebeskih tribina gledali svoje školske drugove i saborce kako vraćaju život u Sarajevo. 

Jedna zanimljiva priča dolazi upravo iz ratnog perioda. U Centru je bila smještena jedna od jedinica Armije Republike Bosne i Hercegovine, a fudbal se i pored toga igrao na Kovačima. Kako nije bilo fudbalskih lopti, kao ni bilo čega drugog u Sarajevu, fudbal se mogao igrati s bilo kojom drugom loptom. Tako je jednom prilikom vozaču Armije RBiH, mokra košarkaška lopta odsjela na licu, a nesretni izvođač slobodnog udarca bježao je koliko ga noge nose. Ako bi se neko "uvalio" na teren, mahalci bi pronašli način da ga povrate. Imitiranje zvuka granate dovedeno je do savršenstva, pa bi se nakon masovne "bježanije" izborilo mjesto na terenu. 

Fudbal se u Centru eto igrao i tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu, ali danas se više ne igra. Danas tu stoji nezavršena građevina Memorijalnog centra na Kovačima u spomen palim borcima i šehidima tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu. Memorijalni centar koji je bez ikakve sumnje potreban i koji mora postojati kako se nikada ne bi zaboravili najteži dani za grad Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu. Ipak dojma sam kako bi i oni koji su položili svoje živote u odbranu Sarajeva bili sretniji da je Centar ostao raji, da iz njega još uvijek dopire graja djece, da se tu rađaju prve simpatije i neki novi Pape, Pike, Medo, Kinđe, a da je Memorijal dobio neku drugu lokaciju. 

Siguran sam da su i kod njih metkom ili granatom, prekinuti snovi o povratku u Centar i jednoj tekmi na male... Fudbal se više ne igra u Centru. Tu stoje betonski zidovi još uvijek nezavršenog Memorijala. Nema više ni boksera Harema ("Ko prođe kroz njegovu školu može igrati bilo gdje", reći će stariji), nema koševa, nema golova, ne rađaju se tu prve simpatije, nema turnira, Galeta i omladinaca Vratnika. Samo tišina kad u predvečerje s Vratnika niz Kovače kreneš u Čaršiju. Tišina koja boli više od bilo kakvog vriska...